Dostupni linkovi

Neizvesnost među Srbima


Atmosfera iščekivanja i neizvesnosti povodom budućeg statusa vlada u mnogim srpskim selima na Kosovu, pa tako i u Ugljaru, koje se nalazi pored magistralnog puta Priština-Peć, u blizini Kosova Polja. Srbi iz ovog sela kažu da su svesni da je za status Kosova predložena nadgledana nezavisnost, te različito reaguju. Ljubomir Krstić kaže da ne vidi budućnost u nezavisnom Kosovu:

“Nema šta više da očekujemo neku pomoć mi od te Rusije smo dosta puta, ponavljali da nam pomognu ništa taj posao je završen. To je njihovo mora da bude njihovo.”

RSE: Šta ćete ako Kosovo bude nezavisno?

KRSTIĆ: Idemo nema šta.

RSE: Kuda ćete?

KRSTIĆ: U matičnu Srbiju. Pa kako bude.

Drugačije misli Dragoljub Stanković.

“Što se tiče sela Ugljara mi i dalje živimo ovde i nadamo se da ćemo da ostanemo. A kako će da reše status Kosova, to je na kraju krajeva stvar Evrope i naše države. A mi se nadamo da ćemo da ostanemo ovde i neka bude nezavisno Kosovo. Što se tiče mene, ja ne izlazim odavde a nadam se i bar polovina sela neće da napusti selo.”

Ugljare ima 280 domaćinstava sa oko 1.100 stanovnika, a meštani su zabrinuti jer je počela prodaja kuća i imanja. Oni kažu da je želja za odlaskom aktuelizovana u periodu rešavanja statusa Kosova, ali i dodaju da bi mnogi ostali bez obzira na rešenje.

Aleksandar Krstić, kaže da je njegova porodica otišla iz sela i živi u Srbiji. On veruje da će se i njegov sin vratiti:

“U našem selu dosta je prodato ja nisam ništa prodao. A verujem i živim u nadi, ali verujem da će se Srbi vratiti opet da žive na Kosovu. Ja sam taj optimista koji tako misli.”

Sednica Saveta bezbednosti UN o Kosovu biće održana 3. aprila, na kojoj će se razmatrati Ahtisarijev plan, koji za Kosovo predlaže nadgledanu nezavisnost.

Većina meštana Ugljara čeka da se reši statusno pitanje i vidi šta se njime nudi. Slavisa Kostić, predsednik sela, ističe da je do odluke u Savetu bezbednosti UN selo na prekretnici:

“Mi što se tiče sela Ugljara, ne bi otišli, posebno mogu da govorim o srednjoj i starijoj generaciji. Ja živim ovde 40 godina i mislim da mi je ovde najbolje. Ali ne mogu da živim u društvu koje je puno kriminala, krađe, gde nema ekonomije, neke bezbednosti. Tendencija odlaska je vrlo velika i u Ugljaru, iz sela je otišao veliki broj porodica.”

Selo Ugljare ima svoju mesnu zajednicu, školu, ambulantu, ipak deluje zapušteno jer se posle rata nije ulagalo u infrastrukturu i opšti razvoj sela. Meštani kažu da su nasledili brojne probleme posle konflikta, kao što je veliki broj nezaposlenih, jer su mnogi ostali bez posla u društvenim firmama.

Prema rečima Kostića, u selu od institucija funkcionišu zadravstvo i školstvo, koje finansira Vlada Srbije, a ostali se snalaze, otvorili su prodavnice ili obrađuju njive:

“Jedan mali broj, oko pet odsto, vrlo lepo živi, ima solidna primanja, a 95 posto živi od minimalaca koji dolaze iz Srbije i rade na svojoj zemlji i tako preživljavaju. Oni su proterani iz EPS-a, iz Energoinvesta, i o njima se naravno brine matica. Koliko ja znam, sedam generacija je propalo, znači sedam generacija je završilo školu a niko nije dobio svoje radno mesto. Ti mladi ljudi nemaju perspektivu ovde.”
XS
SM
MD
LG