Dostupni linkovi

Zaboravljeni svedoci jednog vremena


«Poleteli smo 6. aprila, odmah nakon objave rata. Avioni su bili spremni, puni bombi, opremljeni mitraljezima. Napali smo jedan aerodrom u Bugarskoj, blizu Sofije. Gađali smo avione, ne znam čiji su bili, možda bugarski, a možda i nemački. Gađali smo avione, aerodrom… Bio je to uspešan napad.»

U ranu zoru tog 6. aprila 1941. godine hrabri piloti su ušli su u svoje avione i krenuli u susret neprijateljskoj avijaciji i položajima. Većina njih nije se vratila. Bilo je to vreme kada je jugoslovenska avijacija nešto značila u vazduhoplovstvu Evrope, vreme o kome govore naši sagovornici, devedesetogodišnjaci koji su leteteli na lovcima i bombarderima, sada već daleke Kraljevine Jugoslavije:

«Kraljevina Jugoslavije je 1935-36. godine imala najjače vazduhoplovstvo u Evropi. O tome se malo govorilo, ali to je tako. Od Francuza smo nasledili ogroman broj njihovih bombardera iz 1. svetskog rata. I tako smo postali najjača vazduhoplovna sila u Evropi.»

Sa činom poručnika na lovcu tadašnje avijacije bio je Albin Starc, pilot velikog iskustva koji je u posleratnom periodu, vojnički rečeno, stigao do čina pukovnika i pilotskom zanatu obučio više stotina vazduhoplovaca.
Danas prešavši devedesetu o vremenu prošlom i vremenu sadašnjem ovako govori:

«Piloti su svaki dan imali jedan let, tako da su bili dobro trenirani. Bez neprekidnog letenja, izlazite iz forme. Kao i vrhunski fudbaler, ukoliko ne igra godinu dana, izlazi iz forme, tako i pilot izlazi iz forme.»

Slično besedi i Evgenije Radanov, koji je na čuvenim bombarderima marke Dornijer, aprila 1941. godine, branio nebo tadašnje Jugoslavije:

«U poređenju s našom današnjom avijacijom smo bili deset puta bolji, u smislu količine letova i uvežbanosti. Jer, mi smo takoreći svakodnevno vršili vežbe, a oni danas lete možda jedanput-dvaput mesečno.»

On je svakako jedan od retkih koji je na aerodromu u Nikšiću u to vreme mogao da isprati kraljevu svitu, ali i sve ono što obično odlazi sa vlastima:



«Rešili su da tri naša aviona odvezu kralja i naše zlato koje je tamo bilo. Rekli su mi da sednem u avion i da letim u Grčku. Ja sam odbio da letim, rešio sam da ostanem u Jugoslaviji.»

Jeste li videli šta je bilo u tom avionu?

«Trpali su sanduke sa zlatom. Bio sam prisutan kad su ih utovarali. Nisu čak ni stigli sve da ih utovare, toliko je bilo zlata. Oni su odleteli, a ja sam ostao u Nikšiću.»

To su uspomene i svedočenje dvojice pilota nekadašnjeg vazduhoplovstava, sećanja na jedno vreme kada su bez straha sedeli za aparatima jedne hrabre eskadrile:

«Stanicu smo srušili, ali smo bombardovali i voz koji je bio u stanici. Međutim, na izlasku iz toga mesta, grunuli su sigurno iz dva protiv-avionska topa. Gađali su me neverovatno jako. Bojao sam se da će da me sruše. Okrenuo sam se i tačno video dakle me gađaju i ono municije što mi je ostalo sručim na njih, i oni ućute. Vratio sam se kući. Jedan šef mehaničara mi je rekao – Znaš, Geno, koliko smo izbrojali pogodaka na tvom avionu? Rekoh – ne znam. Kaže – 52 pogotka! Pa to je za Ginisovu knjigu rekorda! Od 52 pogotka, nijedan nije pogodio neki osetljivi deo aviona, niti mene.»

I danas ove starine, na pragu stote, kažu da ništa ne može zameniti godine provedene ispod oblaka:

«T uvek izgleda lepo. Kada savladate onaj osnovni zakon celokupnog života na zemaljskoj kugli – Zemljinu težu. Osećaš se nadprirodno. U tome je bila i celokupna draž letenja. Pored toga, imate jedan divan pogled na okolinu – reke, planine, gradove… Osećate se iznad.»
XS
SM
MD
LG