Doktor Branko Sorić cijeli život živi u svom stanu u Vlaškoj ulici u Zagrebu. No, posljednjih 10 godina, kao i tisuće njemu sličnih, pravdu traži po sudovima, uključujući i Evropski suda za ljudska prava jer mu nije omogućen otkup stana, budući da je nekada bio u privatnom vlasništvu:
"Stan je bio do 1945. godine u privatnom vlasništvu. Moja majka, kao i svi drugi, je dobila stanarsko pravo. Nakon njezine smrti, 1982. godine, prenio sam stanarsko pravo od moje majke na sebe. To stanarsko pravo se ukida 1996. godine."
Stanove su u Hrvatskoj, bez problema, mogli otkupiti svi nositelji stanarskog prava u stanovima koji su bili u društvenom vlasništvu. Vremenom je to omogućeno i stanarima u nacionaliziranim stanovima. No, oko 13.500 obitelji, koje su živjele u nekada privatnim stanovima, dobile su 1996. godine status zaštićenog najmoprimca i onemogućen im je otkup jer je postojao zemljišno-knjižni vlasnik stana, što oni smatraju diskriminacijom i ističu da se stare nepravde ne mogu ispravljati stvaranjem novih:
"Na vlasnička i stanarska prava koja smo stekli imamo pravo i ta imovina se ne smije oduzeti. To je ništavnost, to mora biti naše. Te bivše vlasnike treba obezbjediti država, kao i vlasnike nacionaliziranih stanova."
Umjesto toga, kaže profesor Ante Bartulica iz Saveza oštećenih stanara, država je konfrontirala dvije skupine građana – nekadašnje vlasnike, kojima su stanovi 1945. oduzeti kao višak stambenog prostora, i sadašnje stanare sa statusom zaštićenog najmoprimca:
"Danas su stotine i tisuće tih stanara u sudskom sporu sa vlasnicima. Vlada je nerazumnim zakonskim rješenjima proizvela jedan veliki sukob i netrpeljivost između stanara i nominalnih vlasnika koji stalno traje. Postoje slučajevi nasilnog ulaska vlasnika u te stanove i izbacivanja stanara. Neki se izbacuju sudskim putem. Od jednakih sada imamo potpuno nejednake, na jednoj strani su vlasnici, a na drugoj strani su kandidati za ulicu."
Koliko, otprilike, takvih slučajeva ima u Hrvatskoj?
"Bilo ih je 1991. godine 13.000, a danas ih ima oko 5.000."
Kako su riješeni ti slučajevi?
"Tako što su, ili umrli, ili izbačeni. Neki su se nagodili sa vlasnicima, ali su platili znatno više nego ostali nosioci stanarskog prava. Ja sam 1998. godine svoj stan otkupio od vlasnika za 10 puta veću cijenu nego što sam trebao jer moja žena i ja nismo mogli prihvatiti da živimo u nesigurnosti. Problem je u tome što država ne želi platiti vlasnicima odštetu za te stanove, što bi morala. Ne možete nekome oduzeti imovinu, vlasnička i stečena prava, da bi ste riješili neku nepravdu od prije 60 godina."
Iz Vlade danas nismo uspjeli dobiti komentar o tom problemu, no u Savezu oštećenih stanara su uvjereni da iza svega stoje uski privatni interesi. Profesor Bartulica:
"To je vrlo vjerojatno svjesno napravljeno. Po našem mišljenu to je utjecaj bivših vlasnika i lobija špekulanata koji su kupovali neuseljive stanove. I među visokim dužnosnicima, i u izvršnoj vlasti, i u zakonodavnoj, i u sudskoj, ima osoba koje imaju takve stanove. Promiču se, najvjerojatnije, pojedinačni i grupni interesi."
"Stan je bio do 1945. godine u privatnom vlasništvu. Moja majka, kao i svi drugi, je dobila stanarsko pravo. Nakon njezine smrti, 1982. godine, prenio sam stanarsko pravo od moje majke na sebe. To stanarsko pravo se ukida 1996. godine."
Stanove su u Hrvatskoj, bez problema, mogli otkupiti svi nositelji stanarskog prava u stanovima koji su bili u društvenom vlasništvu. Vremenom je to omogućeno i stanarima u nacionaliziranim stanovima. No, oko 13.500 obitelji, koje su živjele u nekada privatnim stanovima, dobile su 1996. godine status zaštićenog najmoprimca i onemogućen im je otkup jer je postojao zemljišno-knjižni vlasnik stana, što oni smatraju diskriminacijom i ističu da se stare nepravde ne mogu ispravljati stvaranjem novih:
"Na vlasnička i stanarska prava koja smo stekli imamo pravo i ta imovina se ne smije oduzeti. To je ništavnost, to mora biti naše. Te bivše vlasnike treba obezbjediti država, kao i vlasnike nacionaliziranih stanova."
Umjesto toga, kaže profesor Ante Bartulica iz Saveza oštećenih stanara, država je konfrontirala dvije skupine građana – nekadašnje vlasnike, kojima su stanovi 1945. oduzeti kao višak stambenog prostora, i sadašnje stanare sa statusom zaštićenog najmoprimca:
"Danas su stotine i tisuće tih stanara u sudskom sporu sa vlasnicima. Vlada je nerazumnim zakonskim rješenjima proizvela jedan veliki sukob i netrpeljivost između stanara i nominalnih vlasnika koji stalno traje. Postoje slučajevi nasilnog ulaska vlasnika u te stanove i izbacivanja stanara. Neki se izbacuju sudskim putem. Od jednakih sada imamo potpuno nejednake, na jednoj strani su vlasnici, a na drugoj strani su kandidati za ulicu."
Koliko, otprilike, takvih slučajeva ima u Hrvatskoj?
"Bilo ih je 1991. godine 13.000, a danas ih ima oko 5.000."
Kako su riješeni ti slučajevi?
"Tako što su, ili umrli, ili izbačeni. Neki su se nagodili sa vlasnicima, ali su platili znatno više nego ostali nosioci stanarskog prava. Ja sam 1998. godine svoj stan otkupio od vlasnika za 10 puta veću cijenu nego što sam trebao jer moja žena i ja nismo mogli prihvatiti da živimo u nesigurnosti. Problem je u tome što država ne želi platiti vlasnicima odštetu za te stanove, što bi morala. Ne možete nekome oduzeti imovinu, vlasnička i stečena prava, da bi ste riješili neku nepravdu od prije 60 godina."
Iz Vlade danas nismo uspjeli dobiti komentar o tom problemu, no u Savezu oštećenih stanara su uvjereni da iza svega stoje uski privatni interesi. Profesor Bartulica:
"To je vrlo vjerojatno svjesno napravljeno. Po našem mišljenu to je utjecaj bivših vlasnika i lobija špekulanata koji su kupovali neuseljive stanove. I među visokim dužnosnicima, i u izvršnoj vlasti, i u zakonodavnoj, i u sudskoj, ima osoba koje imaju takve stanove. Promiču se, najvjerojatnije, pojedinačni i grupni interesi."
