Drugi mandat Georgu Bushu u Bijeloj kući neće biti lagodan kakav je bio prvi. Američki građani kaznili su Republikance i ostavili ih u manjini i u Zastupničkom domu Kongresa i u Senatu, što će bez dvojbe zagorčati Bushu mlađem preostale dvije godine na čelu američke države. Irak je bio jedan od razloga zašto se okrenulo biračko tijelo prema Demokratima.
"Nigdje nije tako jasno upućen zahtjev američkih građana za promjenom smjera u politici kao prema ratu u Iraku. Oko toga ćemo morati zajedno raditi sa predsjednikom. Ostajanje na starom kursu nije moguće, našu zemlju to neće učiniti sigurnijom, to neće zadovoljiti ni naše vojnike, i nije odnijelo stabilnost u regiji. Ne smijemo nastaviti ovim katastrofalnim putem", rekla je Nency Pelosi, lider Demokarta u Kongresu, neposredno nakon što su izborni rezultati pokazali da su Republikanci pobijeđeni u oba doma Kongresa.
Nency Pelosi 4. siječnja 2007. postaje prva žena na mjestu predsjednika Zastupničkog doma američkog Kongresa. Jasno je stavila do znanja da će vrlo kritički propitivati Bushovu politiku u Iraku, kao i način na koji vodi ekonomiju SAD.
Bush je nakon poraza na izborima u studenom lakonski odgovorio da se ne osjeća poraženim, te obećao suradnju sa Demokratima u Kongresu, no istaknuo je da su izbori bili vrlo ujednačeni i da su Demokrati neke od Republikanaca pobijedili sa neznatnom prednošću:
"Bili su ovo vrlo tijesni izbori. Ipak opći ishod i nije tako tijesan. Pobijeđeni smo, ali narod očekuje od nas da radimo zajedno."
I političari i analitičari su potrošili poprilično vremena na raspravi o tome što je uzrokovalo da Republikanci nakon punih 12 godina budu poraženi u oba doma Kongresa. Sam je Bush priznao da je jedan od mogućih razloga – stanje u Iraku:
"Vjerujem da Irak ima mnogo toga sa izborom, no tu je dosta i drugih faktora. Ljudi žele pošteni Kongres i poštene zastupnike. Negdje je i to igralo važnu ulogu u izbornoj utrci. No, nema sumnje, Irak je bio u mislima većine građana."
Mnogi su u prvim plan isticali i stanje američke ekonomije. Od 11. rujna Bushova administracija je povećala troškove obrane radi rata u Iraku i Afganistanu. Proračunski deficiti je rastao. Danas je iznad 8,5 tisuća milijardi dolara, gotovo upola više nego kada je Bush preuzeo predsjedničku dužnost. To, i stalan trgovinski debalans utjecao su na povjerenje prema američkoj ekonomiji i i odrazili se na strmoglav pad dolara u odnosu na ostale svjetske valute, a posebno euro.
Uoči izbora, Republikanci su isticali da će smanjenje poreza i trgovinski sporazumi dovesti do recesije, gubitka milijuna radnih mjesta i smanjenja produktivnosti. No sve to nije pokolebalo Amerikance. U pozadini svih rasprava ostala je najvažnija stvar - ona emotivne prirode. Javnost je jednostavno izgubila povjerenje u Bushov način vođenja zemlje. Mnogi promatrači ističu da je tome najviše doprinio način na koji se administracija odnosila prema katastrofi s uraganom Katrina, kao i njenim posljedicama. Mnogi su upamatili Bushove riječi izgovorene neposredno nakon Katarine:
"Nijedan građanin ove velike i velikodušne nacije ne smije imati osjećaj da je sam kada traži pomoć u hrani i vodi, te ne smije biti ostavljen na milost kriminalcima koji te milosti nemaju, dok tijela mrtvih leže po ulicama."
No, iako je obećana obnova razorenog područja, a posebno New Orleansa, pomoć koja sporo stiže još uvijek nije dostatna za obnovu uništenog. Larry Sabato, direktor Centra za politiku Sveučilišta u Virginiji ističe kako je upravo Katrina promijenila odnos javnosti prema Bushu:
„Predsjednik Bush prošao je razdoblje od odlučnog, djelotvornog, kompetentnog lidera do onoga koji ne može ništa učiniti, a posebno ne može učiniti pravu stvar, a i nije ga briga za to. Naravno, to može biti pogrešan imidž, ali tako ga vide ljudi, ne samo područjima koje je poharao uragan, već i po cijeloj Americi.“
Nakon kolovoza 2005., Bushova popularnost je stalno opadala, na što je u 2006. došlo i nezadovoljstvo zbog rata u Iraku.
Pitanje je da li se aktualni američki predsjednik može još smatrati odlučnim predsjednikom kakav je bio neposredno nakon 11. rujna i terorističkih napada na SAD. Najasniji test će biti upravo Irak, ističu analitičari. Sam predsjednik je 20. prosinca 2006. priznao prvi put da Amerika taj rat ne dobiva. Stolica na kojoj sjedi sigurno mu neće biti nimalo ugodna u zadnje dvije godine mandata, kada će Demokratska većina u Kongresu stalno propitivati, ali i osporavati njegove buduće korake.
"Nigdje nije tako jasno upućen zahtjev američkih građana za promjenom smjera u politici kao prema ratu u Iraku. Oko toga ćemo morati zajedno raditi sa predsjednikom. Ostajanje na starom kursu nije moguće, našu zemlju to neće učiniti sigurnijom, to neće zadovoljiti ni naše vojnike, i nije odnijelo stabilnost u regiji. Ne smijemo nastaviti ovim katastrofalnim putem", rekla je Nency Pelosi, lider Demokarta u Kongresu, neposredno nakon što su izborni rezultati pokazali da su Republikanci pobijeđeni u oba doma Kongresa.
Nency Pelosi 4. siječnja 2007. postaje prva žena na mjestu predsjednika Zastupničkog doma američkog Kongresa. Jasno je stavila do znanja da će vrlo kritički propitivati Bushovu politiku u Iraku, kao i način na koji vodi ekonomiju SAD.
Bush je nakon poraza na izborima u studenom lakonski odgovorio da se ne osjeća poraženim, te obećao suradnju sa Demokratima u Kongresu, no istaknuo je da su izbori bili vrlo ujednačeni i da su Demokrati neke od Republikanaca pobijedili sa neznatnom prednošću:
"Bili su ovo vrlo tijesni izbori. Ipak opći ishod i nije tako tijesan. Pobijeđeni smo, ali narod očekuje od nas da radimo zajedno."
I političari i analitičari su potrošili poprilično vremena na raspravi o tome što je uzrokovalo da Republikanci nakon punih 12 godina budu poraženi u oba doma Kongresa. Sam je Bush priznao da je jedan od mogućih razloga – stanje u Iraku:
"Vjerujem da Irak ima mnogo toga sa izborom, no tu je dosta i drugih faktora. Ljudi žele pošteni Kongres i poštene zastupnike. Negdje je i to igralo važnu ulogu u izbornoj utrci. No, nema sumnje, Irak je bio u mislima većine građana."
Mnogi su u prvim plan isticali i stanje američke ekonomije. Od 11. rujna Bushova administracija je povećala troškove obrane radi rata u Iraku i Afganistanu. Proračunski deficiti je rastao. Danas je iznad 8,5 tisuća milijardi dolara, gotovo upola više nego kada je Bush preuzeo predsjedničku dužnost. To, i stalan trgovinski debalans utjecao su na povjerenje prema američkoj ekonomiji i i odrazili se na strmoglav pad dolara u odnosu na ostale svjetske valute, a posebno euro.
Uoči izbora, Republikanci su isticali da će smanjenje poreza i trgovinski sporazumi dovesti do recesije, gubitka milijuna radnih mjesta i smanjenja produktivnosti. No sve to nije pokolebalo Amerikance. U pozadini svih rasprava ostala je najvažnija stvar - ona emotivne prirode. Javnost je jednostavno izgubila povjerenje u Bushov način vođenja zemlje. Mnogi promatrači ističu da je tome najviše doprinio način na koji se administracija odnosila prema katastrofi s uraganom Katrina, kao i njenim posljedicama. Mnogi su upamatili Bushove riječi izgovorene neposredno nakon Katarine:
"Nijedan građanin ove velike i velikodušne nacije ne smije imati osjećaj da je sam kada traži pomoć u hrani i vodi, te ne smije biti ostavljen na milost kriminalcima koji te milosti nemaju, dok tijela mrtvih leže po ulicama."
No, iako je obećana obnova razorenog područja, a posebno New Orleansa, pomoć koja sporo stiže još uvijek nije dostatna za obnovu uništenog. Larry Sabato, direktor Centra za politiku Sveučilišta u Virginiji ističe kako je upravo Katrina promijenila odnos javnosti prema Bushu:
„Predsjednik Bush prošao je razdoblje od odlučnog, djelotvornog, kompetentnog lidera do onoga koji ne može ništa učiniti, a posebno ne može učiniti pravu stvar, a i nije ga briga za to. Naravno, to može biti pogrešan imidž, ali tako ga vide ljudi, ne samo područjima koje je poharao uragan, već i po cijeloj Americi.“
Nakon kolovoza 2005., Bushova popularnost je stalno opadala, na što je u 2006. došlo i nezadovoljstvo zbog rata u Iraku.
Pitanje je da li se aktualni američki predsjednik može još smatrati odlučnim predsjednikom kakav je bio neposredno nakon 11. rujna i terorističkih napada na SAD. Najasniji test će biti upravo Irak, ističu analitičari. Sam predsjednik je 20. prosinca 2006. priznao prvi put da Amerika taj rat ne dobiva. Stolica na kojoj sjedi sigurno mu neće biti nimalo ugodna u zadnje dvije godine mandata, kada će Demokratska većina u Kongresu stalno propitivati, ali i osporavati njegove buduće korake.
