Marijan Bahun iz Lepoglave, samohrani otac dvoje srednjoškolaca, ne može zaustaviti suze dok priča o svom slučaju. Drama traje već godinama, a kulminirala je prošli mjesec kad je kćerku poslao na bankomat da podigne pristiglu plaću:
„Dojdem na večer doma i velim - kaj je kćeri? Ona veli -Tata, nisi ti dobil nikakvu plaću, ništa ti nisi dobil, ni dječji doplatak, ni dječju penziju. Ljudi, ja prošli mjesec nisam dobil ni to kak pod noktom črnega, a čisti sam proleter, ja od toga živim.“
A riječ je o tuđem kreditu kojeg je kao jamac već vraćao 2001. godine, nakon čega je vlasnik kredita obećao da će podmiriti svoje dugove, no, očito nije. I Marijan je, kako su mu rekli u banci, ušao u debele minuse i stavljen na crnu listu. Išao je i odvjetniku, žalio se da mu barem ostave dječji doplatak i dječju mirovinu koju primaju nakon majčine smrti:
„Ak' ste već sjeli na tu moju plaću, dajte mi makar dječji doplatak i njihovu mirovinu da bi im imal' sutra kaj kupiti.“
Odgovor je bio da će djecu već nekamo smjestiti i da će se država o njima pobrinuti, na što mu je, kaže, „došla žuta minuta“.
„I sad se za moju djecu bu neko smišljaval?! Ja koji ih toliko godina hranim, ja im kuham i sve. E, onda je meni došla - žuta minuta.“
Ni po postojećem Ovršnom zakonu, a ni Zakonu o radu, banke ne mogu sjesti na dječji doplatak ili obiteljsku mirovinu, ali, unatoč tome, ističe predsjednik Udruge radničkih sindikata, Boris Kunst, banke u Hrvatskoj u takvim slučajevima blokiraju sve što se nađe na njihovim računima i ne snose apsolutno nikakav rizik:
„U Hrvatskoj su banke, na žalost, zaštićeniji od ličkog medvjeda.“
Slučaj Marijana Bahuna samo je jedan od tisuća priča o jamcima koji vraćaju tuđe kredite. No, i mnogi vlasnici kredita, kaže Kunst, preko noći su se našli na ulici jer su ostali bez posla, a banka im zaplijenila imovinu jer nisu mogli vračati podignuti kredit:
„Skoro dvije trećine građana ove države živi na kredit i svakodnevno krpaju kraj s krajem. Ne znaju kako će ga vratiti, kako će preživjeti. Zbog toga imamo situacije gdje si mnogi ljudi oduzimaju danas živote, imamo situacije gdje su od prijatelja postali neprijatelji, gdje se raspadaju cijele obitelji.“
Slučaj obitelji Zdravke Vučkovac sasvim je druga priča, ali također pod noćnom morom ovrhe. Devedesetih su s prijateljem pokrenuli unosnu konzalting firmu. No, vrlo brzo je zapela za oko ljudima bliskim tadašnjoj HDZ-ovoj vlasti:
„Prvi puta su nam 1994. godine došli ljudi ponuditi da im prodamo firmu. Rekla sam da je ne prodajemo. Rekao mi je da ćemo imati grdnih problema ukoliko ne prodamo firmu.“
Silom su je htjeli preuzeti, što su na kraju prijetnjama i financijskim pritiskom i uspjeli:
„Etiketirali su nas da smo jugoslavenska firma, da smo srpska, da skupljamo srpski kadar. Imali smo kolega Srba, i to stoji. Nismo išli s tim u javnost jer imamo i djecu i unuke. Shvatili smo da je riječ o političkoj ucjeni, o čistom tadašnjem državnom HDZ-ovskom reketu.“
Upali su u kredite i danas su, umjesto sjajno započetog posla, ostali bez kuće, stana i poslovnog prostora. Agonija traje 13 godina. Pet puta je Upravni sud presuđivao u njihovu korist, ali uzalud:
„Vode se sudski sporovi i kada će se završiti ne znam, nisam više optimista.“
Potpredsjednik Udruge radničkih sindikata, Damir Jakuš, pojašnjava da upravo zbog takvih zastrašujućih mora od sudskih ovrha, od kojih strepi na tisuće hrvatskih građana, hrvatska Vlada mora iznaći sustav koji već postoji u anglosaksonskim zemljama i kojim se štiti pravo pojedinca na minimum za preživljavanje:
„Definitivno tražimo od Sabora, od Vlade Republike Hrvatske da izmjeni Ovršni zakon na način da zaštiti nužni dio koji je potreban čovjeku da preživi mjesec sa obitelji. Jedna obitelj bi mogla plivati po Dravi pa bi rekli da su napravili suicid. Ma nemojte! A ko je kriv za suicid? Nema veze! Oni će i dalje biti krivi za druge suicide i nikom ništa.“
„Dojdem na večer doma i velim - kaj je kćeri? Ona veli -Tata, nisi ti dobil nikakvu plaću, ništa ti nisi dobil, ni dječji doplatak, ni dječju penziju. Ljudi, ja prošli mjesec nisam dobil ni to kak pod noktom črnega, a čisti sam proleter, ja od toga živim.“
A riječ je o tuđem kreditu kojeg je kao jamac već vraćao 2001. godine, nakon čega je vlasnik kredita obećao da će podmiriti svoje dugove, no, očito nije. I Marijan je, kako su mu rekli u banci, ušao u debele minuse i stavljen na crnu listu. Išao je i odvjetniku, žalio se da mu barem ostave dječji doplatak i dječju mirovinu koju primaju nakon majčine smrti:
„Ak' ste već sjeli na tu moju plaću, dajte mi makar dječji doplatak i njihovu mirovinu da bi im imal' sutra kaj kupiti.“
Odgovor je bio da će djecu već nekamo smjestiti i da će se država o njima pobrinuti, na što mu je, kaže, „došla žuta minuta“.
„I sad se za moju djecu bu neko smišljaval?! Ja koji ih toliko godina hranim, ja im kuham i sve. E, onda je meni došla - žuta minuta.“
Ni po postojećem Ovršnom zakonu, a ni Zakonu o radu, banke ne mogu sjesti na dječji doplatak ili obiteljsku mirovinu, ali, unatoč tome, ističe predsjednik Udruge radničkih sindikata, Boris Kunst, banke u Hrvatskoj u takvim slučajevima blokiraju sve što se nađe na njihovim računima i ne snose apsolutno nikakav rizik:
„U Hrvatskoj su banke, na žalost, zaštićeniji od ličkog medvjeda.“
Slučaj Marijana Bahuna samo je jedan od tisuća priča o jamcima koji vraćaju tuđe kredite. No, i mnogi vlasnici kredita, kaže Kunst, preko noći su se našli na ulici jer su ostali bez posla, a banka im zaplijenila imovinu jer nisu mogli vračati podignuti kredit:
„Skoro dvije trećine građana ove države živi na kredit i svakodnevno krpaju kraj s krajem. Ne znaju kako će ga vratiti, kako će preživjeti. Zbog toga imamo situacije gdje si mnogi ljudi oduzimaju danas živote, imamo situacije gdje su od prijatelja postali neprijatelji, gdje se raspadaju cijele obitelji.“
Slučaj obitelji Zdravke Vučkovac sasvim je druga priča, ali također pod noćnom morom ovrhe. Devedesetih su s prijateljem pokrenuli unosnu konzalting firmu. No, vrlo brzo je zapela za oko ljudima bliskim tadašnjoj HDZ-ovoj vlasti:
„Prvi puta su nam 1994. godine došli ljudi ponuditi da im prodamo firmu. Rekla sam da je ne prodajemo. Rekao mi je da ćemo imati grdnih problema ukoliko ne prodamo firmu.“
Silom su je htjeli preuzeti, što su na kraju prijetnjama i financijskim pritiskom i uspjeli:
„Etiketirali su nas da smo jugoslavenska firma, da smo srpska, da skupljamo srpski kadar. Imali smo kolega Srba, i to stoji. Nismo išli s tim u javnost jer imamo i djecu i unuke. Shvatili smo da je riječ o političkoj ucjeni, o čistom tadašnjem državnom HDZ-ovskom reketu.“
Upali su u kredite i danas su, umjesto sjajno započetog posla, ostali bez kuće, stana i poslovnog prostora. Agonija traje 13 godina. Pet puta je Upravni sud presuđivao u njihovu korist, ali uzalud:
„Vode se sudski sporovi i kada će se završiti ne znam, nisam više optimista.“
Potpredsjednik Udruge radničkih sindikata, Damir Jakuš, pojašnjava da upravo zbog takvih zastrašujućih mora od sudskih ovrha, od kojih strepi na tisuće hrvatskih građana, hrvatska Vlada mora iznaći sustav koji već postoji u anglosaksonskim zemljama i kojim se štiti pravo pojedinca na minimum za preživljavanje:
„Definitivno tražimo od Sabora, od Vlade Republike Hrvatske da izmjeni Ovršni zakon na način da zaštiti nužni dio koji je potreban čovjeku da preživi mjesec sa obitelji. Jedna obitelj bi mogla plivati po Dravi pa bi rekli da su napravili suicid. Ma nemojte! A ko je kriv za suicid? Nema veze! Oni će i dalje biti krivi za druge suicide i nikom ništa.“
