Dostupni linkovi

Kosovo ne može biti pod jurisdikcijom Srbije


Branka MIHAJLOVIC (Portret gosta pripremila: Nadežda GACE)

* * * *

RSE: Da li zaista razgovaram sa budućim ambasadorom Kosova u Beogradu?

VLASI: Izrazio sam tu želju jer u ravni političke vlasti nemam nekih posebnih ambicija. Nemam ambicija da budem neki visoki državni činovnik, ali mislim da će jednog dana, kada se reši status Kosova, a to će biti ove godine po svim najavama, trebati Srbija i Kosovo da uspostave i normalizuju svoje odnose. Treba te odnose sanirati. Mislim da bi kao čovek koji poznaje i jednu i drugi sredinu, i jedan i drugi narod, za to bio najprihvatljiviji.

RSE: Ima li tu nekih ličnih motiva? Čula sam komentare da će Azem Vlasi ostvariti Miloševićevu davnašnju ideju da ga pošalje negde za ambasadora.

VLASI: Ima neke simbolike u tome. Istina je da 1988. godine Milošević nije znao šta će sa mnom jer sam mu predstavljao glavnu smetnju u njegovom pohodu da počne rušiti ustavni poredak rušenjem ustavne pozicije Kosova i stvaranjem krize, pa je predložio Nikoli Ljubičiću i Sinanu Hasaniju, dvojici članova Predsedništva, da me ubede da me Predsedništvo SFRJ imenuje negde za ambasadora. Tada su ambasadorska mesta delena po kvotama i Srbija bi mi iz svoje kvote dala neko atraktivno mesto, samo da me fizički tu nema. Naravno, to je bila jedna vrlo providna igra koju sam Sinanu sam objasnio i rekao mu da mi ne pada na pamet da nasednem na tako nešto. Tada se prvi put spominjala takva ideja. Onda sam to, više onako u šali, lansirao javno negde 1996. godine. U jednom tv duelu 1998. godine sa Šešeljom razgovor je počeo tako da je reporter rekao da sam izrazio želju da budem ambasador Kosova. Šešelj je rekao da misli da Azem može da bude ambasador, ali ne kako on misli, nego može da bude ambasador Srbije negde u svetu. Ta priča kruži onako malo u polu šali. Ali kako se situacija odvija, možda i budem ambasador Kosova u Srbiji.

RSE: Mislite li da je zaista realno da uskoro Kosovo ima ambasadu u Beogradu?

VLASI: Ako kontinuirano pratimo tok događaja u procesu raspada bivše Jugoslavije, iz Srbije se žestoko pružao otpor osamostaljenju svake bivše federalne jedinice i stvaranju novih država, od Slovenije, do Hrvatske, pa sve do Crne Gore. I kada se to već desilo, u Srbiji ipak ima toliko političke pameti da se nije terao inat, nego su sa svim tim državama uspostavljeni diplomatski odnosi koji se normalizuju. Iz sasvim razumljivih razloga, danas politički čelnici Srbije, pružaju otpor ideji o nezavisnosti Kosova, ali oni dobro znaju, posle svega što se desilo, da je taj proces neminovan i da Kosovo već sedam godina nema nikakve veze sa Srbijom, niti može biti pod jurisdikcijom Srbije. Kada se to desi, mislim da će i na strani Srbije preovladati razum da se ne treba terati inat, već da, naprotiv, treba brzo krenuti putem normalizacije odnosa između Kosova i Srbije.

RSE: Da li ste zadovoljni razvojem situacije?

VLASI: Obzirom na komplikovanost ove situacije i uključenjem brojnih međunarodnih faktora, tu se uvek reflektuju neki drugi interesi, a ne gleda se samo situacija na Kosovu, ja sam uglavnom zadovoljan.

RSE: Da ste savetnik premijera Srbije, šta bi ste mu savetovali?

VLASI: Savetovao bih mu da iskoristi ovu situaciju kako bi ostao u istoriji Srbije zapisan kao veliki državnik koji je u jednom osudnom trenutku prihvatio realnost i čitavoj međunarodnoj zajednici rekao da nema potrebe da ulaže toliko energije i napora oko statusa Kosova. Posle raspada bivše Jugoslavije, posle svega što se desilo, posle tolikih posledica suočavanja s jednom užasno lošom i propalom politikom, u čijem rušenju je i Koštunica učestvovao 5. oktobra 2000. godine, Srbija treba prva da prizna nezavisnost Kosova i da traži da se ostvari sve ono što je zapravo zapisano u tim famoznim standardima koje stalno spominjemo.

RSE: Šta su vaši argumenti za taj stav? Šta on time dobija? Političar meri stvari na osnovu onoga šta će dobiti, a šta izgubiti.

VLASI: Dobiva to da lišava Srbiju jednog starog bolnog problema. Nema nikakve šanse da ga reši na povoljan način, na način koji bi Srbiji doneo neku korist. Vrlo brzo bi se Srbiji otvorila vrata međunarodne zajednice i to u svakom pogledu. Srbija bi mogla brže da uđe u evropske integracije i u civilizovani svet. Tada bi se Srbija mogla okrenuti svojim problemima koji su veoma teški i veliki, a da pri tome obezbedi prvo nas Albance na Kosovu. Na taj način bi Kosovu stavila na obraz i odgovornost i zaštitu Srba koji tamo žive. Učinio bi odgovornim i međunarodnu zajednicu i nas Kosovare za sve ono za šta se danas vode neke sitne pozicione igre u Beču. To bi bio dobitak za Srbiju. Gubitaka ne bi ni bilo. Ako srpski zvaničnici i gospodin Koštunica kažu da ne pretenduju da vrše vlast na Kosovu i nad Albancima i da bi dobili maksimalnu autonomiju, šta će onda Kosovo Srbiji ako nema nikakvu efektivnu vlast, ako ne može da ubira takse i novac i da koristi materijalna sredstva.

RSE: Mislila sam da ćete možda uspeti da progovorite kao Koštuničin savetnik. Bojim se da ste ipak govorili kao savetnik premijera Kosova.

VLASI: Rekao bih mu tako, ali siguran sam da me ne bi poslušao i da bih izgubio mesto savetnika.

RSE: Kada pogledate noviju istoriju Jugoslavije i Kosovo u njoj, da li bi Albanci sa Kosova, po prirodi stvari, krenuli putem borbe za nezavisnost, sigurno manje dramatičnim putem, i da nije bilo Slobodana Miloševića? Verujete li da je opstanak one Jugoslavije i one Srbije bio moguć da nije bilo VIII Sednice?

VLASI: Na to ću vam odgovoriti na osnovu moje percepcije u ono vreme kada sam bio u samom središtu političkih zbivanja. Većina građana, od Slovenije do Kosova, bili su prihvatili onu Jugoslaviju kao jednu podnošljivu, dobru realnost, pod uslovom da se ne poremeti tako uspostavljena izbalansirana ravnoteža, gde niko nije bio baš potpuno zadovoljan, ali niko nije bio ni gažen. Takva Jugoslavija, da se nije desio Milošević i srpski nacionalizam, uz brže priskakanje evropske zajednice koja je tek, na žalost, 1991. godine priskočila i zakasnila, mogla je ona Jugoslavija otići u Evropu. Unutrašnji odnosi bi se uveliko izmenili, ali ne bi došlo do svih onih tragedija.

RSE: U koje vreme su bili najharmoničniji odnosi između Beograda i Prištine, između Srba i Albanaca?

VLASI: Mislim da u periodu od kraja 1968. godine do 1981. nismo imali problema. Znamo da je u Srbiji bilo nezadovoljstva sa ustavnim rešenjima 1974. godine, sa onim stepenom samostalnosti koje je dobilo Kosovo i Vojvodina, ali se nije ni u Srbiji to doživljavalo tako da je Srbija unakažena.

RSE: Političari sa Kosova su uvek imali tu rezervnu varijantu, težnju - Kosovo republika. Da li je tačno da ste i vi iskoristili neku priliku da o tome porazgovarate s Titom?

VLASI: Mislim da je to bilo 1978. godine na Brionima. Tada je primio štafetu i imao sam priliku. Otišao sam dan ranije kako bih duže ostao. Razgovarali smo o raznim temama, pa i o odnosima u Srbiji. Nešto sam mu rekao u tom kontekstu da je većina Albanaca opredelena i prihvata Jugoslaviju kao takvu, mada ima onih koji misle da bi Kosovo trebalo i formalno da bude republika i da to ne bi bilo na štetu Srbije, već bi još više pridobila Albance za Jugoslaviju. Tito je, kao usput, rekao da je važno kako funkcioniraju ti odnosi, da je važno da ljudi budu zadovoljni i da niko nikome ne diktira.

RSE: Nije bio ljut na takvo pominanje?

VLASI: Ne. Kosovo je postalo jeres tek od događaja 1981. godine. Onda je propaganda učinila toliko da to bude jeres i da su ovde zbog parole - Kosovo republika - ljudi bili hapšeni. Takođe smo i mi imali ovde problema jer je jedna radikalnija struja manifestovala i antijugoslovenstvo. Mi, Albanci u političkom rukovodstvu Kosova, nismo bili nikakvi antisrbi, ali smo bili za to da imamo solidnu poziciju u Jugoslaviji.

RSE: Šta je bio probelm za Kosovo biti u okviru Srbije?

VLASI: Taj ustavni dualizam u Srbiji i u Jugoslaviji, moraćete priznati, da je bio malo neprirodan.

RSE: Da li je to bio korak prema nezavisnom Kosovu?

VLASI: Ne.

RSE: Kada ste vi prvi put izgovorili da ste za nezavisno Kosovo?

VLASI: Kada sam izašao iz zatvora 1990. godine. Posle svega onoga što se ovde desilo video sam da je to početak raspada Jugoslavije. Video sam da toliko ubrzano idu procesi raspada Jugoslavije. Posle onoga što nam je Srbija uradila, otvoreno sam rekao da nema druge šanse, nego da svako krene svojim putem i mi u svoju nezavisnost.

RSE: Neki dan je bivša Savezna Skupština, zdanje u kome se, a i pred kojim se, dosta toga događalo, zdanje u kojem ste često bili, postala Skupština Srbije. Pretpostavljam da to niste odgledali baš bez emocija. Čega ste se prisetili?

VLASI: Sklon sam da gledam malo dublje u istoriju i pomislio sam kako je Jugoslavija ipak bila samo prolazna epizoda. Srbija je bila glavna u upravljanju svake Jugoslavije, i Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije. Srbija je bila i glavni rušitelj Jugoslavije. Sada se vraća prirodno stanje u Beograd. Samo su mi prohujale uspomene sa nekadašnjih žestokih sednica i polemika. Mi smo se tada osećali kao centar zakonodavne vlasti Jugoslavije i verovali smo da ona Jugoslavija ipak može da ima budućnost. Ispostavilo se da je nema. Setio sam se i drugog detalja, kada je Milošević 5. oktobra gubio vlast i kada je masa krenula na tu Skupštinu, razvaljivala i palila.

RSE: Da li ste se setili i da je Milošević tu najavio vaše hapšenje?

VLASI: Setio sam se i toga. Bilo je to ispred te zgrade. On je bio majstor za manipulisanje masama i tim mitinzima. I toga dana je to zamišljao. Mitinzi su trajali skoro 24 sata. On je došao da smiri masu tako što će im objaviti da će se preduzeti drastične mere prema Kosovu. Ona naručena masa u jezgru mitinga je tražila da uhapsi Vlasija. On kao to ne čuje, a zna šta treba da obeća. Kaže da će ga uhapsiti i kazniti ga.

RSE: Da li ste to gledali na direktnom prenosu?

VLASI: To je baš detalj za roman ili za dobar film. To je bilo oko 22 sata i tog trenutka sam upravo prolazio kroz Beograd. Iz Prištine sam krenuo popodne da odvedem decu u Bijeljinu kod Nadirine porodice, da ih poštedim ovog pakla. Mislio sam već sutradan da se vratim. Ja u Beogradu, deca spavaju pozadi i slušam to sve na radiju. Onda fantaziram kako dajem žmigavac, skrenem tamo, ostavim auto, izađem pred masu i kažem - evo me.

RSE: Kada je Slobodan Milošević umro i kada je njegov, vrlo neobičan, ispraćaj bio ispred tog zdanja, da li ste tada gledali televiziju?

VLASI: Jesam. Gledao sam i pratio sam. Sve to mi je sablasno delovalo jer mi je sve ličilo na neki mračni film o mitinzima na kojima se politički podigao Milošević. Nije to bilo primereno jednoj sahrani. Više je podsećalo na govore na mitinzima, baš na iste one koje je organizovao sam Milošević. Sve je bilo sablasno i podsećalo je na jednu ružnu prošlost. Vrlo ružan kraj jednog čoveka koji je toliko strahota i samo ružnih stvari iza sebe ostavio.

RSE: Da li mladi Albanci razumeju o čemu pričamo?

VLASI: Ljudi mlađi od 26 godina ništa ne bi razumeli. To odslikava jednu realnost. Moja generacija i nešto mlađi od mene smo oni poslednji dinosaurusi koji smo učili govoriti srpski i drago nam je što ga znamo. Mlađe generacije ga ne uče, niti smatraju da im je to potrebno. Znam jedno dete koje se treslo od straha dok je njegov otac govorio sa jednim Muslimanom, Bošnjakom, na tom jeziku. Ostali su stresovi i to je jedan od razloga zašto mlađe generacije ne žele da se sete tih vremena. Mladi ne mrze ljude zbog nacionalne pripadnosti, ali kada sretnu Srbina, pričaju na engleskom.
XS
SM
MD
LG