Dostupni linkovi

Prva evropska presuda u korist bh. štediša


Gordana SANDIC HADZIHASANOVIC

* * * * *

Između dvije emisije dosta toga bitnog se desilo za ljude koji su prije rata svoju deviznu ušteđevinu povjerili bankama u Bosni i Hercegovini. Izdvajamo neke od informacija:

Ruža Jeličić iz okoline Banje Luke prva je osoba koja je od Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu dobila presudu za nadoknadu stare devizne štednje u BiH. Radi se o ušteđevini od preko 160.000 eura, koje je Ruža Jeličić uložila u Privrednu banku filijala Banjaluka, odnosno u današnju Novu banjalučku banku.

Evropski sud za ljudska prava, kako je izjavio njen advokat Predrag Radulović, potvrdio je potraživanja stare devizne štednje i kamata te presudom obavezao Bosnu i Hercegovinu da štediši u roku od tri mjeseca nadoknadi glavni dug i kamate po osnovu stare devizne štednje. Radulović je objasnio da je 31. oktobra donesena presuda u korist Ruže Jeličić protiv Bosne i Hercegovine. Pred sudom u Strazburu, naglasio je, vodi se na stotine predmeta po osnovu zahtjeva za nadoknadu stare devizne štednje.

Ruža Jeličić za naš program kaže:

„Ja sam počela da štedim prije rata, negdje otprilike 1972-3. godine. Prvo je to bila Sarajevska banka, to jest sada ova Banjalučka banka. Oni meni duguju nekoliko stotina hiljada maraka. Dio tog novca mi je bio neophodan za život – za lijekove, za hranu… Nisam radila, nisam imala nikakvih uslova za život. Tada sam otišla u banku i tražila sam jedan dio svog novca da bih imala za život – za lijekove, odjeću, hranu, kućne komunalije… Nisu mi odobrili nijedan dio novca, niti su željeli uopšte sa mnom da razgovaraju. Često puta sam pisala i molbe, ali na te molbe nikada nisam dobila odgovor. Prvu tužbu protiv banke sam podnijela 1997. godine Osnovnom sudu u Banjaluci. To je vrlo brzo riješeno u moju korist. Međutim, pare nisu isplaćene. Onda je moj advokat, gospodin Đurić, podnio tužbu Vrhovnom sudu, gdje je takođe presuda bila u moju korist, ali ni tada nije bilo nikakvog rezultata – nisam dobila isplatu. Onda smo podnijeli tužbu Domu za ljudska prava u Sarajevu, i ta presuda je vrlo brzo donijeta u moju korist. Novac je trebao biti isplaćen 2000. godine. Čak je bio naveden i rok za isplatu. Ali ni to nisam dobila. Ni tada naše vlasti nisu htjele na to da reaguju. Kada smo vidjeli da od toga nema ništa, dakle da naša vlada ne poštuje nijedan sud, onda smo podnijeli tužbu u Strazburg protiv Bosne i Hercegovine. Ja niti sam penzioner, niti ću skoro biti penzionisana jer nemam dovoljno godina za penziju, niti radim, niti mi radi sin. Meni je novac potreban za hranu, za odjeću, za kućne komunalije, o lijekovima da ne govorim. Ne radi se samo o tome da novac ne bude u banci, niko ne želi da podigne sav svoj novac, već onoliko koliko mu je potrebno.“

Ministar finansija Republike Srpske Aleksandar Džombić je izjavio da presuda Evropskog suda pravde u Strazburu kojom je Ruža Jeličić dobila spor protiv BiH za isplatu stare devizne štednje uz kamate, nije dobro rješenje, posebno ako bi slična presuda bila donesena i u drugim slučajevima. On je naveo da Bosna i Hercegovina, sa postojećim kapacitetima, nije spremna da isplati iznos od oko devet milijardi maraka, umjesto 3,3 milijarde, kada bi oko 30.000 starih deviznih štediša, također, dobilo presude u njihovu korist. Podsjetio je da je iz toga razloga predložen Zakon o izmirenju unutrašnjeg duga, kojim je obuhvaćena i stara devizna štednja i da smatra da je 13 godina za isplatu po tom osnovu „period koji bi postojeći budžeti mogli da izdrže“. On je naglasio da ne može da komentira preciznije presudu u slučaju Ruže Jeličić, jer je nije ni vidio.

Sve stare devizne štediše mogu očekivati presudu Evropskog suda pravde u Strazburu kao što ju je dobila Ruža Jeličić, smatra predsjednik Upravnog odbora Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori Svetozar Nišić čiji je Ruža član. „Bitno je da je jedna takva presuda prošla, a sve druge će ići tim putem, jer ne može kod suda pravde biti diskriminacije između deviznih štediša. Sud je u presudi naložio da Bosna i Hercegovina mora da uplati novac stare devizne štednje u Centralnu evropsku banku, i to u eurima, a Ruža Jeličić će odatle da crpi svoj novac“, kazao je Nišić, uz opasku da time bosanskohercegovački političari neće moći da odgađaju ili izbjegavaju da uplate novac od stare devizne štednje.

Međutim, međunarodne organizacije u BiH i dalje smatraju da se devizna štednja mora vraćati prema usvojenom zakonu, dakle u 13 godina, i većim dijelom u obveznicama. Prvi zamjenik visokog predstavnika Larry Butler i rezidentni predstavnik MMF-a u BiH Graham Slack su tako upozorili da bi mogla biti ugrožena finansijska stabilnost zemlje ukoliko bi se mijenjao postojeći Zakon.

Plan za izmirenje obaveza po osnovu stare devizne štednje, koji je postignut 2005. godine, omogućava da se štedišama nadoknadi novac i zaštite javne finansije, i tako osigura nastavak pružanja socijalnih usluga, te doprinose privlačenju investicija za BiH i otvaranju novih radnih mjesta. Ovaj plan nije savršen, ali je pravedan i ekonomičan za BiH, smatraju u OHR-u. Vrijednost izmirenja iznosi 2,4 milijarde KM. Predviđeni plan podrazumijeva da će vlasnici stare devizne štednje s depozitima od 1.000 KM i manje dobiti puni iznos u gotovini nakon procesa verifikacije njihovih potraživanja. Štediše s više od 1.000 KM devizne štednje će dobiti po 1.000 KM u gotovini, plus obveznice kao kompenzaciju za preostali iznos, koji će potom biti isplaćivan u ratama tokom 13 godina.

Taj novac mora doći odnekud jer ne stoji negdje sakriven. Vlasnici stare devizne štednje tvrde da taj novac još postoji negdje na raspolaganju u bankama, trezoru ili uložen u neka preduzeća. Međutim, loša vijest je da je taj novac korišten da se finansira rat u Bosni i Hercegovini, istakao je Butler. Predloženi amandmani, kazao je Slack, predstavljaju ozbiljan izbor za zakonodavce i ako se usvoje, udvostručit će troškove za izmirenje ovih obaveza. To će biti u korist štediša, ali će prisiliti sve ostale na bolna prilagođavanja; ako ukupan iznos rashoda ostane nepromijenjen, više budžetskog novca za izmirenje stare devizne štednje značit će manje novca za obrazovanje, socijalnu pomoć i drugo, izjavio je Slack.

* * * * *

U današnjoj emisiji nastavljamo našu tribinu o mogućnostima zapošljavanja povratnika. Mehmed Bradarić povratnik u opštinu Foča:

„Vratio sam se u Foču poslije niza godina, na dan kad sam izašao – 12. aprila – ove godine. Već sedam mjeseci raščišćavam svoje ruševine. Zagradio sam imanje. S komšijama se dobro slažem. Pokušavao sam da se zaposlim, međutim to ide jako teško, praktično je nemoguće. Konkurisao sam na mjesto zamjenika upravnika KP doma i bio sam u Banjaluci na razgovoru; već dva mjeseca čekam odgovor. Zahvaljujem se prvo predsjedniku opštine Lutvi Šukalu, zatim načelniku Zdravki Krsmanoviću i šefu policije Vasiljeviću na bezbjednosti. Vjerujte, nije vam potrebna nikakva posebna hrabrost da živite i radite u Foči. Narod koji ovdje živi je formirao udruženje, bez obzira na zanimanje. Dobili smo humanitarnu pomoć, dobili smo 40 tona uglja, podijelili. Ima djece i omladine – ima budućnosti. Ima povratka sigurno. Ja lično sam pri kraju sa svojim mogućnostima i moram naći posao. Ako ne bude ovaj državni, savjetujem svakome da nešto privatno uradi. To se može. Mogućnosti su velike u Foči gdje ima 1.100 km teritorije. Dolazim sa Zapada i znam da se mogu i od drveta koje se pali i baca pored pilana, praviti i čačkalice i klupe i stolice i lamperija i namještaj za kafiće i sve. Ovdje nije moguće praviti neke dugoročne planove. Trebala bi mi pomoć da popravim kuću, da dovedem ženu i djecu i da živimo jedan normalan, ljudski život. Imao sam preduzeće prije rata, zapošljavao pet ratnika i ako ne dobijem posao, pokušaću to da obnovim. Već sam to htio napraviti, međutim za to je potrebna gomila papira, a oni nemaju nikakvih niti kompjutera, niti kopir-mašina, ničega modernog. Velika je disproporcija između onoga što oni od mene traže za pokretanje biznisa i onoga što bih ja mogao donijeti – veliko iskustvo, znanje i novac. Ja to neću dati tek tako.“

Sead Jakupović, Fondacija za obnovu i povratak, Prijedor, govori o tome kako se snalaze povratnici u ovaj grad:

„Činjenica je da je s prostora opštine Prijedor veliki broj ljudi još uvijek vani i ljudi ovdje najčešće žive od pomoći svojih rođaka iz inostranstva. Najveći dio ljudi živi na taj način. Neki od njih se odlučuju da pokrenu privatne biznise. Mi u Prijedoru s ponosom možemo reći da imamo određen broj biznismena koji su uložili svoj kapital i još uvijek ga ulažu. Nedavno je bio sajam meda u Prijedoru i upravo Bošnjak, povratnik, bio je izabran kao najbolji proizvođač, dakle osvojio je prvo mjesto. Ima preko 350 košnica. To je još jedan dokaz da se može živjeti od poljoprivrede. Takođe smo kroz proces održivosti povratka implementirali nekoliko projekata iz oblasti poljoprivrede. Formirali smo dvije zemljoradničke zadruge koje se bave plasteničkom proizvodnjom. U Kozarcu i okolini Prijedora se proizvode ogromne količine mlijeka i plasiraju se mljekarskim industrijama. Iskazali smo spremnost da pomognemo ljudima u Foči, da im se stavi na raspolaganje rad i zadruga i određenih udruženja, projekti i tako dalje. Ono na šta mislim da bi posebno trebalo staviti akcenat, to je budući projekat finansiran od strane Ministarstva vanjskih poslova Danske, a to je projekat LEDIB, koji je ovih dana u početnoj fazi implementacije. U sklopu tog projekta će se u sjeverozapadnom dijelu BiH potrošiti 10 miliona eura na određene projekte, a već su određene grupe projekata u oblasti poljoprivrede, građevinarstva i nešto malo u oblasti turizma odnosno tekstilne industrije.

Đorđe Marčeta, Zavod za zapošljavanje Republike Srpske:

„Nezaposlenost je prije svega socio-ekonomski status. Cijela struktura na evidenciji nezaposlenih se prelomila, iz prostog razloga što su lica koja su nekada živjela u gradovima morala napustiti te gradove, nastaniti se negdje drugdje i tako se sad formirala jedna sasvim nova slika rasporeda nezaposlenih lica. Uočili smo i činjenicu da se sve to veoma oštro sukobljava sa mogućnostima zapošljavanja. Imamo područja u kojima manjkaju određena zanimanja, a imamo opet područja, odnosno sredine u kojima imamo višak tih istih zanimanja. Ako je riječ o programima zapošljavanja, onda se treba istaći činjenica da izbjeglice sa statusom nezaposlenih lica nemaju prioritet u odnosu na druge kategorije nezaposlenih lica u smislu domicilnosti, već Imaju jednak tretman kao i sva druga nezaposlena lica, a posebno se konstituišu ciljne grupe shodno nekim socio-ekonomskim i drugim obilježjima koja nezaposlena lica imaju, kao što je pitanje recimo zdravstvenog stanja, da li su invalidi ili nisu, u kojim su godinama starosti i tako dalje. Pri tome da istaknem, ako pominjemo godine kao uslov formiranja ciljne grupe, onda imamo u realizaciji projekat SESP čiju ciljnu grupu čine lica na evidenciji starija od 45 godina. Jednostavno, došlo se do ocjene da ova godišta čine teško zapošljivu kategoriju i projekat SESP je urađen s namjerom da se omogući zapošljavanje ovih lica.“

Petar Jović, Zavod za zapošljavanje Federacije BiH:

„Nezaposlenost raste, ta cifra je zabrinjavajuća, prešla je 350.000 nezaposlenih. Ta stopa je davno prešla 40 posto. Iako tu ima dilema da li je ta stopa realna. Mogli ste ovde čuti da je ta evidencija nepouzdana i da je broj nezaposlenih još veći. Naime, imate radnike koji su formalno zaposleni, ne primaju platu, ne primaju doprinose, ali eto vode se kao zaposleni. Dakle, ta cifra – kako današnji skup pokazuje – je čak veća nego što se misli. Premda, naravno, postoji ta siva ekonomija i tako dalje, ona zapravo ljude spašava, obezbeđuje im egzistenciju, međutim nemaju doprinose, nemaju ništa, prepušteni su tim surovim zakonima tržišta. Zavod ima veoma ambiciozne programe. Ti programi se u velikoj mjeri i ostvaruju. Međutim, sve što se čini i ta sredstva koja se ulažu i koordinacija sa svim mogućim subjektima – komorom, sindikatom, poslodavcima, udruženjima, asocijacijama i tako dalje – ne donosi prave rezultate i to je veliki problem. Sredstva se ulažu, i kreditna i bespovratna, pomažu se poslodavci, međutim to je sve na kratkom roku, jer kad prođe taj rok po kome je radnik ostvario zaposlenje, onda se prekida ugovor, radnik se vraća na biro i tako dalje. Prema tome, i ta sredstva što daje zavod, ona se tu uklope i za doprinose, tako da je to manje od one sume koju radnik prima. Gro nezaposlenih predstavljaju mladi, međutim pošto je vrijeme čekanja posla sve duže, raste taj broj starijih osoba na evidenciji nezaposlenih.“
XS
SM
MD
LG