ŠTITKOVAC: Iskreno mislim da je najveće dostignuće pojedinca na ovim prostorima, kad kažem na ovim prostorima mislim, ne samo na Srbiju, već i na susjednu Bosnu, pa donekle i na Hrvatsku, mada ne bih nešto više govorio o Hrvatskoj jer odavno nisam bio tamo, ostati normalan čovjek. Poslije svega ovoga što se događalo ovdje, krivicom ovdašnjih političara, krivicom, možda, i pojedinih naroda koji su se poveli za jednom pogubnom politikom, ostati normalan čovjek je zaista najveći kompliment. Kao što sama vidiš, u Akademiju nauka, ne samo ovdje, nego i u Sarajevu, može, čini mi se, da uđe neko ko baš i nije kvalifikovan. Poslovni uspjeh postiže i onaj ko je bio manji od makovog zrna prije desetak godina. Došao je rat koji ga "spasio". Neko je postao gazda zahvaljujući ratu. Ako uzmemo dva-tri takva primjera, onda ja mogu za sebe da kažem da sam ponosan zato što sam normalan čovjek. Nadam se da to nije prejak kompliment, da nisam, možda, zaljubljen u samog sebe pa kažem da sam normalan čovjek, a svijet oko mene je još uvijek i suviše čudan.
RSE: Kada ne pričamo o svim ljudima, nego kada pričamo o jednoj zanimljivoj kategoriji, o intelektualcima, o intelektualcima na prostorima bivše Jugoslavije, kako se to popularno kaže, šta se desilo sa onim krtitičkim glasovima koji su bili sjajni? Mnogi od njih su zamukli. Neki su preglasni, a ne zna se tačno ni šta kritikuju i zašto. Šta se dogodilo sa intelektualcima?
ŠTITKOVAC: To je krupno pitanje, čini mi se, civilizacijsko pitanje. Možda ću pretjerati, ispravi me ako griješim, to je pitanje rata i mira. Možda to zvuči i suviše bombastično, ali u suštini jeste. Jer ako se ima u vidu da su intelektualci bili, neću reći, ključni, ali zaista vrlo značajni pomoćni igrači u psihološkoj pripremi rata, učestvovali indirektno ili direktno u tom ratu, onda uopšte nije čudno što sada ćute. Međutim, jeste čudno da danas ćute i oni koji su iskreno bili protiv rata. To su dokazivali, ne samo na tribinama, nego i svojim životom. Zašto oni ćute? Da li bi ti mogla da daš neki odgovor?
RSE: Ne bih. Kažem da postoji podela, da iz jednog istog jezgra intelektualaca, koji su bili sjajni umovi i na koje smo svi mogli biti ponosni, oni sjajni sada ćute, a ne zna se zašto. Opasan simptom je recimo da danas ćuti Ivan Čolović, jedan vrstan intelektualac, koji danas objavljuje sjajne knjige. Zbog nečega u Srbiji nema njegovog glasa. A s druge strane, neki, koji su nekada bili njegovi sudruzi, bilo u Beogradskom krugu ili iz nevladinih organizacija, govore suvislo, neki govore često koješta i nemaju kritički odnos prema onome prema čemu bi trebali imati. Zašto je to tako?
ŠTITKOVAC: Prije svega ti časni, pravi intelektualci u punom smislu riječi, ne pomodarski, ne nekakvi, mislim da su se u proteklih 15 godina strahovito mnogo istrošili, da su istrošili zaista ogromnu snagu, ne samo kao antiratni aktivisti, nego i kao ljudi koji su razmišljali o naciji na normalan način. Zaista su željeli dobro svojoj naciji i drugim nacijama na Balkanu, hajde da izostavimo onaj izraz na prostorima bivše Jugoslavije. Oni nisu očekivali za sebe nekakvu dobit, ili nekakve funkcije i položaje. Niko se od njih nije kandidovao, koliko znam, za neko mjesto na političkoj sceni ili za neku funkciju. Mnogi su mogli da budu, ako ništa drugo, ministri za kulturu, ali nisu. Mislim da je kod njih nastupilo, a ovo govorim na osnovu razgovora sa mnogim mojim poznanicima i prijateljima, čast mi je što sam sa nekim intelektualcima i dobar poznanik i dobar prijatelj, strašno razočarenje u tu demokratsku opciju u koju su oni strahovito vjerovali i u koju su jako mnogo uložili sebe. Vidjeli su da su se ujedinili oni bivši i novokomponovani moćnici. Sada jedan običan, prosječan čovjek, jedan normalan čovjek, taj izraz mi strahovito odgovora, jednostavno ne može da se snađe između ta dva zla, ili ta dva nemorala. U sudaru ta dva nemorala, čini mi se da jednom pravom intelektualcu ne preostaje drugo nego da se uvuče u svoju čauru i da se bavi svojim poslom. To je pogubno, i za njega, a pogotovo za društvo.
RSE Videli smo na našim iskustvima, na prostorima bivše Jugoslavije, da postoji pogrešan način rezonovanja, čak i sada. Imamo problem Kosova i stalno govorimo na način - Kada nisu oni nama, što bismo mi njima. To ne vodi nikuda.
ŠTITKOVAC: To vodi nekuda. U stvari, to je nekakva vrsta, ako nije grub izraz, globalne pedagogije. Ako ti sada ćutiš, nemoj da očekuješ da će ti se to dobrim vratiti. To je suština.
RSE: Stalno podsećanje na to šta su jedni drugima loše radili ne vodi nikuda. U jednom trenutku mora da se stavi tačka na to i da se reaguje na zlo u trenutku kada se ono dešava.
ŠTITKOVAC: Jednom su me zvale kolege iz arapskog svijeta da petnaestak minuta učestvujem u jednoj emisiji. Podsjetio sam ih na onu statuu Bude i pitao ih da li je njihova radio stanica tada na to reagovala. Rekli su mi da nisu. Pošto sam bio jedan od usamljenijih novinara Muslimana, hajde tako da se odredim, pošto se radi o osjetljivoj temi, koji je reagovao, rekao sam im da mi nismo pravi partneri za razgovor. Zvali su me narednog dana da mi priznaju da sam u pravu, da je to bio njihov propust. Treba takve stvari, iz nedavne i dalje prošlosti, ispreplitati, pogotovo ako su u funkciji ovoga o čemu razgovaramo.
RSE: Hajde onda da to prevedemo na situaciju na Kosovu, koja se upravo tiče religijskih spomenika i svega onoga što se dešava između dva naroda. Vidimo da je crkva itekako upletena u sve to jer je došlo do rušenja manastira. Sa druge strane, Albanci govore da se to isto dešavalo u prošlosti i njima i njihovim verskim objektima. Mislim da su to opasne stvari.
ŠTITKOVAC: To jesu opasne stvari. Arapi kažu da su one uvijek na rubu oštrice noža. To jeste problem u jednoj lokalnoj sredini kao što je Kosovo. Međutim, zaboravlja se nešto drugo. Znam, i imam dokumentaciju, da je bilo pravoslavnih sveštenika i monaha koji su pokušali tamo da zaštite, ne samo pripadnike islamske vjere. Na primjer, u Dečanima su našli utočište muslimani Albanci, ne znam koliko mjeseci, kada je srpska policija, ne znam da li i vojska, radila tamo zaista zvjerstva i čuda. Ne želim da ulazim u to da li su bili dobrovoljci. Bilo je to 1997-98. godine. Oni su spasili, ne zna se koliko, albanskih porodica, Albanaca pojedinaca, Muslimana. To moram da kažem. Nemam tačan broj, ali su bili puni manastiri Muslimana. Kada je sve to prošlo, posle bombardovanja, očekivao sam da će Albanci i Muslimani pružiti ruku tim ljudima koji su ih spašavali. Imao sam prilike da razgovaram sa dvojicom i rekli su mi da ne smiju o tome govoriti jer će ih ubiti. Mora se imati u vidu da su srpske snage, tako kažu Albanci i predstavnici Islamske zajednice, srušili ili oštetili 200 džamija. Poslije je došlo do eskalacije s druge strane, ne zbog toga što su srpske snage srušile 200 džamija, pa su se oni, kao, svetili. Kada zlo udari na zlo, to je užasno, tu teško čovjek može da se snađe i teško to može da se zaustavi. Ja sam za to da se ti pozitivni primjeri, i da su samo dva, stalno ponavljaju, da se ljudima stalno govori da postoji i druge lice tog prostora, tog problema, tog jada u onom najširem ljudskom smislu. Gdje god je tragedija, tu je i ljudski jad.
RSE: Potpuno se slažem da su pozitivni primeri ono, što bi možda mogli da budu, jedan od načina rešavanja ovog problema, ali ne znam kuda vodi podsećanja na zle primere.
ŠTITKOVAC: Ja ću da vas podsjetim na još jednu stvar. Porodica Nikči, albanska muslimanska porodica Nikči iz Rugova, je skoro 200 godina čuvala ključeva Pećke patrijaršije. Sada je to potpuno zaboravljeno. Sada za to neće da čuju, moram tako da se izrazim, ni Albanci ni Srbi. Albance kažu ne zna se šta, zaista ih ne razumiješ. Srbi kažu - bilo pa prošlo. Možda sam sada nekorektan jer govorim uopšteno - Albanci i Srbi. To su određeni ljudi s kojima sam razgovarao, da me ne bi pogrešno shvatili. Ima jako mnogo pozitivnih primjera iz bivše Jugoslavija. Bez obzira šta ko mislio o njoj i šta danas nas dvoje mislimo o komunizmu i ateizmu, bilo je toliko pozitivnih primjera na koje ne bi trebali da zaboravimo jer su oni dio naše prošlosti.
RSE: Napisao si knjigu "Duhovna strana Amerike". Boravio si tamo jedno vreme i upravo si se bavio pitanjima religije. Rekao si: "U Sjedinjenim Američkim Državama se polazi od toga da sam ja prvo čovjek na zemlji, pa ako ispunim sve te obaveze, tek tada ću moći da se duhovno uzdignem. Otuda i taj, uslovno rečeno, racionalni odnos prema dogmi". Kakvo je tvoje iskustvo koje si stekao u Americi? Kako oni rešavaju taj problem? Čini mi si se da si u toj knjizi istakao da je to dobar model.
ŠTITKOVAC: To jeste jako dobar model, mada Amerikanci kažu da nemaju namjeru da ga izvoze, ali ga vrijedi proučavati. Jedna stvar mi je pala u oči. Kada kažem Amerikanci, mislim i na Muslimane i na hrišćane i na Jevreje. Amerikanci imaju racionalniji odnos prema religiji uopšte. Nema misticizma, koji je prisutan kod balkanskih i azijskih naroda, a posebno, čini mi se, kod balkanskih. Na sve gledaju, prije svega, kroz prizmu ovog svijeta. Svi kažu, otprilike, da ako ne obezbjedim materijalnu bazu, dovoljnu da moja porodica može normalno da živi, onda ni ne mogu biti baš neki veliki vjernik jer ću stalno biti opterećen tom potrebom da zadovoljim elementarne materijalne potrebe. Međutim, ono što su Amerikanci, prije svega sociolozi religije, sveštenici, duhovnici, profesori i drugi slični, uspeli da izgrade je ta međuvjerska tolerancija, ali ne u pisanoj formi, ne u deklaracijama, nego jednostavno u primjerima. Oni idu u posjetu. Na primjer, Ramazan je mjesec posta kod Muslimana. Rimokatolici, Jevreji, protestanti, idu kod Muslimana na iftar, na svečanu večeru, To je jako lijepo organizovano. Govorim o jednom primjeru koji izgleda vrlo mali, vrlo sitan, a u suštini uopšte nije. Mi hoćemo da rješavamo sve krupne probleme, a život se ipak sastoji od sitnica. Naveo bih još jedan primjer vezan je za ovu mučnu temu, koja ipak dominira. Ako se sjećaš, u Kaliforniji je jedan bijelac, policajac, ubio jednog Amerikanca afričkog porijekla, ili kako mi kažemo, crnca. Cijeli Los Anđeles je skoro bio prazan za 24 sata. Svi su se razbježali. Intervenisala je i federalna vojska. Pominjem to samo zbog toga što su sociolozi religije, sveštenici svih mogućih konfesija, poslije toga tako dobro oragnizovali međuvjerski život u Los Anđelesu, tako da su rane zaliječene vrlo brzo. Meni je žao što ne mogu da ulazim u detalje kako su oni u tome uspeli, da su čak i međurasne razlike, koje su u Americi najizraženije, nekako prevaziđene, pa su zaista počeli da idu u crkvu, kako mi govorimo, i crnci i bijelci i žuti. Do tada je to bilo nezamislivo, ili teško zamislivo, ili je to zaista bila rijetkost. Ljudi su shvatili da ako se međusobno ne upoznaju, ponovno ubistvo, jednog bijelca na primjer, može da bude povod da svi moraju da bježe iz grada. Oni su vrlo praktični, vrlo su pragmatični i mislim da se od njih može u tom pogledu mnogo da nauči. Amerika nije samo rat u Iraku, ili osvajanje ovog ili onog tržišta, nije ni Amerika američki i predsjednik Buš. Amerika je i ta druga, duhovna strana. Sa zadovoljstvom sam napisao tu knjigu i tamo sam zaista jako mnogo naučio.
RSE: Da li grešim kad kažem da tebe nema mnogo u srpskim medijima?
ŠTITKOVAC: Mene nema u srpskim medijima i to je činjenica. Iskreno da ti kažem, dosta je teško naći neki medij sa kojim bih sarađivao. Ima me u nekim televizijama, kao što je Radio i Televizija B92, ali kao gosta. Dosta je teško danas naći medije u kojem možeš pošteno da radiš i da govoriš ono što zaista misliš. Niko ti neće reći da se ne slaže se tim šta hoćeš da kažeš, ili što govoriš. Naći će neki drugi razlog. Reći će – znaš, nema prostora, ili tako nešto.
RSE: Tu se vraćamo na onaj početak o normalnosti. Izgleda da je ovde normalnost ono što najviše bode oči onima koji vladaju medijima i koji raspoređuju ko će se gde pojaviti. Dok te slušam kako pomiruješ racionalno i versko, svoje poreklo, dobrotu i toleranciju, razmišljam šta se dešava sa medijima u Srbiji u kojima nema mesta za Ejuba Štitkovca? Nemoj da budeš lažno skroman.
ŠTITKOVAC: To apsolutno nema nikakve veze sa vjerskom i nacionalnom pripadnošću, zaista nema. Moram da kažem jednu stvar koja zvuči možda nelogično - meni je bilo mnogo lakše za vrijeme Miloševića jer se tačno znala ta granica između, hajde da kažem, uslovno slobodnog novinarstva i državnog, odnosno partijskog, ili kako god hoćeš. Na jednoj strani su bili Našu Borbu, Vreme, nekoliko takvih medija, zatim dvije-tri radio stanice, doduše, tada jako slabog dometa, ali su ipak odigrali značajnu ulogu. Onda se tačno znalo da je to tvoj krug u kojem se krećeš i gotova stvar. A sada se to nekako, čini mi se, sve izmiješalo, pa se ne zna ni gdje je ko, ni šta je ko, ni kakav je ko. Nekoliko puta, u posljednjih godinu dana, mi se dogodilo da sam otišao da pravim razgovor sa tim i tim funkcionerom. Taj čovjek je za vrijeme Miloševića bio na jednom sasvim drugom mjestu, govorio je sasvim nešto drugo, bio je zadrti ideološki čovjek. Sad se preporodio, sad je on demokrata. Tada sam se malo više zgadio sam sebi što sam došao kod njega, nego što mi se on zgadio. Imao sam osjećaj da sam zalutao, da sam u nekoj čudnoj zemlji ili zemlji čudaka. Došao sam da uradim intervju. Sve ono što mi je taj čovjek rekao je sasvim u redu, ali znam da laže.
RSE: Uvek se na kraju stide oni koji zapravo ne treba da se stide.
ŠTITKOVAC: Ne zato što smatram da sam nekakav dobar čovjek, jednostavno si me povukla za jezik.
RSE: Tvoj roman "Zlovrh" je presek bosanskog duha. Kakav je to roman i kako si presekao bosanski duh?
ŠTITKOVAC: Pokušao sam nekako da povežem, ili da dovedem u vezu, na primjer, i bogumilsku Bosnu, i Hercegovinu naravno, jer su bile odvojene, i Bosnu iz nedavne prošlosti, dakle, Bosnu u kojoj se normalno živjelo, i nesretnu Bosnu u ratu. Bilo je ekscesa, bilo je gluposti, bilo je svega i svačega, ali se normalno živjelo, Mogao si da spavaš, na primjer, na Romaniji noću, potpuno mirno, Pokušao sam nekako kroz taj roman da spojim te tri Bosne. Na žalost, sve tri su nesrećne na neki način, ali isto tako Bosna, koja je i Hercegovina, je mogla da uživa i u toj prošlosti, može i u sadašnjosti na jedan svoj način, specifičan, način. Jedino nije mogla da živi i nije živjela u ratu. Rat jeste smrt, bez obzira ko pobjeđivao. A ovaj rat je pokazao da nisu pobijedili ni oni koji su bili mnogo moćniji i koji su sebi utuvili u glavu da su pobijedili. Na kraju tog romana, jedan moj junak, glavni junak, koji je izgubio noge u tom ratu, a to je velika istina, na žalost, jer se radi o mom bratiću, kaže: "Pobijedio je onaj koji je mogao da ubije, a nije".
RSE: Kada ne pričamo o svim ljudima, nego kada pričamo o jednoj zanimljivoj kategoriji, o intelektualcima, o intelektualcima na prostorima bivše Jugoslavije, kako se to popularno kaže, šta se desilo sa onim krtitičkim glasovima koji su bili sjajni? Mnogi od njih su zamukli. Neki su preglasni, a ne zna se tačno ni šta kritikuju i zašto. Šta se dogodilo sa intelektualcima?
ŠTITKOVAC: To je krupno pitanje, čini mi se, civilizacijsko pitanje. Možda ću pretjerati, ispravi me ako griješim, to je pitanje rata i mira. Možda to zvuči i suviše bombastično, ali u suštini jeste. Jer ako se ima u vidu da su intelektualci bili, neću reći, ključni, ali zaista vrlo značajni pomoćni igrači u psihološkoj pripremi rata, učestvovali indirektno ili direktno u tom ratu, onda uopšte nije čudno što sada ćute. Međutim, jeste čudno da danas ćute i oni koji su iskreno bili protiv rata. To su dokazivali, ne samo na tribinama, nego i svojim životom. Zašto oni ćute? Da li bi ti mogla da daš neki odgovor?
RSE: Ne bih. Kažem da postoji podela, da iz jednog istog jezgra intelektualaca, koji su bili sjajni umovi i na koje smo svi mogli biti ponosni, oni sjajni sada ćute, a ne zna se zašto. Opasan simptom je recimo da danas ćuti Ivan Čolović, jedan vrstan intelektualac, koji danas objavljuje sjajne knjige. Zbog nečega u Srbiji nema njegovog glasa. A s druge strane, neki, koji su nekada bili njegovi sudruzi, bilo u Beogradskom krugu ili iz nevladinih organizacija, govore suvislo, neki govore često koješta i nemaju kritički odnos prema onome prema čemu bi trebali imati. Zašto je to tako?
ŠTITKOVAC: Prije svega ti časni, pravi intelektualci u punom smislu riječi, ne pomodarski, ne nekakvi, mislim da su se u proteklih 15 godina strahovito mnogo istrošili, da su istrošili zaista ogromnu snagu, ne samo kao antiratni aktivisti, nego i kao ljudi koji su razmišljali o naciji na normalan način. Zaista su željeli dobro svojoj naciji i drugim nacijama na Balkanu, hajde da izostavimo onaj izraz na prostorima bivše Jugoslavije. Oni nisu očekivali za sebe nekakvu dobit, ili nekakve funkcije i položaje. Niko se od njih nije kandidovao, koliko znam, za neko mjesto na političkoj sceni ili za neku funkciju. Mnogi su mogli da budu, ako ništa drugo, ministri za kulturu, ali nisu. Mislim da je kod njih nastupilo, a ovo govorim na osnovu razgovora sa mnogim mojim poznanicima i prijateljima, čast mi je što sam sa nekim intelektualcima i dobar poznanik i dobar prijatelj, strašno razočarenje u tu demokratsku opciju u koju su oni strahovito vjerovali i u koju su jako mnogo uložili sebe. Vidjeli su da su se ujedinili oni bivši i novokomponovani moćnici. Sada jedan običan, prosječan čovjek, jedan normalan čovjek, taj izraz mi strahovito odgovora, jednostavno ne može da se snađe između ta dva zla, ili ta dva nemorala. U sudaru ta dva nemorala, čini mi se da jednom pravom intelektualcu ne preostaje drugo nego da se uvuče u svoju čauru i da se bavi svojim poslom. To je pogubno, i za njega, a pogotovo za društvo.
RSE Videli smo na našim iskustvima, na prostorima bivše Jugoslavije, da postoji pogrešan način rezonovanja, čak i sada. Imamo problem Kosova i stalno govorimo na način - Kada nisu oni nama, što bismo mi njima. To ne vodi nikuda.
ŠTITKOVAC: To vodi nekuda. U stvari, to je nekakva vrsta, ako nije grub izraz, globalne pedagogije. Ako ti sada ćutiš, nemoj da očekuješ da će ti se to dobrim vratiti. To je suština.
RSE: Stalno podsećanje na to šta su jedni drugima loše radili ne vodi nikuda. U jednom trenutku mora da se stavi tačka na to i da se reaguje na zlo u trenutku kada se ono dešava.
ŠTITKOVAC: Jednom su me zvale kolege iz arapskog svijeta da petnaestak minuta učestvujem u jednoj emisiji. Podsjetio sam ih na onu statuu Bude i pitao ih da li je njihova radio stanica tada na to reagovala. Rekli su mi da nisu. Pošto sam bio jedan od usamljenijih novinara Muslimana, hajde tako da se odredim, pošto se radi o osjetljivoj temi, koji je reagovao, rekao sam im da mi nismo pravi partneri za razgovor. Zvali su me narednog dana da mi priznaju da sam u pravu, da je to bio njihov propust. Treba takve stvari, iz nedavne i dalje prošlosti, ispreplitati, pogotovo ako su u funkciji ovoga o čemu razgovaramo.
RSE: Hajde onda da to prevedemo na situaciju na Kosovu, koja se upravo tiče religijskih spomenika i svega onoga što se dešava između dva naroda. Vidimo da je crkva itekako upletena u sve to jer je došlo do rušenja manastira. Sa druge strane, Albanci govore da se to isto dešavalo u prošlosti i njima i njihovim verskim objektima. Mislim da su to opasne stvari.
ŠTITKOVAC: To jesu opasne stvari. Arapi kažu da su one uvijek na rubu oštrice noža. To jeste problem u jednoj lokalnoj sredini kao što je Kosovo. Međutim, zaboravlja se nešto drugo. Znam, i imam dokumentaciju, da je bilo pravoslavnih sveštenika i monaha koji su pokušali tamo da zaštite, ne samo pripadnike islamske vjere. Na primjer, u Dečanima su našli utočište muslimani Albanci, ne znam koliko mjeseci, kada je srpska policija, ne znam da li i vojska, radila tamo zaista zvjerstva i čuda. Ne želim da ulazim u to da li su bili dobrovoljci. Bilo je to 1997-98. godine. Oni su spasili, ne zna se koliko, albanskih porodica, Albanaca pojedinaca, Muslimana. To moram da kažem. Nemam tačan broj, ali su bili puni manastiri Muslimana. Kada je sve to prošlo, posle bombardovanja, očekivao sam da će Albanci i Muslimani pružiti ruku tim ljudima koji su ih spašavali. Imao sam prilike da razgovaram sa dvojicom i rekli su mi da ne smiju o tome govoriti jer će ih ubiti. Mora se imati u vidu da su srpske snage, tako kažu Albanci i predstavnici Islamske zajednice, srušili ili oštetili 200 džamija. Poslije je došlo do eskalacije s druge strane, ne zbog toga što su srpske snage srušile 200 džamija, pa su se oni, kao, svetili. Kada zlo udari na zlo, to je užasno, tu teško čovjek može da se snađe i teško to može da se zaustavi. Ja sam za to da se ti pozitivni primjeri, i da su samo dva, stalno ponavljaju, da se ljudima stalno govori da postoji i druge lice tog prostora, tog problema, tog jada u onom najširem ljudskom smislu. Gdje god je tragedija, tu je i ljudski jad.
RSE: Potpuno se slažem da su pozitivni primeri ono, što bi možda mogli da budu, jedan od načina rešavanja ovog problema, ali ne znam kuda vodi podsećanja na zle primere.
ŠTITKOVAC: Ja ću da vas podsjetim na još jednu stvar. Porodica Nikči, albanska muslimanska porodica Nikči iz Rugova, je skoro 200 godina čuvala ključeva Pećke patrijaršije. Sada je to potpuno zaboravljeno. Sada za to neće da čuju, moram tako da se izrazim, ni Albanci ni Srbi. Albance kažu ne zna se šta, zaista ih ne razumiješ. Srbi kažu - bilo pa prošlo. Možda sam sada nekorektan jer govorim uopšteno - Albanci i Srbi. To su određeni ljudi s kojima sam razgovarao, da me ne bi pogrešno shvatili. Ima jako mnogo pozitivnih primjera iz bivše Jugoslavija. Bez obzira šta ko mislio o njoj i šta danas nas dvoje mislimo o komunizmu i ateizmu, bilo je toliko pozitivnih primjera na koje ne bi trebali da zaboravimo jer su oni dio naše prošlosti.
RSE: Napisao si knjigu "Duhovna strana Amerike". Boravio si tamo jedno vreme i upravo si se bavio pitanjima religije. Rekao si: "U Sjedinjenim Američkim Državama se polazi od toga da sam ja prvo čovjek na zemlji, pa ako ispunim sve te obaveze, tek tada ću moći da se duhovno uzdignem. Otuda i taj, uslovno rečeno, racionalni odnos prema dogmi". Kakvo je tvoje iskustvo koje si stekao u Americi? Kako oni rešavaju taj problem? Čini mi si se da si u toj knjizi istakao da je to dobar model.
ŠTITKOVAC: To jeste jako dobar model, mada Amerikanci kažu da nemaju namjeru da ga izvoze, ali ga vrijedi proučavati. Jedna stvar mi je pala u oči. Kada kažem Amerikanci, mislim i na Muslimane i na hrišćane i na Jevreje. Amerikanci imaju racionalniji odnos prema religiji uopšte. Nema misticizma, koji je prisutan kod balkanskih i azijskih naroda, a posebno, čini mi se, kod balkanskih. Na sve gledaju, prije svega, kroz prizmu ovog svijeta. Svi kažu, otprilike, da ako ne obezbjedim materijalnu bazu, dovoljnu da moja porodica može normalno da živi, onda ni ne mogu biti baš neki veliki vjernik jer ću stalno biti opterećen tom potrebom da zadovoljim elementarne materijalne potrebe. Međutim, ono što su Amerikanci, prije svega sociolozi religije, sveštenici, duhovnici, profesori i drugi slični, uspeli da izgrade je ta međuvjerska tolerancija, ali ne u pisanoj formi, ne u deklaracijama, nego jednostavno u primjerima. Oni idu u posjetu. Na primjer, Ramazan je mjesec posta kod Muslimana. Rimokatolici, Jevreji, protestanti, idu kod Muslimana na iftar, na svečanu večeru, To je jako lijepo organizovano. Govorim o jednom primjeru koji izgleda vrlo mali, vrlo sitan, a u suštini uopšte nije. Mi hoćemo da rješavamo sve krupne probleme, a život se ipak sastoji od sitnica. Naveo bih još jedan primjer vezan je za ovu mučnu temu, koja ipak dominira. Ako se sjećaš, u Kaliforniji je jedan bijelac, policajac, ubio jednog Amerikanca afričkog porijekla, ili kako mi kažemo, crnca. Cijeli Los Anđeles je skoro bio prazan za 24 sata. Svi su se razbježali. Intervenisala je i federalna vojska. Pominjem to samo zbog toga što su sociolozi religije, sveštenici svih mogućih konfesija, poslije toga tako dobro oragnizovali međuvjerski život u Los Anđelesu, tako da su rane zaliječene vrlo brzo. Meni je žao što ne mogu da ulazim u detalje kako su oni u tome uspeli, da su čak i međurasne razlike, koje su u Americi najizraženije, nekako prevaziđene, pa su zaista počeli da idu u crkvu, kako mi govorimo, i crnci i bijelci i žuti. Do tada je to bilo nezamislivo, ili teško zamislivo, ili je to zaista bila rijetkost. Ljudi su shvatili da ako se međusobno ne upoznaju, ponovno ubistvo, jednog bijelca na primjer, može da bude povod da svi moraju da bježe iz grada. Oni su vrlo praktični, vrlo su pragmatični i mislim da se od njih može u tom pogledu mnogo da nauči. Amerika nije samo rat u Iraku, ili osvajanje ovog ili onog tržišta, nije ni Amerika američki i predsjednik Buš. Amerika je i ta druga, duhovna strana. Sa zadovoljstvom sam napisao tu knjigu i tamo sam zaista jako mnogo naučio.
RSE: Da li grešim kad kažem da tebe nema mnogo u srpskim medijima?
ŠTITKOVAC: Mene nema u srpskim medijima i to je činjenica. Iskreno da ti kažem, dosta je teško naći neki medij sa kojim bih sarađivao. Ima me u nekim televizijama, kao što je Radio i Televizija B92, ali kao gosta. Dosta je teško danas naći medije u kojem možeš pošteno da radiš i da govoriš ono što zaista misliš. Niko ti neće reći da se ne slaže se tim šta hoćeš da kažeš, ili što govoriš. Naći će neki drugi razlog. Reći će – znaš, nema prostora, ili tako nešto.
RSE: Tu se vraćamo na onaj početak o normalnosti. Izgleda da je ovde normalnost ono što najviše bode oči onima koji vladaju medijima i koji raspoređuju ko će se gde pojaviti. Dok te slušam kako pomiruješ racionalno i versko, svoje poreklo, dobrotu i toleranciju, razmišljam šta se dešava sa medijima u Srbiji u kojima nema mesta za Ejuba Štitkovca? Nemoj da budeš lažno skroman.
ŠTITKOVAC: To apsolutno nema nikakve veze sa vjerskom i nacionalnom pripadnošću, zaista nema. Moram da kažem jednu stvar koja zvuči možda nelogično - meni je bilo mnogo lakše za vrijeme Miloševića jer se tačno znala ta granica između, hajde da kažem, uslovno slobodnog novinarstva i državnog, odnosno partijskog, ili kako god hoćeš. Na jednoj strani su bili Našu Borbu, Vreme, nekoliko takvih medija, zatim dvije-tri radio stanice, doduše, tada jako slabog dometa, ali su ipak odigrali značajnu ulogu. Onda se tačno znalo da je to tvoj krug u kojem se krećeš i gotova stvar. A sada se to nekako, čini mi se, sve izmiješalo, pa se ne zna ni gdje je ko, ni šta je ko, ni kakav je ko. Nekoliko puta, u posljednjih godinu dana, mi se dogodilo da sam otišao da pravim razgovor sa tim i tim funkcionerom. Taj čovjek je za vrijeme Miloševića bio na jednom sasvim drugom mjestu, govorio je sasvim nešto drugo, bio je zadrti ideološki čovjek. Sad se preporodio, sad je on demokrata. Tada sam se malo više zgadio sam sebi što sam došao kod njega, nego što mi se on zgadio. Imao sam osjećaj da sam zalutao, da sam u nekoj čudnoj zemlji ili zemlji čudaka. Došao sam da uradim intervju. Sve ono što mi je taj čovjek rekao je sasvim u redu, ali znam da laže.
RSE: Uvek se na kraju stide oni koji zapravo ne treba da se stide.
ŠTITKOVAC: Ne zato što smatram da sam nekakav dobar čovjek, jednostavno si me povukla za jezik.
RSE: Tvoj roman "Zlovrh" je presek bosanskog duha. Kakav je to roman i kako si presekao bosanski duh?
ŠTITKOVAC: Pokušao sam nekako da povežem, ili da dovedem u vezu, na primjer, i bogumilsku Bosnu, i Hercegovinu naravno, jer su bile odvojene, i Bosnu iz nedavne prošlosti, dakle, Bosnu u kojoj se normalno živjelo, i nesretnu Bosnu u ratu. Bilo je ekscesa, bilo je gluposti, bilo je svega i svačega, ali se normalno živjelo, Mogao si da spavaš, na primjer, na Romaniji noću, potpuno mirno, Pokušao sam nekako kroz taj roman da spojim te tri Bosne. Na žalost, sve tri su nesrećne na neki način, ali isto tako Bosna, koja je i Hercegovina, je mogla da uživa i u toj prošlosti, može i u sadašnjosti na jedan svoj način, specifičan, način. Jedino nije mogla da živi i nije živjela u ratu. Rat jeste smrt, bez obzira ko pobjeđivao. A ovaj rat je pokazao da nisu pobijedili ni oni koji su bili mnogo moćniji i koji su sebi utuvili u glavu da su pobijedili. Na kraju tog romana, jedan moj junak, glavni junak, koji je izgubio noge u tom ratu, a to je velika istina, na žalost, jer se radi o mom bratiću, kaže: "Pobijedio je onaj koji je mogao da ubije, a nije".