iRSE: Odluke suda se u principu ne komentarišu, mada kod nas ni to nije baš slučaj. Ostaje činjenica da je samo dvoje sudija mislilo ovako, a većina je izdvojila mišljenja. Možda i to nešto sugeriše.
KUKIĆ: Naravno, nije dobro komentirati odluke suda. Nije dobro komentirati niti proceduru koja u radu suda vrijedi. Ali želim pripomenuti kako sam ja na dijelove zakona, a i na rješenja koja su sada postala sporna, ukazivao prije godinu i pol dana.
RSE: Sud se uopšte nije upuštao u procjenu toga da li su rješenja adekvatna u sistemu funkcionisanja.
KUKIĆ: Tako je. Ja vidim u medijima prve reakcije, koje idu u pravcu da je Ustavni sud dao za pravo Klubu zastupnika Hrvata u njihovim zahtjevima za trećim nacionalnim kanalom, što uopće nije točno, jer Ustavni sud se tom dimenzijom nije bavio, nego se bavio instrumentima kontrole upravljanja koji onemogućuju eventualnu nacionalnu nejednakopravnost.
RSE: Meni se čini da će ovo ipak ohrabriti zagovornike tog koncepta. Na kraju krajeva, prve reakcije hrvatskih zvaničnika govore u tom smjeru.
KUKIĆ: Apsolutno. Ne samo ohrabriti, nego ova odluka pada u vrijeme predizborne kampanje i dakako da će sada predizbornu kampanju obojiti ovim dodatnim elementom odluke Ustavnog suda i napuniti usta zagovornicima nacionalnih kanala da u toj ideji istraju do 1. oktobra. Usput budi kazano, da se izjasnim kako sam se masu puta do sada izjašnjavao, ja respektiram potrebu njegovanja nacionalnih različitosti, promocije nacionalnih kultura, jezika i tako dalje, no držim kako su nacionalni kanali najlošija forma da se to uradi. Dapače, nacionalni kanali su samo najbolje sredstvo kontrole nacionalnih biračkih tijela od strane nacionalističkih, političkih elita. Njima ne trebaju nacionalni kanali zbog promocije nacionalnih vrednota, nego zbog kontrole biračkog tijela. Ja osobno mislim da se te posebnosti, kulturološke, povijesne i tako dalje, mogu veoma dobro njegovati i kroz dobro urađen javni RTV sistem koji je sastavljen na način na koji je danas sastavljen ili nešto još drugačije. Primjerice, kad bi se od mene tražilo da nacrtam najoptimalnije rješenje, onda to sasvim sigurno ne bi bilo rješenje koje imamo danas, koje je sastavljeno od dva entitetska emitera i jednog državnog, koji su napravljeni na način da dopuštaju mogućnosti ovakvih ili onakvih zaključaka. Uradio bih Radio-televiziju BiH sa dva kanala. Bosna i Hercegovina je država sa nepuna četiri miliona stanovnika i sigurno takve kompleksne strukture nisu potrebne. Ali, u redu, to je zakonsko rješenje i to zakonsko rješenje dopušta mogućnost razvijanja takvih javnih RTV servisa, dakako uz dodatak da se na njima postigne nekakav kadrovski, barem novinarski i uređivački balans koji je garancija da će sutra biti zastupljene, i u jezičkom i u kulturološkom i u dokumentarnom i u obrazovnom programu, vrijednosti koje će biti opće bosanskohercegovačke i koje će odražavati i vrijednosti tri konstitutivna naroda i svih ostalih građana. Mi danas ne možemo zanemariti činjenicu da je Radio-televizija Republike Srpske, uz sve dobro što je na njoj učinjeno, radio-televizija na kojoj je 99 posto Srba. Da je Radio-televizija Federacije, uz sve dobro što je na njoj učinjeno, radio-televizija na kojoj i u ovom momentu ima preko 70 posto, čak i više, pripadnika samo jednog etnosa. To ne mora ništa značiti, ali može dati argumentaciju onima koji tu vrstu argumentacije žele koristiti.
RSE: Kakva je odgovornost međunarodne zajednice? Meni se čini da su oni ovdje napravili toliko grešaka da je sad maltene cinično tražiti da se na terenu to riješi. Ja bih podsjetio naše slušaoce da su ovdje medijskim ekspertima proglašavani sanitetski podoficiri veterinarskog usmjerenja, neke amortizovane glumice iz neuspjelih sapunica, da su to ljudi koji su zapravo dirigirali kako ćemo mi ovdje praviti televizijski sistem. Vi ste od početka tu i, čini mi se, najpredaniji u tim nekim, rekao bih, tumačenjima autentičnih interesa.
KUKIĆ: Što se tiče ljudi koji su angažirani u medijima, moram priznati da ste i tu apsolutno u pravu. Ja sam prethodnih godina bio puno puta u situaciji da razmišljam da li s tim ljudima nastaviti raditi ili otići. Svaki put sam ostajao, a i ljudi koji su sa mnom surađivali, iz razloga što bi odlazak stvorio još širi manevarski prostor njima, jer bi napravili još veću štetu, pa smo onda postupali po logici da moramo biti strpljivi, da im moramo svaki put objašnjavati da ludosti koje sugeriraju i na kojima inzistiraju naprosto ne mogu nikako proći u kućama poput BBC-ja, poput ARD-a i tako dalje. Da je to naprosto nekompatibilno u smislu profesionalne orijentacije, profesionalne novinarske etike i zakonitosti medijskog posla. A u pravu ste, pri tome su se u toj vrsti posla, pa čak uz ambicije da nam drže lekcije iz novinarstva, u prvi plan isturali kojekakvi pješadijski ili drugi podoficiri koji s novinarskim poslom nemaju ama baš nikakve veze. Ali, budimo objektivni, i to je dio te naše bosanskohercegovačke kalvarije u koju smo upali sami. Međunarodna zajednica u tom dijelu, uz sve želje da nam pomogne, često je pravila tu vrstu grešaka profesionalne prirode. I često nam je, iako je izdvajala novac s ciljem da nam pomogne, radila medvjeđe usluge. Što se tiče medija, takvih je usluga u zadnjih pet, šest ili sedam godina bilo zaista napretek.
RSE: Profesore, može li za kraj mrva optimizma?
KUKIĆ: Naravno da može. Kaže Gospodin Bog – ako želiš da ti pomognem, prvo pomozi sam sebi. Hoću reći, ne možemo mi sada svaljivati odgovornost na međunarodnu zajednicu, na svijet. Ne možete očekivati da vam komšija određuje odnose u vašoj vlastitoj kući. Ako se tome prepustite, u principu ste više u situaciji da vam stvari u kući budu više iskomplicirane. Morate se sami potruditi da stvari u vašoj vlastitoj kući sami sredite. Prema tome, građani ove zemlje moraju shvatiti da sudbina njih i njihove zajedničke domovine ovisi prije svega od njih. A onda, tek u takvoj situaciji, svaka druga pomoć će dobro doći.
KUKIĆ: Naravno, nije dobro komentirati odluke suda. Nije dobro komentirati niti proceduru koja u radu suda vrijedi. Ali želim pripomenuti kako sam ja na dijelove zakona, a i na rješenja koja su sada postala sporna, ukazivao prije godinu i pol dana.
RSE: Sud se uopšte nije upuštao u procjenu toga da li su rješenja adekvatna u sistemu funkcionisanja.
KUKIĆ: Tako je. Ja vidim u medijima prve reakcije, koje idu u pravcu da je Ustavni sud dao za pravo Klubu zastupnika Hrvata u njihovim zahtjevima za trećim nacionalnim kanalom, što uopće nije točno, jer Ustavni sud se tom dimenzijom nije bavio, nego se bavio instrumentima kontrole upravljanja koji onemogućuju eventualnu nacionalnu nejednakopravnost.
RSE: Meni se čini da će ovo ipak ohrabriti zagovornike tog koncepta. Na kraju krajeva, prve reakcije hrvatskih zvaničnika govore u tom smjeru.
KUKIĆ: Apsolutno. Ne samo ohrabriti, nego ova odluka pada u vrijeme predizborne kampanje i dakako da će sada predizbornu kampanju obojiti ovim dodatnim elementom odluke Ustavnog suda i napuniti usta zagovornicima nacionalnih kanala da u toj ideji istraju do 1. oktobra. Usput budi kazano, da se izjasnim kako sam se masu puta do sada izjašnjavao, ja respektiram potrebu njegovanja nacionalnih različitosti, promocije nacionalnih kultura, jezika i tako dalje, no držim kako su nacionalni kanali najlošija forma da se to uradi. Dapače, nacionalni kanali su samo najbolje sredstvo kontrole nacionalnih biračkih tijela od strane nacionalističkih, političkih elita. Njima ne trebaju nacionalni kanali zbog promocije nacionalnih vrednota, nego zbog kontrole biračkog tijela. Ja osobno mislim da se te posebnosti, kulturološke, povijesne i tako dalje, mogu veoma dobro njegovati i kroz dobro urađen javni RTV sistem koji je sastavljen na način na koji je danas sastavljen ili nešto još drugačije. Primjerice, kad bi se od mene tražilo da nacrtam najoptimalnije rješenje, onda to sasvim sigurno ne bi bilo rješenje koje imamo danas, koje je sastavljeno od dva entitetska emitera i jednog državnog, koji su napravljeni na način da dopuštaju mogućnosti ovakvih ili onakvih zaključaka. Uradio bih Radio-televiziju BiH sa dva kanala. Bosna i Hercegovina je država sa nepuna četiri miliona stanovnika i sigurno takve kompleksne strukture nisu potrebne. Ali, u redu, to je zakonsko rješenje i to zakonsko rješenje dopušta mogućnost razvijanja takvih javnih RTV servisa, dakako uz dodatak da se na njima postigne nekakav kadrovski, barem novinarski i uređivački balans koji je garancija da će sutra biti zastupljene, i u jezičkom i u kulturološkom i u dokumentarnom i u obrazovnom programu, vrijednosti koje će biti opće bosanskohercegovačke i koje će odražavati i vrijednosti tri konstitutivna naroda i svih ostalih građana. Mi danas ne možemo zanemariti činjenicu da je Radio-televizija Republike Srpske, uz sve dobro što je na njoj učinjeno, radio-televizija na kojoj je 99 posto Srba. Da je Radio-televizija Federacije, uz sve dobro što je na njoj učinjeno, radio-televizija na kojoj i u ovom momentu ima preko 70 posto, čak i više, pripadnika samo jednog etnosa. To ne mora ništa značiti, ali može dati argumentaciju onima koji tu vrstu argumentacije žele koristiti.
RSE: Kakva je odgovornost međunarodne zajednice? Meni se čini da su oni ovdje napravili toliko grešaka da je sad maltene cinično tražiti da se na terenu to riješi. Ja bih podsjetio naše slušaoce da su ovdje medijskim ekspertima proglašavani sanitetski podoficiri veterinarskog usmjerenja, neke amortizovane glumice iz neuspjelih sapunica, da su to ljudi koji su zapravo dirigirali kako ćemo mi ovdje praviti televizijski sistem. Vi ste od početka tu i, čini mi se, najpredaniji u tim nekim, rekao bih, tumačenjima autentičnih interesa.
KUKIĆ: Što se tiče ljudi koji su angažirani u medijima, moram priznati da ste i tu apsolutno u pravu. Ja sam prethodnih godina bio puno puta u situaciji da razmišljam da li s tim ljudima nastaviti raditi ili otići. Svaki put sam ostajao, a i ljudi koji su sa mnom surađivali, iz razloga što bi odlazak stvorio još širi manevarski prostor njima, jer bi napravili još veću štetu, pa smo onda postupali po logici da moramo biti strpljivi, da im moramo svaki put objašnjavati da ludosti koje sugeriraju i na kojima inzistiraju naprosto ne mogu nikako proći u kućama poput BBC-ja, poput ARD-a i tako dalje. Da je to naprosto nekompatibilno u smislu profesionalne orijentacije, profesionalne novinarske etike i zakonitosti medijskog posla. A u pravu ste, pri tome su se u toj vrsti posla, pa čak uz ambicije da nam drže lekcije iz novinarstva, u prvi plan isturali kojekakvi pješadijski ili drugi podoficiri koji s novinarskim poslom nemaju ama baš nikakve veze. Ali, budimo objektivni, i to je dio te naše bosanskohercegovačke kalvarije u koju smo upali sami. Međunarodna zajednica u tom dijelu, uz sve želje da nam pomogne, često je pravila tu vrstu grešaka profesionalne prirode. I često nam je, iako je izdvajala novac s ciljem da nam pomogne, radila medvjeđe usluge. Što se tiče medija, takvih je usluga u zadnjih pet, šest ili sedam godina bilo zaista napretek.
RSE: Profesore, može li za kraj mrva optimizma?
KUKIĆ: Naravno da može. Kaže Gospodin Bog – ako želiš da ti pomognem, prvo pomozi sam sebi. Hoću reći, ne možemo mi sada svaljivati odgovornost na međunarodnu zajednicu, na svijet. Ne možete očekivati da vam komšija određuje odnose u vašoj vlastitoj kući. Ako se tome prepustite, u principu ste više u situaciji da vam stvari u kući budu više iskomplicirane. Morate se sami potruditi da stvari u vašoj vlastitoj kući sami sredite. Prema tome, građani ove zemlje moraju shvatiti da sudbina njih i njihove zajedničke domovine ovisi prije svega od njih. A onda, tek u takvoj situaciji, svaka druga pomoć će dobro doći.
