Vjerovatni politički kompromis oko naziva službenog jezika u Crnoj Gori, koji je realno očekivati nakon podrške predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića, prijedlogu Pokreta za promjene da se jezik u budućem ustavu nazove srpskim, odnosno crnogorskim ili obratno, nije naišao na naročito razumijevanje u stručnoj javnosti. Profesor doktor Vojislav Nikčević, koji zastupa tezu da službeni jezik u novom ustavu treba da bude crnogorski, prijedlog da jezik bude crnogorskosrpski, odnosno srpskocrnogorski, naziva lošim hibridom po ugledu na raniji naziv srpskohrvatski koji je, po njegovom sudu, bio neprestalni izvor lingvističkih sukoba:
„Jer je to najgore rješenje komplikovanja problema i neriješavanja nego dodatno komplikovanja problema. U Crnoj Gori jedini službeni jezik može biti crnogorski po Crnoj Gori kao državi. On je jednako svijema maternji jezik u Crnoj Gori - i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima i Muslimanima i Crnogorcima.“
Na drugoj strani, profesorica Jelica Stojanović mogućnost imenovanja službenog jezika kao srpski, odnosno crnogorski, takođe doživljava kao loše rješenje, ali uz drugačiju argumantaciju. Prema njenim riječima, ovakvo rješenje moglo bi ići na štetu standardizovanog srpskog jezika:
„Ovim se nešto što ne postoji, jer nije ni normirano, ni standardizovano, nema istorijski kontinuitet, teži da se pridruži nečemo što ima viševjekovnu tradiciju. Izgleda vjerovatno jednostavnije preuzeti sadržaj srpskog jezika i preko termina srpski ili crnogorski vremenom da se srpski prevede u crnogorski, odnosno da se preuzme sadržaj srpskog jezika njegova norama i standard.“
Ukoliko se političkim dogovorom vladajuće koalicije i najjače opozicione grupacije Pokreta za promjene postigne kompromis, kojim bi se prema toj projekciji napravio balans između činjenica da se na posljednjem popisu nešto više od 60% građana izjasnilo da govori srpski koji je zvanično službeni jezik u Crnoj Gori, a 22% građana da govori crnogorski, to će ovaj problem vratiti u vrijeme kompromisa kada se jezik nazivao srpskohrvatskim u bivšoj Jugoslaviji. Međutim i crnogorski književnik Balša Brković smatra da nije povoljna situacija za tu vrstu kompromisa, između ostalog, upravo iz razloga standardizacije i kodifikacije srpskog jezika:
„Vremenom će sve više i sve preciznije što je prirodno srpki jezik biti normiran u Srbiji od srpskih lingvista. Međutim, imaćete onda problem što ako u Crnoj Gori bude funkcionisalo ime crnogorski ili srpski ili kako već, imaćete problem da će srpski da bude jezik koji će se normirati van Crne Gore i onda u tom smislu dolazite u jednu paradoksalnu situaciju da vi imate takvo kompromisno ime za jezik, a da pri svemu tome biće tog jezika da se određuje i normira negdje drugo.“
Samo jedan od naših sagovornika profesor Nenad Vuković imao je razumijevanja za negoviješteni kompromis političkih elita oko službenog naziva jezika crnogorski, srpski:
„Moje je uvijek bilo mišljenje i ostajem pri tome da je jedinstven jezik i da je jezik srpskohrvatski zato što je to jedan sistem, ali kada se već ide u dogovore, kada se ide kao onome što znate, uvijek postoji polje dok djeluje nauka. Kada prestaje nauka onda dolazi do konvencije i ovo bi vjerovatno bila stvar konvencije i u mom viđenju u toj konvenciji da bi bilo najnormalnije rješenje, ako već tako treba da bude, srpskocrnogorski.“
Na kraju, iako ne stručno mišljenje, bilježimo kratki odgovor predsjednika Skupštine i Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića na pitanje kako komentariše da je njegov jači koalicioni partner iz Demokratske partije socijalista, crnogorski predsjednik Filip Vujanović, podržao prijedlog Pokreta za promjene:
„Ja dijelim stav onoga što je stav Nacrta ustava Crne Gore, a to je crnogorski jezik“.
„Jer je to najgore rješenje komplikovanja problema i neriješavanja nego dodatno komplikovanja problema. U Crnoj Gori jedini službeni jezik može biti crnogorski po Crnoj Gori kao državi. On je jednako svijema maternji jezik u Crnoj Gori - i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima i Muslimanima i Crnogorcima.“
Na drugoj strani, profesorica Jelica Stojanović mogućnost imenovanja službenog jezika kao srpski, odnosno crnogorski, takođe doživljava kao loše rješenje, ali uz drugačiju argumantaciju. Prema njenim riječima, ovakvo rješenje moglo bi ići na štetu standardizovanog srpskog jezika:
„Ovim se nešto što ne postoji, jer nije ni normirano, ni standardizovano, nema istorijski kontinuitet, teži da se pridruži nečemo što ima viševjekovnu tradiciju. Izgleda vjerovatno jednostavnije preuzeti sadržaj srpskog jezika i preko termina srpski ili crnogorski vremenom da se srpski prevede u crnogorski, odnosno da se preuzme sadržaj srpskog jezika njegova norama i standard.“
Ukoliko se političkim dogovorom vladajuće koalicije i najjače opozicione grupacije Pokreta za promjene postigne kompromis, kojim bi se prema toj projekciji napravio balans između činjenica da se na posljednjem popisu nešto više od 60% građana izjasnilo da govori srpski koji je zvanično službeni jezik u Crnoj Gori, a 22% građana da govori crnogorski, to će ovaj problem vratiti u vrijeme kompromisa kada se jezik nazivao srpskohrvatskim u bivšoj Jugoslaviji. Međutim i crnogorski književnik Balša Brković smatra da nije povoljna situacija za tu vrstu kompromisa, između ostalog, upravo iz razloga standardizacije i kodifikacije srpskog jezika:
„Vremenom će sve više i sve preciznije što je prirodno srpki jezik biti normiran u Srbiji od srpskih lingvista. Međutim, imaćete onda problem što ako u Crnoj Gori bude funkcionisalo ime crnogorski ili srpski ili kako već, imaćete problem da će srpski da bude jezik koji će se normirati van Crne Gore i onda u tom smislu dolazite u jednu paradoksalnu situaciju da vi imate takvo kompromisno ime za jezik, a da pri svemu tome biće tog jezika da se određuje i normira negdje drugo.“
Samo jedan od naših sagovornika profesor Nenad Vuković imao je razumijevanja za negoviješteni kompromis političkih elita oko službenog naziva jezika crnogorski, srpski:
„Moje je uvijek bilo mišljenje i ostajem pri tome da je jedinstven jezik i da je jezik srpskohrvatski zato što je to jedan sistem, ali kada se već ide u dogovore, kada se ide kao onome što znate, uvijek postoji polje dok djeluje nauka. Kada prestaje nauka onda dolazi do konvencije i ovo bi vjerovatno bila stvar konvencije i u mom viđenju u toj konvenciji da bi bilo najnormalnije rješenje, ako već tako treba da bude, srpskocrnogorski.“
Na kraju, iako ne stručno mišljenje, bilježimo kratki odgovor predsjednika Skupštine i Socijaldemokratske partije Ranka Krivokapića na pitanje kako komentariše da je njegov jači koalicioni partner iz Demokratske partije socijalista, crnogorski predsjednik Filip Vujanović, podržao prijedlog Pokreta za promjene:
„Ja dijelim stav onoga što je stav Nacrta ustava Crne Gore, a to je crnogorski jezik“.
