Reakciju državnih funkcionera, posebno ljudi koji se nalaze na čelnim pozicijama u policiji i pravosuđu gotovo je nemoguće dobiti kada je riječ o pikantnim temama iz njihovog privatnog života koje kompromituju položaje na kojima se nalaze. Uporni zahtjevi domaćih medija i organizacija da progovore o temama koje intrigiraju javnosti obično nailaze na istrošena i providna objašnjenja. Nespremnost da se udovolji javnom interesu često se objašnjava prezauzetošću poslovnim sastancima, a u krajnjoj nuždi reaguje se nemuštim saopštenjima, pa novinari ostaju uskraćeni za mogućnost da postave potpitanja i razgolite suštinu problema. Komentarišući takvi praksu Olja Nikolić, urednik Dopisništva Bete za Crnu Goru, kaže da javne ličnosti u Crnoj Gori nijesu navikle da razgovaraju o temama koje zadiru u njihov privatni život, iako su te priče često neodvojive od njihovog javnog djelovanja:
„Jer, jednostavno ne možemo razdvajati u slučaju javnih ličnosti ono što je njihov rad i ono što je njihova privatnost zato što su na položajima i na funkcijama i na kraju krajeva plaćaju i građani, građani Crne Gore, ali i mi novinari smo isto tako krivi zašto ih nijesmo navikli da oni više o tome pričaju jer, na žalost, te teme nijesu bile predmet našeg interesovanja do skora, tek evo od skoro, kako se završilo pitanje državnog statusa Crne Gore i sami mediji se više okreću nekim, da kažem uslovno rečeno, normalnim stvarima i normalnim pitanjima tako da više i pišu i više pokušavaju da pišu, između ostalog i o životu javnih funkcionera, o njihovoj imovini. Oni su više pod lupom i njihova privatna strana života.“
U praksi državni funkcioneri rađe pristaju na razgovor sa medijima iz okruženja ili na gostovanje u domaćim medijima gdje im se postavljaju pitanja koja kao da su sami pisali. Na primjer, državna tužiteljica Vesna Medenica koja je danima vodila javnu debatu sa književnikom Jevremom Brkovićem, koji je optužio da je tokom devedesetih boravila na dubrovačko hercegovačkom ratištu, što je Medenica kategorično demantovala, sa crnogorskim medijima je funkcionisala preko saopštenja da bi na kraju dala intervju hrvatskoj „Slobodnoj Dalmaciji“.
Slična je situacija i sa predsjednikom Ustavnog suda Mladenom Vukčevićem koji je već duže vrijeme u žiži javne rasprave zbog činjenice da je svoju privatnu kuću od preko 400 metara kvadratnih izdao hrvatskom veleposlanstvu. Vukčević je ostao nedostupan za većinu crnogorskih medija da bi na kraju, gotovo simultano dao izvaju za domaću državnu televiziju i hrvatsku televiziju. Urednik podgoričkog „Dan“-a Mladen Milutinović kaže da mu je potpuno jasno zašto državni funkcioneri uglavnom izbjegavaju novinare za koje znaju da bi im mogli postaviti prava pitanja:
„Smatram da bi domaći političari bili vjerovatno mnogo izloženi izoštrenijem fokusu pitanja koje za njih vjerovatno ne bi bila prijatna. Zbog toga vjerovatno da više vole da gostuju na nekim stranim medijima ili nekim emisijama koje se odvijaju van teritorija Crne Gore, gdje mogu lakše odgovarati na neka pitanje, gdje novinari možda ne znaju dovoljan broj podataka koji bi bili interesantni za publiku, a za njih vjerovatno ne bi bili prijatni. Iz toga razloga smatram da se češće odlučuju za takvu vrstu gostovanja ili za neka gostovanja koja se možda rade u našim medijima gdje ima prizvuk politike, nekom nešto ne odgovara u intervjuu ili tome nešto slično, neke vrste razgovora koji je prethodno dogovoren“.
Tu praksu uočio je i Rajko Šebek, urednik Informativnog prigrama Televizije „IN“ , koji smatra da javni funkcioneri moraju biti izloženi stalnom pritisku:
„Mi sve češće imamo situaciju da zvaničnici ne žele da pričaju, čime ne poštuju javnost ili imaju logiku – da. rekao sam to nekim stranim medijima - , kao da vijest može teško preći granicu Crne Gore. Očito da vlast u Crnoj Gori ne želi da shvati i prihvati činjenicu da su mediji ovlašćeni da preispituju njihov rad i politiku koju vode. Međutim, pronicljivi i nezavisni mediji, sposobni novinari, spremni su da navedu ljude na javnim položajima da se pridržavaju standarda otvorenog društva jer javnost ima pravo da zna. Stvarno nas neinteresuje gdje skijaju i da li dobro plivaju“.
„Jer, jednostavno ne možemo razdvajati u slučaju javnih ličnosti ono što je njihov rad i ono što je njihova privatnost zato što su na položajima i na funkcijama i na kraju krajeva plaćaju i građani, građani Crne Gore, ali i mi novinari smo isto tako krivi zašto ih nijesmo navikli da oni više o tome pričaju jer, na žalost, te teme nijesu bile predmet našeg interesovanja do skora, tek evo od skoro, kako se završilo pitanje državnog statusa Crne Gore i sami mediji se više okreću nekim, da kažem uslovno rečeno, normalnim stvarima i normalnim pitanjima tako da više i pišu i više pokušavaju da pišu, između ostalog i o životu javnih funkcionera, o njihovoj imovini. Oni su više pod lupom i njihova privatna strana života.“
U praksi državni funkcioneri rađe pristaju na razgovor sa medijima iz okruženja ili na gostovanje u domaćim medijima gdje im se postavljaju pitanja koja kao da su sami pisali. Na primjer, državna tužiteljica Vesna Medenica koja je danima vodila javnu debatu sa književnikom Jevremom Brkovićem, koji je optužio da je tokom devedesetih boravila na dubrovačko hercegovačkom ratištu, što je Medenica kategorično demantovala, sa crnogorskim medijima je funkcionisala preko saopštenja da bi na kraju dala intervju hrvatskoj „Slobodnoj Dalmaciji“.
Slična je situacija i sa predsjednikom Ustavnog suda Mladenom Vukčevićem koji je već duže vrijeme u žiži javne rasprave zbog činjenice da je svoju privatnu kuću od preko 400 metara kvadratnih izdao hrvatskom veleposlanstvu. Vukčević je ostao nedostupan za većinu crnogorskih medija da bi na kraju, gotovo simultano dao izvaju za domaću državnu televiziju i hrvatsku televiziju. Urednik podgoričkog „Dan“-a Mladen Milutinović kaže da mu je potpuno jasno zašto državni funkcioneri uglavnom izbjegavaju novinare za koje znaju da bi im mogli postaviti prava pitanja:
„Smatram da bi domaći političari bili vjerovatno mnogo izloženi izoštrenijem fokusu pitanja koje za njih vjerovatno ne bi bila prijatna. Zbog toga vjerovatno da više vole da gostuju na nekim stranim medijima ili nekim emisijama koje se odvijaju van teritorija Crne Gore, gdje mogu lakše odgovarati na neka pitanje, gdje novinari možda ne znaju dovoljan broj podataka koji bi bili interesantni za publiku, a za njih vjerovatno ne bi bili prijatni. Iz toga razloga smatram da se češće odlučuju za takvu vrstu gostovanja ili za neka gostovanja koja se možda rade u našim medijima gdje ima prizvuk politike, nekom nešto ne odgovara u intervjuu ili tome nešto slično, neke vrste razgovora koji je prethodno dogovoren“.
Tu praksu uočio je i Rajko Šebek, urednik Informativnog prigrama Televizije „IN“ , koji smatra da javni funkcioneri moraju biti izloženi stalnom pritisku:
„Mi sve češće imamo situaciju da zvaničnici ne žele da pričaju, čime ne poštuju javnost ili imaju logiku – da. rekao sam to nekim stranim medijima - , kao da vijest može teško preći granicu Crne Gore. Očito da vlast u Crnoj Gori ne želi da shvati i prihvati činjenicu da su mediji ovlašćeni da preispituju njihov rad i politiku koju vode. Međutim, pronicljivi i nezavisni mediji, sposobni novinari, spremni su da navedu ljude na javnim položajima da se pridržavaju standarda otvorenog društva jer javnost ima pravo da zna. Stvarno nas neinteresuje gdje skijaju i da li dobro plivaju“.
