Nakon raspada FAK-a i nekoliko godina letargije, na hrvatskoj književnoj sceni u 2006. godini nova živost. Spisateljica i književna kritičarka, Jagna Pogačnik, posebno izdvaja blogere:
„Pokazalo se da su blogovi najveće rasadište novih književnih talenata. Na blogovima ima svega i svačega, ali to ne znači i da je to najkvalitetnije. Zanimljivo je da su konačno hrvatski nakladnici prepoznali da na blogu ima književnih talenata.“
Dosad je objavljeno pet romana, a „Put u srce hrvatskog sna“, Vlade Bulića, osobito ističe:
„On je jedno od najvećih iznenađenja sezone. Autor pripada jednoj novoj generacije čiji su pripadnici u vrijeme rata i hrvatske tranzicije bili djeca i koja na sve te stvarnosne teme gleda posve drugim očima.“
Među najzanimljivijim događajima u hrvatskoj prozi u 2006. godini smatra i pojavljivanje eventualista, skupine pisaca koja nije vezana uz blog, već uz manifest:
„Pozivajući se na tu tradiciju, ali je i negirajući, pojavili su se eventualisti koji su se vezali uz jedan vrlo provokativan i mladalački manifest koji kaže da je sve u svijetu eventualno i da oni žele pisati prozu koja nije opterećena formom, nego samo sadržajem.“
Zasad je riječ o osam mladih pisaca od 18 - 28 godina koji se ne žele previše individualno eksponirati:
„Nastupaju po klubovima iza jedne zavjese i govore da žele biti jako popularni i važni u medijima, ali da nisu bitni oni, kako izgledaju i ko su, već da je samo bitna njihova proza.“
Osnovna razlika između nove blogerske i već potvrđene srednje generacije hrvatskih književnika – Jergovića, Ferića, Tomića, je:
„da nove generacije u svojoj prozi ne dotiču politiku i socijalnu problematiku, ali je ona prisutna na jedan indirektan način. Oni se ponovno vraćaju unutarnjem životu likova i u svemu tome su jako ironični, dok ovi drugi nisu bili jako ironični već su jednostavno bili kritični. Kod mlađe generacije je ponovo došlo do neke karnevalizacije svega toga.“
U Hrvatskoj će 2006. godina ostati upamćena i po objavljivanju prvog gay romana „Berlinski ručnik“, Dražena Ilinčića, iako sam autor napominje kako bi mu bilo draže da je knjiga pri vrhu književnih ljestvica zbog dobre proze, a manje zbog homoseksualne priče:
„Berlinski ručnik je kratki roman pisan u obliku ispovijesti jednog homoseksualca srednjih godina, koji se prisjeća raznih događaja, ali mislim da se kroz to neizravno puno kaže i o položaju gay zajednice u Hrvatskoj, pa i šire. Nije me zanimalo samo to kako oni žive ovdje, već šta znači biti gay u suvremenom svijetu i u civilizaciji kako je mi poznajemo.“
Što se tiče hrvatskog filma, filmski redatelj i odnedavno direktor Zagreb filma, Vinko Brešan, misli da će se ova godina sigurno pamtiti po rekordnoj gledanosti domaćeg filma:
„Pri tom naročito mislim na film Što je muškarac bez brkova, Hrvoja Hribara, koji je imao preko 160 tisuća gledatelja, na Karaulu, Rajka Grlića i na Duh u močvari, Branka Ištvančića, koji su sa 40-50 tisuća gledatelja također vrlo dobro komunicirali s publikom. Gledaniji hrvatski film ima šest do sedam tisuća gledatelja. Povratak komunikacije s publikom mislim da označava 2006. godinu.“
Glumac Vili Matula iz 2006. posebno izdvaja oživljavanje Studentskog centra u Zagrebu, nekad snažnog kulturnog središta, a u posljednjih 15 godina potpuno zamrle institucije:
„Ponovo je krenulo biti živo u Studentskom centru i sreća da se ta cijela nezavisna kulturna scena uspjela spojiti sa Studentskim centrom i sa scenom Studentskog centra.“
Kazališna redateljica Snježana Banović vjeruje da će 2006. godina u Hrvatskoj biti više upamćena po kulturnim događanjima izvan Zagreba, nego li u samoj metropoli, kako glavnom gradu Hrvatske tepaju njegovi čelnici:
„Milim da se malo kulturna metropola, kako Bandić voli reći, trese i da su neki događaji bili bitniji u Rijeci, Splitu, Virovitici ili Varaždinu. Zagreb ima imperativ najvećeg kulturnog centra ove regije i mislim da se želje njegovog glavnog čovjeka nisu ni izbliza poklopile sa stvarnošću.“
„Pokazalo se da su blogovi najveće rasadište novih književnih talenata. Na blogovima ima svega i svačega, ali to ne znači i da je to najkvalitetnije. Zanimljivo je da su konačno hrvatski nakladnici prepoznali da na blogu ima književnih talenata.“
Dosad je objavljeno pet romana, a „Put u srce hrvatskog sna“, Vlade Bulića, osobito ističe:
„On je jedno od najvećih iznenađenja sezone. Autor pripada jednoj novoj generacije čiji su pripadnici u vrijeme rata i hrvatske tranzicije bili djeca i koja na sve te stvarnosne teme gleda posve drugim očima.“
Među najzanimljivijim događajima u hrvatskoj prozi u 2006. godini smatra i pojavljivanje eventualista, skupine pisaca koja nije vezana uz blog, već uz manifest:
„Pozivajući se na tu tradiciju, ali je i negirajući, pojavili su se eventualisti koji su se vezali uz jedan vrlo provokativan i mladalački manifest koji kaže da je sve u svijetu eventualno i da oni žele pisati prozu koja nije opterećena formom, nego samo sadržajem.“
Zasad je riječ o osam mladih pisaca od 18 - 28 godina koji se ne žele previše individualno eksponirati:
„Nastupaju po klubovima iza jedne zavjese i govore da žele biti jako popularni i važni u medijima, ali da nisu bitni oni, kako izgledaju i ko su, već da je samo bitna njihova proza.“
Osnovna razlika između nove blogerske i već potvrđene srednje generacije hrvatskih književnika – Jergovića, Ferića, Tomića, je:
„da nove generacije u svojoj prozi ne dotiču politiku i socijalnu problematiku, ali je ona prisutna na jedan indirektan način. Oni se ponovno vraćaju unutarnjem životu likova i u svemu tome su jako ironični, dok ovi drugi nisu bili jako ironični već su jednostavno bili kritični. Kod mlađe generacije je ponovo došlo do neke karnevalizacije svega toga.“
U Hrvatskoj će 2006. godina ostati upamćena i po objavljivanju prvog gay romana „Berlinski ručnik“, Dražena Ilinčića, iako sam autor napominje kako bi mu bilo draže da je knjiga pri vrhu književnih ljestvica zbog dobre proze, a manje zbog homoseksualne priče:
„Berlinski ručnik je kratki roman pisan u obliku ispovijesti jednog homoseksualca srednjih godina, koji se prisjeća raznih događaja, ali mislim da se kroz to neizravno puno kaže i o položaju gay zajednice u Hrvatskoj, pa i šire. Nije me zanimalo samo to kako oni žive ovdje, već šta znači biti gay u suvremenom svijetu i u civilizaciji kako je mi poznajemo.“
Što se tiče hrvatskog filma, filmski redatelj i odnedavno direktor Zagreb filma, Vinko Brešan, misli da će se ova godina sigurno pamtiti po rekordnoj gledanosti domaćeg filma:
„Pri tom naročito mislim na film Što je muškarac bez brkova, Hrvoja Hribara, koji je imao preko 160 tisuća gledatelja, na Karaulu, Rajka Grlića i na Duh u močvari, Branka Ištvančića, koji su sa 40-50 tisuća gledatelja također vrlo dobro komunicirali s publikom. Gledaniji hrvatski film ima šest do sedam tisuća gledatelja. Povratak komunikacije s publikom mislim da označava 2006. godinu.“
Glumac Vili Matula iz 2006. posebno izdvaja oživljavanje Studentskog centra u Zagrebu, nekad snažnog kulturnog središta, a u posljednjih 15 godina potpuno zamrle institucije:
„Ponovo je krenulo biti živo u Studentskom centru i sreća da se ta cijela nezavisna kulturna scena uspjela spojiti sa Studentskim centrom i sa scenom Studentskog centra.“
Kazališna redateljica Snježana Banović vjeruje da će 2006. godina u Hrvatskoj biti više upamćena po kulturnim događanjima izvan Zagreba, nego li u samoj metropoli, kako glavnom gradu Hrvatske tepaju njegovi čelnici:
„Milim da se malo kulturna metropola, kako Bandić voli reći, trese i da su neki događaji bili bitniji u Rijeci, Splitu, Virovitici ili Varaždinu. Zagreb ima imperativ najvećeg kulturnog centra ove regije i mislim da se želje njegovog glavnog čovjeka nisu ni izbliza poklopile sa stvarnošću.“
