RSE: Ovogodišnja predizborna kampanja počela je, čini se, žešće nego ijedna dosadašnja, što onda novinarsku zajednicu dovodi u veoma delikatnu poziciju. Cijeniš li da naše kuće mogu profesionalno odoljeti ovim izazovima?
HABUL: Što se tiče profesionalnosti, i ova naša profesija dijeli sudbinu cijelog društva – i podjele i nekompetenciju, i tu nema neke velike razlike. Mi imamo medije koji mogu profesionalno odoljeti u smislu pritisaka, međutim tu se postavlja još jedno pitanje gdje mediji, ma kako bili stručno osposobljeni, ne mogu baš previše pomoći svojim slušaocima, gledaocima i čitaocima. Prvo, mi smo mala zemlja, čak se ni ne zna tačan broj stanovnika, da li je to tri ili tri i po miliona, a imamo samo za ove izbore 56 političkih subjekata: 36 stranaka, a ostalo su ove koalicije i nezavisni kandidati. Imamo jednu pravu šumu te ponude na političkoj pijaci. Čak je analitičarima i ljudima koji su potpuno uronjeni u ovaj izvorni proces teško razlučiti šta je zapravo ta konkretna ponuda.
RSE: I Centralna izborna komisija i Regulatorna agencija za komunikacije, a i vi iz uprave Udruženja BH novinari, izdali ste određene instrukcije u vezi sa ponašanjem medija. Logično, radi se o podudarnim tekstovima. Šta bi valjalo posebno istaći?
HABUL: Regulatorna agencija nadzire rad elektronskih medija i tu su jedna pravila za javne servise, druga za elektronske medije. Međutim, kad su u pitanju tiskani mediji, tu nema strogih pravila jer tiskani mediji počivaju na principu samoregulacije. Smisao ovog apela je, ako ništa drugo, da se poštuju osnovni elementi kodeksa za štampu. Kad su elektronski mediji u pitanju, za javne servise je problem što svima moraju dati za otprilike jednako vrijeme isti tretman. Privatni mogu birati, ali ako se opredijele da učestvuju, onda i oni moraju prihvatiti ova pravila fer i balansiranog izvještavanja i predstavljanja. Ova pravila su obavezujuća za javne, elektronske medije. Tu nastaje problem, jer veliki broj subjekata – rekli smo 56 – učestvuje u ovoj kampanji. Minimum je po tri minute, a to je veliki prostor za radio i televizijske stanice. Imamo 56 političkih subjekata, osam do 12 stranaka koje imaju realne izborne šanse, što pokazuju istraživanja. Na drugoj strani imamo stranke koje predstavljaju na neki način proširenu kućnu listu. I sad dolazi do paradoksa da se u dijaloške emisije – debate, koje organizuju javni servisi, moraju pozvati u istu emisiju i velike i male stranke i onda se na taj način zamagljuje suština priče i zbunjuju birači.
RSE: Tu postaje upitan interes javnosti, odnosno ono šta javni servis treba raditi. Jer, ovdje je interes javnosti da u istom gabaritu sluša, recimo, neku partiju koja računa sa izbornom pobjedom i neku koja nema apsolutno nikakve šanse da pređe izborni prag.
HABUL: Da, upravo u tome je problem. Ja ne znam tog čovjeka koji će otpratiti recimo sve dijaloške emisije. Šta je onda interes javnosti? Je li interes javnosti – daj sve, pa zamori javnost da ništa ne gleda, ili proberi favorite. Francuska recimo, zemlja sa više od 60 miliona stanovnika, ima 10 stranaka; nije problem pokriti 10 stranaka.
RSE: Ti zapravo postavljaš pitanje kako će se javnost u ovakvoj količini informacija, o ovakvoj količini sličnih partija i sličnih programa zapravo moći opredijeliti za one koji su u interesu budućeg razvoja Bosne i Hercegovine kao države. Maloprije si pomenuo ova drastična odstupanja od kodeksa, otvoreno navijanje, držanje jedne strane u tiskanim medijima. Ti si inače član Vijeća za štampu, pa te pitam – ima li na tom nivou ikakvih mehanizama da bi se tiskani mediji vratili elementarnim, profesionalnim standardima, odnosno kodeksu?
HABUL: Novina je da je po prvi put u Izborni zakon ušlo i Vijeće za štampu i ima jedna odredba gdje stoji da će se prigovori na kršenje kodeksa upućivati Vijeću za štampu. Međutim, kako kod nas često biva, mnoge dobre ideje nisu do kraja razrađene, niti su predviđeni instrumenti da se one dovedu do kraja, tako da to više ovako djeluje kao parola i lijepa zamisao, bez nekih realnih pretpostavki. Koliko sam upućen – sa sekretarijatom sa prekjuče kontaktirao – još nijedan taj prigovor nije upućen. Međutim, Vijeće za štampu nema nijedan mehanizam, ukoliko dođe do kršenja kodeksa. Vijeće može, u slučaju rješavanja prigovora, konstatovati da je taj i taj list prekršio kodeks i obavijestiti javnost, međutim efekt je minimalan, jer mali broj tiskanih medija objavljuje te odluke o kršenju kodeksa. Ovdje se postavlja i pitanje zrelosti naše javnosti. Jer i u drugim zemljama postoji princip samoregulacije, ali recimo u Švedskoj javnost to prihvata kao jednu moralnu osudu i to se osjeća na padu tiraža novina koje krše kodeks, za razliku od nas gdje nema tih posljedica, gdje nema odmazde čitalaca prema novini koja ih vara ili koja krši profesionalne standarde.
RSE: Kod nas je zapravo problem da li je na bilo koji način razlučeno ono što je, recimo, žuta štampa, a što je ozbiljna politička štampa. U našim tiskanim medijima se apsolutno miješaju žanrovi.
HABUL: Ovdje kod nas je to odavno pomiješano, odavno traje trend tabloizacije i opet imamo problem množine nepotrebnih stvari, odnosno bolji bi bio izraz da kažemo da je paradoks Bosne da u mnogim sektorima imamo nečeg previše. Ipak smo mi mala zemlja za osam dnevnih listova, plus listovi koji dolaze iz susjednih zemalja. Onda je tu na sceni bitka za svakog čitaoca. Spuštaju se kriteriji i publika se privlači na ovim nekim ekscesnim situacijama, optužbama, poluinformacijama, žutilom i tako dalje.
RSE: Da, umjesto da spuštaju cijene, menadžeri spuštaju profesionalne standarde.
HABUL: Što se tiče profesionalnosti, i ova naša profesija dijeli sudbinu cijelog društva – i podjele i nekompetenciju, i tu nema neke velike razlike. Mi imamo medije koji mogu profesionalno odoljeti u smislu pritisaka, međutim tu se postavlja još jedno pitanje gdje mediji, ma kako bili stručno osposobljeni, ne mogu baš previše pomoći svojim slušaocima, gledaocima i čitaocima. Prvo, mi smo mala zemlja, čak se ni ne zna tačan broj stanovnika, da li je to tri ili tri i po miliona, a imamo samo za ove izbore 56 političkih subjekata: 36 stranaka, a ostalo su ove koalicije i nezavisni kandidati. Imamo jednu pravu šumu te ponude na političkoj pijaci. Čak je analitičarima i ljudima koji su potpuno uronjeni u ovaj izvorni proces teško razlučiti šta je zapravo ta konkretna ponuda.
RSE: I Centralna izborna komisija i Regulatorna agencija za komunikacije, a i vi iz uprave Udruženja BH novinari, izdali ste određene instrukcije u vezi sa ponašanjem medija. Logično, radi se o podudarnim tekstovima. Šta bi valjalo posebno istaći?
HABUL: Regulatorna agencija nadzire rad elektronskih medija i tu su jedna pravila za javne servise, druga za elektronske medije. Međutim, kad su u pitanju tiskani mediji, tu nema strogih pravila jer tiskani mediji počivaju na principu samoregulacije. Smisao ovog apela je, ako ništa drugo, da se poštuju osnovni elementi kodeksa za štampu. Kad su elektronski mediji u pitanju, za javne servise je problem što svima moraju dati za otprilike jednako vrijeme isti tretman. Privatni mogu birati, ali ako se opredijele da učestvuju, onda i oni moraju prihvatiti ova pravila fer i balansiranog izvještavanja i predstavljanja. Ova pravila su obavezujuća za javne, elektronske medije. Tu nastaje problem, jer veliki broj subjekata – rekli smo 56 – učestvuje u ovoj kampanji. Minimum je po tri minute, a to je veliki prostor za radio i televizijske stanice. Imamo 56 političkih subjekata, osam do 12 stranaka koje imaju realne izborne šanse, što pokazuju istraživanja. Na drugoj strani imamo stranke koje predstavljaju na neki način proširenu kućnu listu. I sad dolazi do paradoksa da se u dijaloške emisije – debate, koje organizuju javni servisi, moraju pozvati u istu emisiju i velike i male stranke i onda se na taj način zamagljuje suština priče i zbunjuju birači.
RSE: Tu postaje upitan interes javnosti, odnosno ono šta javni servis treba raditi. Jer, ovdje je interes javnosti da u istom gabaritu sluša, recimo, neku partiju koja računa sa izbornom pobjedom i neku koja nema apsolutno nikakve šanse da pređe izborni prag.
HABUL: Da, upravo u tome je problem. Ja ne znam tog čovjeka koji će otpratiti recimo sve dijaloške emisije. Šta je onda interes javnosti? Je li interes javnosti – daj sve, pa zamori javnost da ništa ne gleda, ili proberi favorite. Francuska recimo, zemlja sa više od 60 miliona stanovnika, ima 10 stranaka; nije problem pokriti 10 stranaka.
RSE: Ti zapravo postavljaš pitanje kako će se javnost u ovakvoj količini informacija, o ovakvoj količini sličnih partija i sličnih programa zapravo moći opredijeliti za one koji su u interesu budućeg razvoja Bosne i Hercegovine kao države. Maloprije si pomenuo ova drastična odstupanja od kodeksa, otvoreno navijanje, držanje jedne strane u tiskanim medijima. Ti si inače član Vijeća za štampu, pa te pitam – ima li na tom nivou ikakvih mehanizama da bi se tiskani mediji vratili elementarnim, profesionalnim standardima, odnosno kodeksu?
HABUL: Novina je da je po prvi put u Izborni zakon ušlo i Vijeće za štampu i ima jedna odredba gdje stoji da će se prigovori na kršenje kodeksa upućivati Vijeću za štampu. Međutim, kako kod nas često biva, mnoge dobre ideje nisu do kraja razrađene, niti su predviđeni instrumenti da se one dovedu do kraja, tako da to više ovako djeluje kao parola i lijepa zamisao, bez nekih realnih pretpostavki. Koliko sam upućen – sa sekretarijatom sa prekjuče kontaktirao – još nijedan taj prigovor nije upućen. Međutim, Vijeće za štampu nema nijedan mehanizam, ukoliko dođe do kršenja kodeksa. Vijeće može, u slučaju rješavanja prigovora, konstatovati da je taj i taj list prekršio kodeks i obavijestiti javnost, međutim efekt je minimalan, jer mali broj tiskanih medija objavljuje te odluke o kršenju kodeksa. Ovdje se postavlja i pitanje zrelosti naše javnosti. Jer i u drugim zemljama postoji princip samoregulacije, ali recimo u Švedskoj javnost to prihvata kao jednu moralnu osudu i to se osjeća na padu tiraža novina koje krše kodeks, za razliku od nas gdje nema tih posljedica, gdje nema odmazde čitalaca prema novini koja ih vara ili koja krši profesionalne standarde.
RSE: Kod nas je zapravo problem da li je na bilo koji način razlučeno ono što je, recimo, žuta štampa, a što je ozbiljna politička štampa. U našim tiskanim medijima se apsolutno miješaju žanrovi.
HABUL: Ovdje kod nas je to odavno pomiješano, odavno traje trend tabloizacije i opet imamo problem množine nepotrebnih stvari, odnosno bolji bi bio izraz da kažemo da je paradoks Bosne da u mnogim sektorima imamo nečeg previše. Ipak smo mi mala zemlja za osam dnevnih listova, plus listovi koji dolaze iz susjednih zemalja. Onda je tu na sceni bitka za svakog čitaoca. Spuštaju se kriteriji i publika se privlači na ovim nekim ekscesnim situacijama, optužbama, poluinformacijama, žutilom i tako dalje.
RSE: Da, umjesto da spuštaju cijene, menadžeri spuštaju profesionalne standarde.
