Jedan od velikih zaljubljenika u zastavu 750 je i Branko Romanić pedesetčetvorogodišnjak iz Niševića kod Prijedora. On se doduše pomalo i razlikuje od ostalih ljubitelja, jer je sebi postavio misiju da skupi što više fića kako bi ih sačuvao od propadanja. Strast prema tom malom autu odvela ga je dotle da je do danas na svom imanju skupio čak 48 primjeraka.
„Ja sam fiću volio i volim, to je moj ljubimac. Poslije djece i druge žene na rang listi je fićo, fićo, fićo i samo fićo u mome dvorištu. Vidite koliko ih imam. I sad' ih skupljam, tražim gdje god ima, čupam iz lokve, rijeke, jaruge, bačene u šumu, dovlačim. Snalazim se svakako, samo da ih što veći broj dovezem i da se nalaze u mom kolekcionaru“
Sa fićom Branko druguje već 35 godina. Prvi fićko stigao je na imanje Romanića 1972 godine. A sve su u stvari počeli njegovi otac Radovan i majka Ljubica koji su zarad roditeljske ljubavi pomogli sinu da sebi kupi prvi auto. Majka Ljubica o svemu kaže:
„On je bio meni školu završio, i ode, kaže, ode u vojsku. To je onda bilo tri godine, te, to je onda bila Titova, ma ne znam ja smijem li ja to onda govoriti. Titova garda, on je bio, a kad dođe da me vidi 'vamo kući: O, kaže, bi l' ja mog'o dob't kola?. Bi reko', kako ne bi. Ja ću prodat' konja, pa ću tebi kupit' kola, fiću. I eto, tako je to sve lijepo odigrano bilo..Soko se zvao, ona na njemu orma bila... „
Ljubica Priča da su branka i kasnije podržali kada se odlučio da popravlja stare fiće
„Ako ne'š znat', ne'š ni imat'. Ja š'njime najljepše mi fino, on mene kud god treba i ova njegova Ceca, supruga, mene oćeraju, doćeraju ... „
RSE: I šta vi mislite o fići kao autu:
LJUBICA: šta ću, šta b' mislila? Jel' dobar auto ovako: Jes' dobro auto...
Dolazak novog fiće ceremonija je u koju su uključeni svi članovi porodice, od trideset dvogodišnjeg sina gorana pa do unuka, sedmogodišnje jelene i godinu mlađeg branka, jer je potrebno mnogo truda da se malom metalnom divu od zarđale šklopocije vrati stari sjaj.
„Žena, djeca, unučad, svi, samnom se uključuju i za dovlačenje, prevlačenje, prenošenje točkova, skidanje na opravci. Uglavnom kad su kočnice u pitanju, nemožeš sam, pa oni sjede, stišću kočnicu, ja ozračujem. Puno su uključeni, kad god zovnem, svi se poslovi ostavljaju, a dolazi se meni pomoći da se fića dovede u ispravno stanje“
Najstariji fića na imanju Romanića ima 44 godine, dok je najmlađi jedan od posljednjih napravljenih primjeraka 1985. godine. Supruga svjetlana navodi kako je često pitaju da li branko voli više nju ili fiće.
„Voli i jedno i drugo, vjerovatno. Fiće voli više, duže neg' mene. Otkad ga znam, znam i njegove fiće. On nema dana da ne provede bar sat-dva oko fića. Možda mi je ispočetka to smetalo jer baš dosta vremena provodi u garaži, a sad već ne. Sad bi neobično bilo da provede u kući a da ne ode u garažu da radi nešto oko fića“
U početku mu je za vrijeme služenja vojske služio za izlaske u beogradske diskoteke, a danas ga koristi za odlazak na posao i putovanja. Ali fićo je pored toga i vrijedan poljoprivrednik, sa ponosom ističe Branko.
„Koristimo ga za prevoz koza, svinja, u šumu drva, za prosijecanje kuruza, za berač priprema. Zakačimo prikolicu i idemo po njivi, dovučemo šljunka iz rijeke, što se može vidjeti i praktično. On tonu i po i sad vuče, to je limuzina, može biti i poljoprivredna mašina.“
RSE: A šta na to sve fićo kaže:
BRANKO: „Fićo ne izdaje. Ko vodi računa o fići, on je imao kritične tačke samo prirubnice i gumigelinge. A ako se normalno sa njim kreće bez nekih oštrih startova, može dugo bit', neće vas ostaviti na putu nigdje fićo.“
Polovinu od prikupljenih fića vratio je iz mrtvih. Svaki dio brižljivo pregleda, skida rđu i vraća u gotovo fabričko stanje. Želja mu je, kaže za kraj, da se zaljubljenost u simbol jednostavne, ali neodoljive ljepote malog četvorotočkaša nikada ne izgubi iz doma Romanića.
„Ja sam fiću volio i volim, to je moj ljubimac. Poslije djece i druge žene na rang listi je fićo, fićo, fićo i samo fićo u mome dvorištu. Vidite koliko ih imam. I sad' ih skupljam, tražim gdje god ima, čupam iz lokve, rijeke, jaruge, bačene u šumu, dovlačim. Snalazim se svakako, samo da ih što veći broj dovezem i da se nalaze u mom kolekcionaru“
Sa fićom Branko druguje već 35 godina. Prvi fićko stigao je na imanje Romanića 1972 godine. A sve su u stvari počeli njegovi otac Radovan i majka Ljubica koji su zarad roditeljske ljubavi pomogli sinu da sebi kupi prvi auto. Majka Ljubica o svemu kaže:
„On je bio meni školu završio, i ode, kaže, ode u vojsku. To je onda bilo tri godine, te, to je onda bila Titova, ma ne znam ja smijem li ja to onda govoriti. Titova garda, on je bio, a kad dođe da me vidi 'vamo kući: O, kaže, bi l' ja mog'o dob't kola?. Bi reko', kako ne bi. Ja ću prodat' konja, pa ću tebi kupit' kola, fiću. I eto, tako je to sve lijepo odigrano bilo..Soko se zvao, ona na njemu orma bila... „
Ljubica Priča da su branka i kasnije podržali kada se odlučio da popravlja stare fiće
„Ako ne'š znat', ne'š ni imat'. Ja š'njime najljepše mi fino, on mene kud god treba i ova njegova Ceca, supruga, mene oćeraju, doćeraju ... „
RSE: I šta vi mislite o fići kao autu:
LJUBICA: šta ću, šta b' mislila? Jel' dobar auto ovako: Jes' dobro auto...
Dolazak novog fiće ceremonija je u koju su uključeni svi članovi porodice, od trideset dvogodišnjeg sina gorana pa do unuka, sedmogodišnje jelene i godinu mlađeg branka, jer je potrebno mnogo truda da se malom metalnom divu od zarđale šklopocije vrati stari sjaj.
„Žena, djeca, unučad, svi, samnom se uključuju i za dovlačenje, prevlačenje, prenošenje točkova, skidanje na opravci. Uglavnom kad su kočnice u pitanju, nemožeš sam, pa oni sjede, stišću kočnicu, ja ozračujem. Puno su uključeni, kad god zovnem, svi se poslovi ostavljaju, a dolazi se meni pomoći da se fića dovede u ispravno stanje“
Najstariji fića na imanju Romanića ima 44 godine, dok je najmlađi jedan od posljednjih napravljenih primjeraka 1985. godine. Supruga svjetlana navodi kako je često pitaju da li branko voli više nju ili fiće.
„Voli i jedno i drugo, vjerovatno. Fiće voli više, duže neg' mene. Otkad ga znam, znam i njegove fiće. On nema dana da ne provede bar sat-dva oko fića. Možda mi je ispočetka to smetalo jer baš dosta vremena provodi u garaži, a sad već ne. Sad bi neobično bilo da provede u kući a da ne ode u garažu da radi nešto oko fića“
U početku mu je za vrijeme služenja vojske služio za izlaske u beogradske diskoteke, a danas ga koristi za odlazak na posao i putovanja. Ali fićo je pored toga i vrijedan poljoprivrednik, sa ponosom ističe Branko.
„Koristimo ga za prevoz koza, svinja, u šumu drva, za prosijecanje kuruza, za berač priprema. Zakačimo prikolicu i idemo po njivi, dovučemo šljunka iz rijeke, što se može vidjeti i praktično. On tonu i po i sad vuče, to je limuzina, može biti i poljoprivredna mašina.“
RSE: A šta na to sve fićo kaže:
BRANKO: „Fićo ne izdaje. Ko vodi računa o fići, on je imao kritične tačke samo prirubnice i gumigelinge. A ako se normalno sa njim kreće bez nekih oštrih startova, može dugo bit', neće vas ostaviti na putu nigdje fićo.“
Polovinu od prikupljenih fića vratio je iz mrtvih. Svaki dio brižljivo pregleda, skida rđu i vraća u gotovo fabričko stanje. Želja mu je, kaže za kraj, da se zaljubljenost u simbol jednostavne, ali neodoljive ljepote malog četvorotočkaša nikada ne izgubi iz doma Romanića.
