Wanted Deda Mraza

Ervina DABIŽINOVIC, psihologinja iz Kotora

9.12.2006
Danas je otputovala moja sestra. Neočekivano. Ostaje zadatak- razumijeti smrt od 46 godina. Pao je poslednji i jedini pravi most sa ovim gradom. Beograd. Od devedesetih do 2006. Prostor u kojem je rat mišljen, prostor odakle je dolazio zadatak i pest. Šaka moćna kao toranj s kojeg se sve vidi ali se ne puštaju golubovi. Mišljene su države koje skrivaju zločin i zločince, koje se poigravaju brutalnim zlom u nemuštom prostoru ljudske ograničenosti koja postaje sama sebi presuda. Podržan je Ustav koji su pisali kao pismeni zadataka ćirilicom i latinicom, neznalice i željni moći i privilegija. Propuštene su šanse sa vizijom i dobrotom. Propušten je progres ili on ovdje nikad nije imao šansu. Odžeparilo me dijete na ulici tih devedesetih. Evo me kako prebiram po uspomenama ogovarajući ovaj grad. I sada njena smrt. Pustila sam ovaj grad niz vodu. Sada sam kompletna strankinja.
U Crnoj Gori čujem iz daljine, neslužbeno, predsjednici odbora u Skupštini za rodnu ravnopravnost, nisu njeni partijski drugovi dozvolili da da ostavku. To se zove poslušnost. To je više od lojalnosti. Udovoljeno je štrajkačima KAP-a. Oni dobili svoje. Na kratko. Žene nisu. Grade puteve obećanjima ili su obećanja putevi državne politike. Ženama ništa ne obećavaju. Protiv žena vode politiku poniženjem i uvredama. Inate se. Zadržavam sliku - prepolitičko vrijeme koje ne poznaje nikakvu organizaciju i proceduru, ne poštuje zakone. Brutalan moć i sila. Obnavljaju svoja „bosonoga djetinjstva“ sada već u boljim „crevljama“.
Otišla mi peta na čizmi. Odni je Beograd.

10.12.2006
Nedjeljno jutro posmatram s pijace. Mislila sam da će dnevnički zapisi imati miris peskarije i žamor glasova sa pijace, primorskog grada. I sada sam na pijaci u ovom gradu. I gledam svuda su vrijedna žena. Prebiraju taj život kao preslicu. I tamo gdje treba umetnu osmjeh. Sporo koračam, stići ću u tu tišinu ali mi sada treba još malo žamora kojeg ne izoštravam zbog života koji se oglašava.
Popodne se odmećem od ljudi. Pregledam gomilu novina koje neko kreira da bi ih žene kupovale. Umećem se u te sate, isčitavam sva ta ženska imena kratka i slatka što bi rekli kada govore životom rime. Slike sjaja, jela i uređanih prostora za praznik i ne praznik. Slike vitkih i uređenih za koje nisu one prethodne slike i savjeti. Da, to su za neke druge žene..one obične koje kupiju i gledaju i uče kako treba. Bez lične koristi. I nikako da se isprovocira ta nijema publika, to čitateljstvo koje sebi ne pomaže tim čitanjem. Nižu se slike kraljevskih porodica, bogataša i vila, savjeti psihologa, savjeti astrologa i astrološkinja. Gubim koncentraciju. Sve je isto i sita sam. Najnovije sindrom Labuda. Čitam, tumače potrebu za podmlađivanjem. Čemu kada je oko nas korupcija, mito, nezaposlenost, siromaštvo, prljavština i bijeda. Što ćemo podmlađivati. Nama treba drugo vrijeme. Wanted Deda Mraza. Pročistiće politiku, ljude, vrijeme. Jednog crvenog ili plavog (ovdje sam ga negdje vidjela - teško podnosim kada me sopstvena percepcija ošine). Bajka. Pa, da ovo je mjesec u kojem svi konzumiramo bajku. Najduže. Pa se onda trijeznimo do narednog. Lagane note za usporena stanja ....Svi postajemo Pepeljuge. I poslušamo sve do poslednjeg bata sata. Ponovo rime. A Vito Nikolić bi rekao:
„Ni u kakav dnevnik ovaj dan ne može,
ovo ruglo danje, malodušno, sivo.
Ni kiše da se pokisne do kože.
ni vjetra, i sunca- ničeg živog.“

11.12.2006
Radni dan na konferenciji. Poznata lica, već viđeno i davno ispričano. Mučim se sa temom žena i politike. Podsjećanje na Stokholm. Razgovaramo o rodnoj ravnopravnosti koja je ugrađena u sistem u Švedskoj i pokušavamo odgovoriti na naizgled jednostavno pitanje. Što se može primjeniti kod nas. Moj odgovor je ništa. Znam da nije dobro došao i da žene tumače da ja odustajem ili sam se umorila. Ne ne trebam tu sugestiju i dobre želje. Nisam naivna i neznavena sistem u kojem ja živim oponaša sve karakteristike živog pijeska. Moja se država obavezala potpisima da će sprovesti međunarodna dokumenta ali ih ne poštuje i ne sprovodi. Država laže. Dakle, uputno je imati formu i ništa više od toga. Ipak živi pijesak.
Uspomene na Švedsku obnavljaju moju muku u talasima.Gubitak. Švedska ostaje da treperi u daljini i tišini. Mirna na Baltiku. Tamo sistem orodnjeno diše. Ovdje je stvarnost ispred zgrade Vlade, a nije vidljiva u voznom parku naših političara. Oni ne djele sa nama istu stvarnost. Niti isti. kruh. Njihova stvarnost živi i obesmišljava sve pismeno i obrazovano. Naša stvarnost je ispuštena. Crna Gora nema ni one koji imaju zlatne ruke ni one koji imaju zlatne noge. Ima one koji znaju i koji su obrazoavni ali takve naročito ne vole. Takve mrze. U Crnoj Gori loši djaci uzavrelih neispunjenih želja prebiraju političku moć kao brojanicu i svilen gajtan. Na HTV-u u „Latinici“ na tv referendumu o motivu ulaska u politiku 94 % ljudi je reklo da je razlog bavljenja politikom bogaćenje. Onih 6 % je ostalo. Naši susjedi otvoreno o....stvarnosti i namjerama.
Crna Gora ima još nešto. Ima ŠETAČICE. Glas slobodan i radostan.

12.12.2006
Opet se pominje Švedska. Ljuti me lokal patriotizama i ignoranstki doprinos nerazumijevanju. Porediti ove prostore sa Švedskom. Za mene to znači skupljati pepeo.
Progovara jedna žena....ovdje smo mi tamo neke žene... Nismo one fine dobre i poslušne. Tamo neke žene ...dodajem vidljivost, pogled sa tornja. Paradira predamnom uloženi ženski rad.....svaka organizacija po deset i više godina...sve prvoborkinje...od devedesetih naovamo puta dana u godini, puta sati, puta minuta. Propuštene vijesti...nekome će jednog dana znam trebati propušte vijesti...tamo piše ženska istorija. Mir, pobuna, izbor. Edukacija, aktivizam, antimilitarizam, antinacionalizam. Performans propuštene vjesti. Glas koji nedostaje. a postoji. Glas sirena iz pećine. Mitski.
Rodna ravnopravnost nije ništa drugo do saradnja između žena i muškaraca. Zašto je to nepristojno nemoguće ovdje? Između nas je moć. Podijelimo je kao jabuku...Danas je Ratku rođendan.

13.12.2006
Aerodrom u Beogradu. Magla i grad ostaju. Moja sestra u tišini ostaje. Gubitak je mjesto za koje u ovom trenutku nemam razumjevanje. Mislim da je 46 strašan izazov za smrt. Strašan izazov za život. I žive.
Prolaze sati bez informacija koje trebam - kada letima nazad za Crnu Goru. Ponavljaju mi se otimanja na aerodromima i ostajanje bez objašnjanja i izvinjenja na treminalima kao u getu. Bez napretka. Vrijeme se vratilo unatrag. Ponovo je sve za nivo ispod ostvarenog. Vraćamo se unatrag. Teška misao i oštro oko. Žena za pultom sve ljubaznija, a ja znam da ne letim. Ne još dok ne stigne neko kojeg zovu koordinator? Kako stati nasilju JATA-a ? Pisati novinama, stati i vikati na ljude. U zemlji u kojoj je nekultura podršku sveopštem nasilju kojem sam izložena. Tanke su mi granice dodira. Razumijem teoristkinje.Jer je sistem spor i ćutljiv. Na svaku vrstu nesreće. Jutro je saopštilo da nema ničeg novog u našoj priči i da su samo ponavljanja i reprize. Dolazak u Crnu Goru donosi udar pečata. Neki naši proizvođači rata predloženi su za priznanje za mir. To je kao da su Ajhmana na sudu u Jerusalimu odlikovali. Putuj svijete.

14.12.2006
Opet sam tamo gdje more diše. Poslovi, mješani virusima i smjehom. Kompjuter je sprava za mučenje uz ostale sprave za femnicid. Vijesti donose naslovnicu o krađama. Žene i dalje pred skupštinom svjedoče da je virtualna stvarnost iluzionista. Tu vojničine i huškaši, ideolozi i šićarđije mogu biti mirovnjaci. Najmanje se može reći ironično, licemjerno od svjeta. Od Dejtona naovamo svjet trguje sa balkanskim budgerima. Radi se o Varavi kojeg je svjetina promovisala u život. Lešina koju održava puk i lešinari bjelog svjeta. Ali lešina je samo lešina koja ima ograničen rok trajanja.
Ovo je mjesec kada su ubili Lenona. Give peace of chanse.

15. 12.2006
Poslednji list. Pisati dnevnik je misao koju sam izgubila u protoku vremena. Pomjerila je obaveza, odluka, monotnija ili neko drugo pismo dogadjaji. Čitajući napisano u toku ovih dana postajem svjesna koliko se na odbrojavanje oslanjam a opet sam u istim krugovima. Vrijeme kao da mi klizi kroz prste a nekad je samo puko ponavljanje. Malo kada razmišljam koliku vrijednost jedan dan u životu ima za onu koja ga živi. Samo me je smrt opomenula. Pobinila protiv besmisla.