ZUBČEVIĆ: Program ovogodišnjeg Jazz Festa se sastoji od 14 koncerata koji će se dešavati na četiri scene. Predstavićemo muzičare iz ukupno 17 zemalja. Takođe postoji prateći program u smislu radionica za studente muzike, kao i radionice za djecu predškolskog uzrasta. I to bi uglavnom bilo ono što se tiče samog programa.
RSE: Šta biste izdvojili kao posebno zanimljivo, ili od čega očekujete da će izazvati veliko interesovanje publike?
ZUBČEVIĆ: Sudeći po interesovanju koje smo mogli izmjeriti u toku pretprodaje putem interneta, a onda i pretprodaje nakon što je otvoren box-office u Bosanskom kulturnom centru, možemo reći da prilično interesovanje vlada za većinu koncerata ovogodišnjeg Jazz Festa. Naravno, ono što se dešava na glavnoj sceni je obično najinteresantnije, tako da možemo reći da su koncerti Cristine Branco, Dhafer Youssefa, zatim koncert Bojana Zulfikarpašića, João Bosca i Gonzalo Rubalcabe, Dejana Terzića i Undergrounda nešto što je publici najinteresantnije, prvenstveno zbog toga što se to dešava na glavnoj sceni, a i zbog toga što u većini slučajeva na glavnoj sceni imamo – ja sam sklon da mislim – pjevače, dakle postoji sklonost publike prema onima koji muziku koju izvode, izvode i vokalno.
RSE: Jesu li to i Vaši favoriti?
ZUBČEVIĆ: Moji favoriti su svi učesnici ovogodišnjeg festivala. Znači, ja kao neko ko radi program Jazz Festa nemam neke posebne preferencije kada je u pitanju program koji predstavljamo ove godine i teško mi je bilo koga izdvojiti. Da budem neskroman i da kažem – kad bih pravio festival po svojoj mjeri, ne znam da li bih sam mogao u njemu uživati, a kamoli neka publika. Ali ono što je bitno, to je da festival na određeni način predstavlja i presjek onoga što je trenutno aktuelno na muzičkoj sceni, bez obzira na vrstu i porijeklo same muzike. Ono što je bitno reći za Jazz Fest jeste da se ne radi samo o festivalu koji prezentira džez i džez glazbenike, nego se radi o nečemu što je muzički događaj koji prezentira umjetničku muziku u najširem smislu riječi. Tako da vrlo često imamo – kao što je koncert Cristine Branco, koja dolazi, hajmo tako reći, iz neke fado tradicije, premda je to rečeno jako uslovno – čitav niz umjetnika za koje bi bilo logičnije da se nalaze na nekakvom etno festivalu nego na džez festivalu, ali oni jednostavno egzistiraju na džez sceni u Evropi i tako su malo pomalo postali etablirani izvođači na džez festivalima širom Evrope, pa mislimo da je bitno uvijek reći i istaći da to nije samo džez festival nego festival umjetničke muzike uopšte.
RSE: Pomenuli ste četiri scene. Koje su to, s kojim programima i takođe, može li se govoriti o nekoj specifičnosti ovog festivala?
ZUBČEVIĆ: Radi se o četiri scene. Glavna scena, kao što sam već spomenuo – Main Stage – nalazi se u Bosanskom kulturnom centru. Tu je i Pozorište mladih na koje se dešava Strange Fruits Stage. Imamo od ove godine i Solo Stage koji se dešava u Domu Armije odnosno u Domu Vojske Federacije BiH. Imamo i Groove Stage koji se dešava u dvorani CDA. Specifičnost ovogodišnjeg festivala jeste da je to 10. izdanje, dakle prvi konkretni jubilej u toj našoj kratkoj istoriji. Potrudili smo se da ove godine predstavimo nove projekte nekih umjetnika koji su već nastupali na festivalu. Tako da imamo seriju od šest koncerata koje smo nazvali Jazz Fest 10th Aniversary Special, pa smo za tu prigodu pozvali novi projekat Dejana Terzića koji se zove Underground, zatim projekat Xenophonia Bojana Zulfikarpašića, zatim Dhafera Youssefa, onda smo organizorali jedan poseban koncert u kojem će nastupiti Dhafer Youssef i Bojan Zulfikarpašić, solo koncert Marcusa Stockhausena, koncert Denisa Rollinsa, i to bi bili koncerti koji se tiču onoga što je na određeni način omaž nama samima, odnosno umjetnicima koji su na ovaj ili onaj način obilježili prvih 10 godina Jazz Festa.
RSE: U prvo vrijeme ovaj festival je imao uzak krug posjetilaca. Čini mi se da se on sad znatno proširio.
ZUBČEVIĆ: Ono što je važno za ovaj festival jeste da je to festival koji se polako i organski razvijao. Sama ideja nastanka festivala je bila takva da smo jednostavno željeli da imamo događaj poput ovoga. Okolnosti su bile vrlo specifične, to je bila 1996. godina kad smo došli na tu ideju i kad se to počelo raditi. Onda je to iz godine u godinu na neki način stasavalo i profiliralo se. Tako da danas imamo kapacitete za preko 10 hiljada posjetilaca za pet dana festivala, a nekada smo radili u puno manjem obimu. Možemo reći da je u ovih 10 godina ostvaren određeni rast i progres na koji možemo biti ponosni.
RSE: Da li se može reći da je Jazz Fest izborio svoje mjesto u BiH društvu, odnosno na kulturnoj sceni?
ZUBČEVIĆ: To je činjenica, da budem iskren. Sve ovo vrijeme smo pokušavali da stvorimo publiku za džez i improviziranu muziku uopšte. I ono što je bitno jeste da smo na određen način stvorili tu publiku, odnosno integrirali bosanskohercegovačku, sarajevsku, regionalnu, kako god želite, publiku. I ono što je najvažnije za Jazz Fest i ono što je najvažnije kada govorimo sa sociološkog aspekta o Jazz Festu, to je da nakon 10 godina postojanja Jazz Festa definitivno možemo reći da u BiH postoji publika za ovu muziku.
RSE: Koliku podršku, prije svega novčanu, ima ovaj festival?
ZUBČEVIĆ: Trenutno je situaciju puno bolja nego što je bila u prethodnim godinama. Mi i dan danas radimo ovaj festival a da zapravo ne znamo kako će se to sve završiti u finansijskom smislu. Od početka do danas mi zapravo radimo festival s potpuno otvorenom finansijskom konstrukcijom i zaista nam se sve može desiti osim nekog super pozitivnog stanja. Ono što je zapravo naš problem jeste to da s jedne strane imamo vrlo ograničene mogućnosti, ne samo u smislu novca nego u smislu infrastrukture i svega ostalog što je potrebno da bi se jedan festival poput ovoga organizirao. A sa druge strane imamo velike ambicije, velike apetite i velike želje da predstavimo zaista najzanimljivije artiste danas kada je ova muzika u pitanju, i onda pokušavamo preživjeti taj jaz između te dvije strane i pokušavamo napraviti što bolji festival. I uvijek napravimo maksimalno dobar festival, onoliko koliko smo u mogućnosti, a to znači da nekad radimo sa deficitom od 10-20 posto budžeta i to je uvijek neki stanoviti pritisak na koji skoro da smo i navikli. Međutim ove godine, potrebno je istaći, Federalno ministarstvo kulture i sporta, na čelu sa Gavrilom Grahovcem, našlo je načina da nam omogući bitno bolji ambijent, bitno bolje uslove za rad. Tu je još i čitav niz drugih sponzora i institucija – Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Grad Sarajevo, Britanski savjet, čitav niz ambasada u BiH, Heineken i brojni drugi.
RSE: To je podrška koja je vjerovatno nastala zbog uspjeha Festivala?
ZUBČEVIĆ: Pa jeste, na kraju krajeva to je i logično. Bez obzira na sve nepotizme, uske interese, ove ili one interese, ono što je bitno jeste da je to neki prirodan put. S druge strane treba biti iskren pa reći da postoje institucije u našoj zemlji koje troše ogroman novac a ne rade ništa, kulturne institucije koje su na budžetu države. Na kraju krajeva, paradoks je da mi zapravo koristimo većinu prostora koji zapravo pripadaju budžetskim institucijama koje dobivaju novac od države, a mi koji radimo ovaj festival, a i brojni drugi, plaćamo najmove tih prostora i svega ostalog, a sami nismo ni na kakvom budžetu. Situacija u našoj zemlji je takva kava jeste – ogromni novci se troše na stvari koje su potpuno nevidljive, mnoge institucije su jednostavno anahrone i jednostavno ne mogu preživjeti vrijeme i izazove vremena, nisu spremne za 21. stoljeće ni u kom smislu, ni u smislu ljudskih resursa, ni tehničkih, ni bilo kojih drugih. Kada te institucije ne bi jele tako ogroman novac, mogli bi reći da je sasvim prirodno da je festival došao do ovog nivoa podrške zahvaljujući svom radu i ne bi nam trebalo biti žao zbog toga. Jedino nam je žao što smo na vrlo težak način došli do ove 10. godišnjice, znali smo stvarno raditi u vrlo teškim okolnostima. Ali s druge strane, kada uzmemo u obzir sve ovo što sam rekao, to je ustvari nekako i prirodan put.
RSE: Šta mislite o tezi koja se često čuje, da zapravo kulturni projekti zavise od entuzijazma pojedinaca ili grupe ljudi?
ZUBČEVIĆ: Ja sam potpuno uvjeren da je to zaista tako. Živimo u vremenu kada institucije koje postoje decenijima, da ne kažem stoljećima, zapravo već decenijima ili godinama ne funkcioniraju na pravi način. U većini slučajeva institucije su veliki potrošači i konzumenti državnog novca, novca poreskih obveznika, premda je s njihove strane njihov kulturni autput u društvu vrlo mali ili skoro nemjerljiv. Kada pogledate sve te silne institucije koje se bave muzikom, teatrom ili bilo čim drugo, vidjećete da se tu radi o programima koji se, po svom karakteru i po uopšte uređivačkoj politici i koncepciji nisu promijenili u zadnjih 20-30 godina. Kada govorimo klasičnim repertoarima u muzici, još uvijek se izvodi Strauss i to je super što se izvodi Strauss, ali se ne izvodi Strawinski i tako dalje. Uzeo sam ta dva primjera koja su možda najbanalnija. Ono što je problem jeste da te institucije trebaju bitno promijeniti način rada, prilagoditi se puno bržem vremenu i dinamici vremena u kojem živimo. S druge strane, imate čitav niz individua, manjih grupa i samonastalih institucija koje to jesu i vidimo da se za brojne uspjehe u kulturi u BiH zapravo treba zahvaliti pojedincima ili grupama koje, uprkos okolnostima, a ne zahvaljujući njima, uspijevaju da rade to što rade i promoviraju Bosnu i Hercegovinu na najbolji mogući način.
RSE: Sretno i Vama i Festivalu. Prvi koncert je već u srijedu, je li tako?
ZUBČEVIĆ: Prvi koncert je u srijedu, 1. novembra, u 20:30 sati, u Bosanskom kulturnom centru. To će biti koncert ansambla Underground koji predvodi Dejan Terzić koji je rođen u Banjaluci, a od svoje treće ili četvrte godine živi u Njemačkoj. Dolazi sa internacionalnim ansamblom koji čine dva Amerikanca i jedan Nijemac.
RSE: Šta biste izdvojili kao posebno zanimljivo, ili od čega očekujete da će izazvati veliko interesovanje publike?
ZUBČEVIĆ: Sudeći po interesovanju koje smo mogli izmjeriti u toku pretprodaje putem interneta, a onda i pretprodaje nakon što je otvoren box-office u Bosanskom kulturnom centru, možemo reći da prilično interesovanje vlada za većinu koncerata ovogodišnjeg Jazz Festa. Naravno, ono što se dešava na glavnoj sceni je obično najinteresantnije, tako da možemo reći da su koncerti Cristine Branco, Dhafer Youssefa, zatim koncert Bojana Zulfikarpašića, João Bosca i Gonzalo Rubalcabe, Dejana Terzića i Undergrounda nešto što je publici najinteresantnije, prvenstveno zbog toga što se to dešava na glavnoj sceni, a i zbog toga što u većini slučajeva na glavnoj sceni imamo – ja sam sklon da mislim – pjevače, dakle postoji sklonost publike prema onima koji muziku koju izvode, izvode i vokalno.
RSE: Jesu li to i Vaši favoriti?
ZUBČEVIĆ: Moji favoriti su svi učesnici ovogodišnjeg festivala. Znači, ja kao neko ko radi program Jazz Festa nemam neke posebne preferencije kada je u pitanju program koji predstavljamo ove godine i teško mi je bilo koga izdvojiti. Da budem neskroman i da kažem – kad bih pravio festival po svojoj mjeri, ne znam da li bih sam mogao u njemu uživati, a kamoli neka publika. Ali ono što je bitno, to je da festival na određeni način predstavlja i presjek onoga što je trenutno aktuelno na muzičkoj sceni, bez obzira na vrstu i porijeklo same muzike. Ono što je bitno reći za Jazz Fest jeste da se ne radi samo o festivalu koji prezentira džez i džez glazbenike, nego se radi o nečemu što je muzički događaj koji prezentira umjetničku muziku u najširem smislu riječi. Tako da vrlo često imamo – kao što je koncert Cristine Branco, koja dolazi, hajmo tako reći, iz neke fado tradicije, premda je to rečeno jako uslovno – čitav niz umjetnika za koje bi bilo logičnije da se nalaze na nekakvom etno festivalu nego na džez festivalu, ali oni jednostavno egzistiraju na džez sceni u Evropi i tako su malo pomalo postali etablirani izvođači na džez festivalima širom Evrope, pa mislimo da je bitno uvijek reći i istaći da to nije samo džez festival nego festival umjetničke muzike uopšte.
RSE: Pomenuli ste četiri scene. Koje su to, s kojim programima i takođe, može li se govoriti o nekoj specifičnosti ovog festivala?
ZUBČEVIĆ: Radi se o četiri scene. Glavna scena, kao što sam već spomenuo – Main Stage – nalazi se u Bosanskom kulturnom centru. Tu je i Pozorište mladih na koje se dešava Strange Fruits Stage. Imamo od ove godine i Solo Stage koji se dešava u Domu Armije odnosno u Domu Vojske Federacije BiH. Imamo i Groove Stage koji se dešava u dvorani CDA. Specifičnost ovogodišnjeg festivala jeste da je to 10. izdanje, dakle prvi konkretni jubilej u toj našoj kratkoj istoriji. Potrudili smo se da ove godine predstavimo nove projekte nekih umjetnika koji su već nastupali na festivalu. Tako da imamo seriju od šest koncerata koje smo nazvali Jazz Fest 10th Aniversary Special, pa smo za tu prigodu pozvali novi projekat Dejana Terzića koji se zove Underground, zatim projekat Xenophonia Bojana Zulfikarpašića, zatim Dhafera Youssefa, onda smo organizorali jedan poseban koncert u kojem će nastupiti Dhafer Youssef i Bojan Zulfikarpašić, solo koncert Marcusa Stockhausena, koncert Denisa Rollinsa, i to bi bili koncerti koji se tiču onoga što je na određeni način omaž nama samima, odnosno umjetnicima koji su na ovaj ili onaj način obilježili prvih 10 godina Jazz Festa.
RSE: U prvo vrijeme ovaj festival je imao uzak krug posjetilaca. Čini mi se da se on sad znatno proširio.
ZUBČEVIĆ: Ono što je važno za ovaj festival jeste da je to festival koji se polako i organski razvijao. Sama ideja nastanka festivala je bila takva da smo jednostavno željeli da imamo događaj poput ovoga. Okolnosti su bile vrlo specifične, to je bila 1996. godina kad smo došli na tu ideju i kad se to počelo raditi. Onda je to iz godine u godinu na neki način stasavalo i profiliralo se. Tako da danas imamo kapacitete za preko 10 hiljada posjetilaca za pet dana festivala, a nekada smo radili u puno manjem obimu. Možemo reći da je u ovih 10 godina ostvaren određeni rast i progres na koji možemo biti ponosni.
RSE: Da li se može reći da je Jazz Fest izborio svoje mjesto u BiH društvu, odnosno na kulturnoj sceni?
ZUBČEVIĆ: To je činjenica, da budem iskren. Sve ovo vrijeme smo pokušavali da stvorimo publiku za džez i improviziranu muziku uopšte. I ono što je bitno jeste da smo na određen način stvorili tu publiku, odnosno integrirali bosanskohercegovačku, sarajevsku, regionalnu, kako god želite, publiku. I ono što je najvažnije za Jazz Fest i ono što je najvažnije kada govorimo sa sociološkog aspekta o Jazz Festu, to je da nakon 10 godina postojanja Jazz Festa definitivno možemo reći da u BiH postoji publika za ovu muziku.
RSE: Koliku podršku, prije svega novčanu, ima ovaj festival?
ZUBČEVIĆ: Trenutno je situaciju puno bolja nego što je bila u prethodnim godinama. Mi i dan danas radimo ovaj festival a da zapravo ne znamo kako će se to sve završiti u finansijskom smislu. Od početka do danas mi zapravo radimo festival s potpuno otvorenom finansijskom konstrukcijom i zaista nam se sve može desiti osim nekog super pozitivnog stanja. Ono što je zapravo naš problem jeste to da s jedne strane imamo vrlo ograničene mogućnosti, ne samo u smislu novca nego u smislu infrastrukture i svega ostalog što je potrebno da bi se jedan festival poput ovoga organizirao. A sa druge strane imamo velike ambicije, velike apetite i velike želje da predstavimo zaista najzanimljivije artiste danas kada je ova muzika u pitanju, i onda pokušavamo preživjeti taj jaz između te dvije strane i pokušavamo napraviti što bolji festival. I uvijek napravimo maksimalno dobar festival, onoliko koliko smo u mogućnosti, a to znači da nekad radimo sa deficitom od 10-20 posto budžeta i to je uvijek neki stanoviti pritisak na koji skoro da smo i navikli. Međutim ove godine, potrebno je istaći, Federalno ministarstvo kulture i sporta, na čelu sa Gavrilom Grahovcem, našlo je načina da nam omogući bitno bolji ambijent, bitno bolje uslove za rad. Tu je još i čitav niz drugih sponzora i institucija – Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Grad Sarajevo, Britanski savjet, čitav niz ambasada u BiH, Heineken i brojni drugi.
RSE: To je podrška koja je vjerovatno nastala zbog uspjeha Festivala?
ZUBČEVIĆ: Pa jeste, na kraju krajeva to je i logično. Bez obzira na sve nepotizme, uske interese, ove ili one interese, ono što je bitno jeste da je to neki prirodan put. S druge strane treba biti iskren pa reći da postoje institucije u našoj zemlji koje troše ogroman novac a ne rade ništa, kulturne institucije koje su na budžetu države. Na kraju krajeva, paradoks je da mi zapravo koristimo većinu prostora koji zapravo pripadaju budžetskim institucijama koje dobivaju novac od države, a mi koji radimo ovaj festival, a i brojni drugi, plaćamo najmove tih prostora i svega ostalog, a sami nismo ni na kakvom budžetu. Situacija u našoj zemlji je takva kava jeste – ogromni novci se troše na stvari koje su potpuno nevidljive, mnoge institucije su jednostavno anahrone i jednostavno ne mogu preživjeti vrijeme i izazove vremena, nisu spremne za 21. stoljeće ni u kom smislu, ni u smislu ljudskih resursa, ni tehničkih, ni bilo kojih drugih. Kada te institucije ne bi jele tako ogroman novac, mogli bi reći da je sasvim prirodno da je festival došao do ovog nivoa podrške zahvaljujući svom radu i ne bi nam trebalo biti žao zbog toga. Jedino nam je žao što smo na vrlo težak način došli do ove 10. godišnjice, znali smo stvarno raditi u vrlo teškim okolnostima. Ali s druge strane, kada uzmemo u obzir sve ovo što sam rekao, to je ustvari nekako i prirodan put.
RSE: Šta mislite o tezi koja se često čuje, da zapravo kulturni projekti zavise od entuzijazma pojedinaca ili grupe ljudi?
ZUBČEVIĆ: Ja sam potpuno uvjeren da je to zaista tako. Živimo u vremenu kada institucije koje postoje decenijima, da ne kažem stoljećima, zapravo već decenijima ili godinama ne funkcioniraju na pravi način. U većini slučajeva institucije su veliki potrošači i konzumenti državnog novca, novca poreskih obveznika, premda je s njihove strane njihov kulturni autput u društvu vrlo mali ili skoro nemjerljiv. Kada pogledate sve te silne institucije koje se bave muzikom, teatrom ili bilo čim drugo, vidjećete da se tu radi o programima koji se, po svom karakteru i po uopšte uređivačkoj politici i koncepciji nisu promijenili u zadnjih 20-30 godina. Kada govorimo klasičnim repertoarima u muzici, još uvijek se izvodi Strauss i to je super što se izvodi Strauss, ali se ne izvodi Strawinski i tako dalje. Uzeo sam ta dva primjera koja su možda najbanalnija. Ono što je problem jeste da te institucije trebaju bitno promijeniti način rada, prilagoditi se puno bržem vremenu i dinamici vremena u kojem živimo. S druge strane, imate čitav niz individua, manjih grupa i samonastalih institucija koje to jesu i vidimo da se za brojne uspjehe u kulturi u BiH zapravo treba zahvaliti pojedincima ili grupama koje, uprkos okolnostima, a ne zahvaljujući njima, uspijevaju da rade to što rade i promoviraju Bosnu i Hercegovinu na najbolji mogući način.
RSE: Sretno i Vama i Festivalu. Prvi koncert je već u srijedu, je li tako?
ZUBČEVIĆ: Prvi koncert je u srijedu, 1. novembra, u 20:30 sati, u Bosanskom kulturnom centru. To će biti koncert ansambla Underground koji predvodi Dejan Terzić koji je rođen u Banjaluci, a od svoje treće ili četvrte godine živi u Njemačkoj. Dolazi sa internacionalnim ansamblom koji čine dva Amerikanca i jedan Nijemac.