Stalne na tom svijetu samo podjele jesu

Ðorde OBRADOVIC, asistent na studiju „Mediji i kultura društva“ Sveucilišta u Dubrovniku

Subota, 5. kolovoza 2006. godine
Narod je stoljećima u špilji „Vjetrenica“ osluškivao šupljinu u stropu zvanu „Bubanj“. Ako bi bubanj bubnjao – sljedeću godinu ne bi bilo rata – zapisao je legendu Ivo Lučić u monografiji „Vjetrenica – pogled u dušu zemlje“. Rat ili „poguba ljudske naravi“, kako ga je Marin Držić nazvao, predstavljao je glavnu temu i ove subote. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti proslavljala je Hrvatska, dok su u Srbiji isti dan nazivali zločinom, etničkim čišćenjem pa i genocidom protiv srpskog naroda. Takve podjele i suprotstavljena mišljenja teško je prevladati, još teže pomiriti, a ništa lakše nije ni napisati uravnotežen i nepristran novinarski prilog. U mnoštvu ispisanih stranica našao sam ga na internetskom portalu „Slobodne Evrope“ pod naslovom „Desetljeće nakon četiri 'Olujna' dana“, autorice Mirjane Rakele i suradnika. Smješten je u rubrici „Preporučujemo“, a da je nije bilo, trebalo bi je zbog ovog analitičkog članka osmisliti.
"Bubanj bubnja - neće biti rata" - piše u upravo primljenoj SMS poruci. Pošao nam sin s društvom u „Vjetrenicu“, tek dvadesetak kilometara zračne linije udaljenu od Dubrovnika, ali pedesetak izrovanom cestom, s još uvijek neočišćenim i neobilježenim minskim poljima uz nju. Studentskoj mladeži avantura, a nama roditeljima muka da se gdje ne skliznu ili da ih tko krivo ne pogleda. „U Ljubinju je janjetina tri puta ukusnija i tri puta jeftinija nego u nas. Konobar je gledao hrvatski grb na registarskim pločicama i kad smo se mi zabrinuli rekao nam je – nosite vi koji god hoćete grb, samo mi pošteno platite“ – kaže novi SMS i novi vid komunikacije djece s roditeljima. „Stigli smo u Stolac. Nema više natpisa 'kava 1 kuna, kafa 1 dinar, kahve nema', nego grade džamiju“ – piše u novoj sinovoj SMS poruci, a mi se brinemo jer je veselo društvo produžilo od „Vjetrenice“ dužim putem, preko Neuma. Roditeljska „oluja“ završila je tek kad je došao doma i ponosno rekao: Prešli smo u manje od sto kilometara dva puta državne i šest puta entitetske granice.

Nedjelja, 6. kolovoza 2006. godine
Hrvatske elektroničke medije preplavili prilozi s jučerašnjeg obilježavanja godišnjice „Oluje“ sa zvanične proslave iz Knina i paralelne iz Čavoglava, koja je privukla znatno više ljudi. Podjele su i u Hrvatskoj još uvijek tolike da ni jedni, niti drugi ne pomišljaju na zajedničko slavlje. U Hiroshimi obilježena tužna godišnjica pada atomske bombe od koje su stradale tisuće civila. S druge strane ovog podijeljenog svijeta ista se bomba slavi kao preduvjet završetka Drugog svjetskog rata.
Dan je za „Formulu 1“. Pred kladionicama redovi. Zove me susjed, umirovljenik, dok čeka s unukom, da se i ja kladim. Objašnjava: - U Mađarskoj će padati kiša, a tad je Schumaher bez premca. Kladim se na njega, a povećat ću koeficijent jer ću staviti da jedino Button ne može pobijediti.
Jedva sam se izvukao i otišao od ljudi koje nizak standard potiče na igre na sreću. Ovaj put prognoza je uistinu bila dobra. Ona, meteorološka. U Mađarskoj je padala kiša. Ali, nije pobijedio Schumaher, nego Jenson Button, prvi put u 113. utrci u karijeri.

Ponedjeljak, 7. kolovoza 2006. godine
„Ekvinocijo“ Iva Vojnovića, drama koja je proglašena najboljom predstavom Hrvatskog glumišta za 2004. godinu opet je oduševila publiku, u trećoj sezoni prikazivanja na „Dubrovačkim ljetnim igrama“. U starodubrovačkom govoru riječ ekvinocijo znači snažnu neveru, ljetnu oluju, koja je Vojnoviću bila povod da prikaže oluje u kojima se lome ljudske sudbine. Drama je potresna i uvjerljiva, tim više što se olujama kraja ne nazire.

Utorak, 8. kolovoza 2006. godine
Objavljene u hrvatskom izdanju „Playboya“ golišave fotografije mlade Dubrovkinje. Izdavačka kuća reklamira magazin i objavljuje njezine izjave koje počinju riječima: „Dubrovnik je primitivan grad i baš sam htjela biti prva koja će se na Stradunu, koji je simbol grada, slikati gola. Nisam se obazirala na dobacivanja i prijetnje nego s guštom odradila posao, koji smatram umjetnošću i profinjenošću, a ne vulgarnošću.“
Kako li je samo mlada djevojka koja je, čim je javnosti pokazala svoje nago tijelo, umislila i da je postala stručnjakinja za primitivizam i za umjetnost? Zašto njezina ekipa nije prijavila te koji „su joj prijetili“ ili je i ta izjava tek dio propagande da se pročuje za nju i njezinu „umjetnost razgolićivanja“? Zna li ta „umjetnica“ da i mnoge striptizete i porno glumice svoje svlačenje i ponašanje pred publikom i kamerama nazivaju umjetnošću? Zar nije mogla uživati u svojim slikama, a da ujedno ne vrijeđa desetke tisuća Dubrovčana od kojih mnogi i ne znaju da se ona slikala gola na Stradunu, a i ako znaju – nije ih uopće briga. Zašto bi i bila? Oni su svjesni da će već idućeg mjeseca na naslovnici „Playboya“ biti neka druga, razgolićena „umjetnica za jednokratnu upotrebu“.

Srijeda, 9. kolovoza 2006. godine
Predstavljena knjiga britanskog povjesničara Robina Harrisa „Povijest Dubrovnika“. Harrisa su na proučavanje dubrovačke povijesti nagnali visoki civilizacijski i kulturni dosezi srednjovjekovnog Dubrovnika koji se, po njegovom sudu, i danas vide na svakom koraku. A djevojka koja se „profinjeno i umjetnički“ slikala gola isti grad naziva primitivnim?
Predsjednik Mesić skrivio svađu prijatelja na plaži. Čita jedan od njih Mesićev intervju u „Jutarnjem“, glasno da ga mogu čuti i oni koji ne žele: - Kaže Mesić da samo budala može misliti da su u Škabrnji Srbi pisali 'Ovo je Srbija' i da ne treba biti vrhunski kriminalist pa shvatiti da se radi o glupoj provokaciji radi zaoštravanja stanja. – Skoči se na noge i ljutito viče: - I ja mislim da su Srbi pisali te poruke. Što bih onda ja trebao biti? – pita se. – Zna se – budala – odgovara mu prijatelj poslije čega su uslijedile psovke i svađa. Eto, opet je hrvatski Predsjednik podijelio hrvatsku javnost. Na radost mnogih koji misle da bi Mesić bio najbolji hrvatski izvozni proizvod, ali ga se, nažalost, ne smije izvoziti jer kloniranje još nije toliko napredovalo da bi ga se moglo umnožavati. Kad i drugi političari u Hrvatskoj i susjednim državama prestanu braniti „svoje“ zločince demagoškim parolama u stilu „oni drugi su pobili puno više ljudi“ ili „oni su prvi počeli“ i kažu, kao što Mesić govori, da su zločine počinili zločinci i da ih treba kazniti, a da se ne smije osvećivati na nedužnima, onda bi i Balkanu mogli svanuti bolji dani.
Dinamo izgubio u Zagrebu od Arsenala 3:0. Rasprsnula se preuveličana očekivanja kao mjehur od sapunice.

Četvrtak, 10. kolovoza 2006. godine
Otkazani letovi za London i iz Londona u strahu od terorističkih napada. Dubrovački turizam je u nevolji. Točnije rečeno, svijet je u nevolji.

Petak, 11. kolovoza 2006. godine
U Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda još uvijek podijeljena mišljenja o rezoluciji koja bi trebala osigurati mir na Bliskom Istoku. U Libanonu, ali i Izraelu, broje se žrtve i teku suze za poginulima. Ipak, nitko ne popušta u zahtjevima, niti pokazuje spremnost na kompromis. Sjećam se velikog natpisa u kabinetu iz kemije u mojoj nekadašnjoj osnovnoj školi: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest“. Nema više tog natpisa, ni te zgrade. Srušile je 1992. godine granate armije koja se tada još uvijek zvala i „jugoslavenska“ i „narodna“. Nema ni škole s tim imenom jer mlada Dubrovkinja, antifašistkinja poginula u Drugom svjetskom ratu Nikica Franić nije prošla na testu podobnosti po uspostavi hrvatske države pa joj je ime uklonjeno. Možda bi ga i tako trebalo parafrazirati i primijeniti na današnji svijet u ovom obliku: Stalne na tom svijetu samo podjele jesu.
I nadati se da neće tako vječno ostati.