Dostupni linkovi

Interesi velikih sila na Balkanu


Srdan KUSOVAC (Saradnja: Danijela DOMAZET i Biljana JOVICEVIC)

Takva situacija, međutim, nije nova. Naprotiv. Različiti interesi vodećih sila ne samo da su obeležili proteklih petnaestak godina, odnosno vreme raspada Jugoslavije, već su obeležje čitave novije istorije Balkana. O tome kako su se sve interesi vodećih svetskih sila prelamali na Balkanu, o tome je li Balkan njihovo poprište ili moneta za potkusurivanje, o tome koliko su lokalni političari uopšte sposobni da iskoriste interese velikih sila za svoje politike, u Temi sedmice govore:

Miro Lazović, predsednik Skupštine BiH u vreme osamostaljenja te zemlje, kasnije član delegacije u mnogim mirovnim pregovorima, Branko Lukovac, ambasador nekadašnje Srbije i Crne Gore, zatim jedna od vodećih figura suverenističkog pokreta, danas ambasador Crne Gore u Hrvatskoj, i Ivo Banac, hrvatski političar i profesor istorije na američkom univerzitetu Jel (Yale).

* * *

Pre svega toga, građani Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Naši novinari su ih pitali da li se globalni interesi velikih sila reflektuju na Balkan? Ko odlučuje, balkanski narodi ili moćne zemlje?

„Veoma se reflektuje, jer one određuju sudbinu našeg naroda. I kako one skroje kapu, tako je narod nosi.“

„Apsolutno mislim da velike sile utiču na globalnu politiku i na politiku balkanskih zemalja.“

„Itekako. One upravljaju Saborom. Preko njih mi osjetimo sve.“

„Šta ćemo? Takva nam je situacija. Uvijek je i bila. A dokle će se tako prema nama ponašati, ne znam.“

„Kako da nema uticaja. Velike sile imaju sva prava, i da stave šapu na mali narod. Sigurno će one odlučiti o tome šta će biti na Kosovu i na Balkanu.“

„Zapadnim silama je bilo u interesu da se Jugoslavija ne raspadne. Najbolji pokazatelj je uvođenje embarga, gdje Hrvatskoj nije dozvoljeno, pored jedne tako velike vojne sile kao što je Jugoslavija, da se brani. Jer, Hrvatska je napadnuta.“

„Sjedinjene Američke Države su dugo, tridesetak godina, želele da imaju baze na Balkanu. To im je tek pre par godina uspelo, zahvaljujući ovoj situaciji koja se desila u Jugoslaviji.“

„Balkan je za svetske razmere potpuno beznačajan i vrlo malo važan prostor. Pitanje Kosova je za njih, ustvari, jedna mala, sitna i beznačajna stvar.“

„Godine 1990. su Miteran i Englezi blokirali Sarajevo, da se ne oslobodi, a Nijemci i Austrijanci su htjeli da nas što prije priznaju.“

„Često smo slušali savete ovdašnjih političara, onih koji su razumniji, da smo mi jedna mala zemlja i da svoj čamac treba da vežemo za neki veliki brod.“

* * *

Miro Lazović je bivši predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine, bio je politički aktivan još u vreme raspada Jugoslavije. Kaže da je još tada osetio kako se prelamaju interesi velikih sila na njegovoj zemlji:

„S ove vremenske distance, ne mogu precizno i samouvjereno u potpunosti tvrditi, ali sa velikom dozom uvjerenja mogu konstatirati da su velike sile od 1990. godine, pa možda i prije, bile duboko involvirane u raspad bivše Jugoslavije. Ne mogu da se otmem utisku da je međunarodna zajednica htjela sačuvati prostor bivše Jugoslavije da bi ona to i uradila. Očigledno da je raspad bivše Jugoslavije bio projektiran.“



Miro Lazović je bio član delegacije svoje zemlje u gotovo u svim mirovnim pregovorima – od Ženeve 1992. do Daytona 1995. godine. Govori kako su uopšte izgledali pregovori, koliko je u njima bilo moguće zastupati sopstvene stavove i stavove svoje zemlje, a koliko se zapravo povinovati interesima velikih sila:

„Moje iskustvo govori da su tokom svih mirovnih pregovora Bosne i Hercegovine, na kojima sam učestvovao, postojali različiti pristupi od strane zemalja Evropske unije i američke administracije. Bio sam mnogo puta prisutan kada su i pojedini predstavnici zemalja EU imali neusaglašene stavove oko mirovnih rješenja. Imali su različite pristupe kako i na koji način prići zaustavljanju nekih ratnih operacija ili konačnih mirovnih pregovora. S druge strane, američka administracija je – iako je, po nekim mojim procjenama, često možda i kasno povlačila određene poteze – uvijek imala jasne principe i jasan stav da će se sačuvati prostor Bosne i Hercegovine, da se neće dozvoliti njena podjela.“

Nesumnjivo je da je uticaj Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini još uvijek jak. Bosna i Hercegovina teži ka članstvu u EU. U tom nekom odnosu između tog puta BiH prema Evropskoj uniji i politici koju vode zemlje članice EU odnosno velike sile u okviru Unije, koliko i da li se, prema Vašem osobnom mišljenju, Bosna i Hercegovina i dalje posmatra kao objekt ili kao ravnopravni partner tih velikih sila?

„Ja mislim da je Bosna i Hercegovina mala zemlja i da se neprincipijelna međunarodna politika često prelamala preko ovih prostora. Bosna i Hercegovina se, po mojim nekim procjenama i iskustvima, nikada nije prihvatala kao ravnopravan partner sa evropskim zemljama, pogotovo ne sa velikim silama. Velike sile su uvijek namirivale svoje račune preko ovih prostora, kroz jednu burnu bosanskohercegovačku istoriju. To se desilo i u ovih zadnjih petnaestak-dvadeset godina. Pojedine zemlje Evropske unije još uvijek kalkulišu i koketiraju sa primjesama velikosrpske politike oličene u Koštunici. Rusija otvoreno staje na stranu politike Beograda i Srbije i na taj način daje podstrek političarima iz Republike Srpske koji još uvijek imaju iluzije da je prostor RS-a neka zasebna država i da se može, u nekim budućim procesima i neizvjesnostima, izdvojiti iz BiH. U tom kontekstu ne mogu konkretno imenovati te zemlje, jer se međunarodna politika i politika tih zemalja vodi prikriveno. Jedno se govori, a u suštini se u praksi povlače neki drugi potezi. Ali građani Bosne i Hercegovine jasno vide i osjećaju nesnalaženja ili nesporazume ili određene dileme pojedinih međunarodnih predstavnika kada je u pitanju integracioni proces, koji bi Bosnu i Hercegovinu, nepodijeljenu, cjelovitu, bez ikakvih političkih i teritorijalnih podjela, uveo u Evropu.“

* * *

Poslednji predstojeći veliki, prelomni događaj na području nekadašnje Jugoslavije je prošlogodišnji referendum u Crnoj Gori, a zatim i proglašenje nezavisnosti te države.

Branko Lukovac, danas ambasador Crne Gore u Hrvatskoj, bio je u to vreme na čelu Pokreta za nezavisnost i jedan od najeksponiranijih crnogorskih političara, koji je, uz to, često kontaktirao sa strancima. Radiju Slobodna Evropa govori o tome kako su se u tom periodu prelamali interesi velikih sila na slučaj njegove države:



„Interesi velikih sila su značajno uticali na odnose unutar Crne Gore, na odnose između Crne Gore i Srbije, kao i na odnose u regionu. U prvom periodu, od 1998. do kraja Miloševićeve vlasti oktobra 2000. godine, koristili su Crnu Goru za izolaciju tog režima, za podršku opoziciji u Srbiji, ali su zbog straha od upotrebe sile, odvraćali Crnu Goru od organizovanja referenduma. Ali se ipak mora reći da su simpatije, pa i podrška bili na strani Crne Gore. Od promjena u Srbiji su gotovo sve simpatije prešle na stranu nove vlasti u Srbiji, posebno prema Koštunici. Evropska unija se otvoreno stavila na stranu Koštuničinog plana za očuvanje i jačanje Miloševićeve tvorevine – Savezne Republike Jugoslavije – i preko Havijera Solane je vršila otvoren, stalan i najčešće veoma grub pritisak na Crnu Goru da odustane od referenduma. Sjedinjene Američke Države su u tom periodu pokazivale znatno više razumijevanja za takvo opredjeljenje Crne Gore, ali su prihvatale i pratile odnos i ponašanje Evropske unije. Sve se to prenosilo na odnose unutar Crne Gore, jačalo je prosrpske opcije i zaoštravalo odnose u Crnoj Gori, kao i između Crne Gore i Srbije. Sjedinjene Američke Države su imale najveći stepen razumijevanja za opredjeljenja Crne Gore, ali su i one, zbog nekih svojih drugih prioriteta, taj naš prostor Jugoistočne Evrope i problem odnosno rizik ostvarenja nezavisnosti Crne Gore prepuštale Evropskoj uniji. Rusija je u osnovi bila za očuvanje Savezne Republike Jugoslavije odnosno Srbije i Crne Gore, ali je bila svjesna odnosa i kretanja u Crnoj Gori, a imala je i svoje interese u Crnoj Gori, pa je evoluirala i pokazivala razumijevanje za većinsko opredjeljenje građana Crne Gore. Što se tiče Evropske unije, administraciju Evropske unije treba razlikovati od samih članica EU. U administraciji EU je bila takva podela da je ovo pitanje pripadalo Solani. Prema tome, ono što je on predlagao, pošto nije zadiralo u konkretne, neposredne interese članica EU, one su prihvatale. Dakle, odnos Evropske unije prema ovom pitanju je artikulisao Solana.“

Rusija je, na iznenađenje mnogih, među prvima priznala nezavisnu Crnu Goru. To je zanimljiva pozicija, posebno ako se ima u vidu da je Đukanovićeva vlada najčešće doživljavana kao izrazito proamerička, prozapadna.

„Treba reći da su, uz tradicionalno rezervisan i oprezniji stav Rusije kada je u pitanju kako proces rastakanja ranije Jugoslavije, tako i odnosi na relaciji Beograd-Podgovorica, pri čemu je ona naginjala očuvanju zajednice, u tome igrala ulogu još dva momenta. Prvo, susreti i razgovori koje je u nekoliko navrata sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom imao predsjednik Crne Gore Milo Đukanović. I drugo, sve izraženiji interesi partnera iz Rusije da sa partnerima iz Crne Gore ulaze u značajne poslove. Mislim da Rusiji ni tada, ni danas ne smeta čvrsta orijentacija Crne Gore da bude član Evropske unije, iako bi više voljela da Crna Gora ne bude dio NATO saveza.“

Poslednji veliki događaj kada je o ustrojstvu balkanskih država reč, onaj je koji je i povod za ovu temu – određivanje statusa Kosova. U ovom slučaju, ne samo da su velike sile involvirane, nego one čak odlučuju da donesu konačnu odluku o statusu, ne vodeći naročito računa šta o tome misle političari u Srbiji i na Kosovu.

* * *

Ivo Banac, hrvatski političar i profesor istorije na američkom Univerzitetu Jel, kaže Radiju Slobodna Evropa da tek taj slučaj ne treba da čudi, jer su velike sile u slučaju Kosova bile upletene već gotovo 150 godina:



„Albansko pitanje je povezano sa odrednicama velikih sila na Londonskoj konferenciji 1913. godine. Da se vratim malo unatrag. Jedan od problema koji je bio poznat vodećim ljudima albanskog nacionalnog pokreta za vrijeme velike istočne krize 1875-78. godine je da su apetiti mladih balkanskih nacionalizama usmjereni prema širenju srpske, bugarske i grčke države, i da će za manje narode, poput Albanaca, koji su tek bili postali, preko svog nacionalnog preporoda, svjesni nekih svojih posebnosti, opadanje Otomanskog carstva značiti velike probleme, te 1878. godine, preko svoje Prizrenske lige, traže autonomiju za Albance unutar Otomanskog carstva. To je trajalo nekoliko godina. Ti zahtjevi nisu bili prihvaćeni od strane samog Otomanskog carstva, koje je prebrodilo probleme velike istočne krize, naravno uz gubitke, da bi se to pitanje ponovo postavilo nakon niza ustanaka početkom 20. stoljeća. Albanci ponovo traže autonomiju, Otomansko carstvo im ju daje u samo predvečerje balkanskih ratova, da bi onda ta autonomija, koja nije bila potpuna, bila ugrožena početkom 1. balkanskog rata, kada Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska vode rat protiv Otomanskog carstva i zapravo dijele većinu otomanskih evropskih posjeda. U tom trenutku Albanci proglašavaju nezavisnost i ta nezavisnost ponovno podrazumijeva, kao i u slučaju Prizrenske lige, sve albanske etničke teritorije na Balkanu, ali nakon zauzimanja tih teritorija od strane crnogorske, srpske i grčke vojske, Londonska konferencija priznaje nezavisnost Albanije i nameće granice Albanije koje su manje-više otprilike one koje i danas postoje, s nekim promjenama koje su se dogodile nakon 1. svjetskog rata. Tako da su Kosovo i još neki drugi teritoriji, koji su danas u Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji, završili izvan granica Albanije. Mi možemo raspravljati o tome da li je to bilo pravedno ili nije, o tome se može mnogo razgovarati, ali to je tako bilo. I danas imamo sličnu situaciju, gdje velike sile ponovno određuju kakav će biti status tog jednog djelića albanskog etničkog teritorija, ili da budem precizniji, etničkog teritorija gdje su Albanci i danas u većini, kao što su bili, i u tom položaju, pri stvaranju granica Albanije 1913 godine. Riječ je, dakle, o dekolonizaciji, kao što je bilo i 1912. i 1913. godine, s tim što je tada proces dekolonizacije zaustavljen rastom imperijalističkih apetita malih balkanskih imperijalizama, i sada se taj proces nastavlja u slučaju Kosova. Naravno, to otvara i mnoga druga pitanja, koja su aktualna pitanja u raspravama oko međunarodnog prava, ali odlučujuća će biti upravo uloga velikih sila.“

Ono čemu se nadaju srpske vlasti i što neki od predstavnika tih vlasti javno govore je promena neke globalne situacije, u kojoj bi Rusija mogla da nametne svoj stav. Ivo Banac:

„Pa naravno. I da budemo vrlo precizni, da ništa ne sakrivamo, velikosrpski nacionalisti čekaju Rusiju. Oni čekaju povratak Rusije na Balkan, oni čekaju tu slamku za koju se hvataju, zaboravljajući, ukoliko se to dogodi, da će i oni biti plijen jednog novog, ruskog ekspanzionizma i imperijalizma na Balkanu. Ali to su te igre koje su vrlo tipične, koje su se i ranije događale na teritoriji Balkana, gdje, zbog svojih sebičnih interesa uvodite razne vanjske čimbenike i na kraju požanjete plodove takvih eksperimenata koji su uvijek, u načelu, vrlo opasni. To je problem sa politikom nacionalizma. I naravno, tu srpski nacionalizam ni po ničemu nije poseban.“

* * *

Sergej Romanenko, jedan je od spoljnopolitičkih ruskih analitičara koji je Radiju Slobodna Evropa potvrdio proteklih dana da Rusija, kada se suprotstavlja Sjedinjenim Državama u Savetu bezbednosti oko Kosova, uopšte ne vodi računa ni o kakvim interesima vlasti Srbije, već isključivo o sopstvenim interesima:

„Negativno glasanje u Savetu bezbednosti Rusiji ne bi donelo nikakve koristi. Vodilo bi ka poteškoćama u većini pravaca njene vanjske politike. Srbija je pokušavala iskoristiti Rusiju kao neko oruđe svoje vanjske politike, a Rusija Srbiju. I to je donelo velike štete i Rusiji i Srbiji. Rusija stalno uzima u obzir samo svoje interese, nikako ne interese Srbije.“

Istu tezu nam je izneo i Fjodor Lukjanov, glavni urednik ruskog magazina „Rusija u globalnoj politici“:

„Rusija zapravo uopšte nije naročito zainteresovana za slučaj Kosova, jer je njen pravi interes danas da ruska politika bude što pragmatičnija, orijentisana ka praktičnim pitanjima. Rusija nije zainteresovana za taj region, ni za Srbiju, ni za Kosovo. Zato je ruski pristup sledeći. Prvo, Rusija želi da pokaže čitavom svetu, pre svega zapadnim silama, da se Moskva vratila u međunarodno arenu i da nijedan veliki međunarodni problem ne može biti rešen bez učešća Rusije i bez da Rusija prihvati rešenje. Ponavljam, ja mislim da će na kraju priče Rusija u nekoj formi podržati taj Ahtisarijev plan. Mislim da će Rusija neformalno reći Srbima da moraju da budu realni i da ne treba da očekuju da će Rusija zbog njih uništiti svoje odnose sa Zapadom.“

Na kraju, istoričar Ivo Banac kaže da jedino rešenje vidi u brzom širenju Evropske unije i na Balkan, kako to područje ne bi bilo ostavljeno kao crna rupa. U suprotnom, kaže, ne isključuje ni nove oružane sukobe:

„Ja ne mogu isključiti nove ratne sukobe na Balkanu, posebno zbog toga što bi antagonizmi između velikih sila vjerojatno bili povod za širenje nestabilnosti i unutar balkanskih sukoba. Prema tome, vrlo je važno da se procesuiranje Evropske unije dovrši što je moguće prije i vrlo je važno da sve zemlje u regiji, a naročito Srbija, postanu normalne evropske države, gdje ovakva pitanja više jednostavno neće biti moguća. Ali mi znamo da se stanovita pitanja mogu riješiti i dugoročno, recimo za desetljeće, recimo čak i za stoljeće više, ali ne možemo nikada predvidjeti kakvi će izazovi biti pred ovom regijom, ovom Evropom, ovim svijetom, u mnogo dužim historijskim razmjerima. Nikad se ništa do kraja ne rješava. Zato je narodna povijest čovječanstva uvijek dinamična, sa novim iznenađenjima i sa novim izazovima.“
XS
SM
MD
LG