RSE: Započeo je 25. festival pozorišta u Jajcu. O kakvoj se manifestaciji zapravo radi, koliko imamo predstava, koliko teatara?
KOVAČEVIĆ: Festival u Jajcu je jedna vrsta obnove onog starog festivala koji je prije rata bio naš najtradicionalniji festival u BiH. Ove godine ja kao selektor sam izabrao sedam predstava od 17 ponuđenih i od 12 teatara i teatarskih grupa. Imamo zatupljen Kamerni teatar 55 iz Sarajeva sa „Četvrtom sestrom“, SARTR iz Sarajeva sa „Nevjestom od kiše“, „Djeca sa CNN-a“ Amira Bukvića iz Pozorišta mladih, „Rodoljupci“ u režiji Gradimira Gojera iz sarajevskog Narodnog pozorišta, „Noć dugih svjetala“ Mostarskog teatra mladih, Nušićevu „Gospođu ministarku“ u izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke i Čehovljevu „Prosidbu“ Hrvatskog narodnog pozorišta iz Mostara.
RSE: Zašto ste e opredijelili za ovakav repertoar? Bilo je dosta priče u vezi sa izborom. Neki značajni autori, neka ugledna pozorišta optužuju Marka Kovačevića za pristranost, čak i za nekompetentnost.
KOVAČEVIĆ: Ja sam to objasnio u jednoj rečenici – opredijelio sam se za ove predstave slijedeći neke svoje estetske principe i naravno interes festivala. Neko drugi na mom mjestu bi naravno izabrao druge predstave. Tu apsolutno nema ničega spornog. Ja sam rekao da o tome možemo govoriti tek u Jajcu, znači za vrijeme okruglog stola, gdje ćemo tvoreno razgovarati ne samo o predstavama, nego i o stanju teatarske produkcije u BiH, koje je – rekao bih – vrlo problematično.
RSE: Festival u Jajcu bilježi visoku rednu brojku, ali ovo je tek treća ili četvrta smotra poslije rata. Ta činjenica na izvjestan način relativizira kritike, bolje reći daje za pravo selektoru da se opredjeljuje drukčije nego što bi se, recimo, opredijelio neko drugi.
KOVAČEVIĆ: Htio sam da jajačka publika vidi neke predstave koje do sada nije vidjela na tom festivalu, jer među njima ima dosta istraživačkih, provokativnih predstava. Naravno, ja imam dosta primjedbi na određene predstave, ali to je sve apsolutno logično u teatarskom stvaralaštvu. Živimo u takvom društvu da kad neko ukrade milion maraka ili kada neko ubije ovoga ili onoga, to prođe za jedan dan kao komentar, a kad se neko estetski opredijeli za nekih sedam predstava, onda je oko toga mjesec dana velika frka.
RSE: U ovom trenutku mi se čini vrlo bitnim i pitanje ovih silnih festivala u BiH koji zapravo nemaju svoje profile. Da li ko valja i zbog čega je zvan na teatarske smotre, mi zapravo, u ovoj poplavi festivala, ni ne znamo.
KOVAČEVIĆ: Ja tu stvar gledam drugačije. Ja mislim da treba biti više teatarskih festivala, ali profiliranih, znači specijaliziranih za određene dijelove teatarske umjetnosti. Imamo dva festivala za stimulaciju dramskog stvaralaštva u Brčkom i Zenici, ali oni još uvijek nemaju pravi standard da bi se pisci zaista stimulirali – da se organiziraju razgovori, seminari, okrugli stolovi, radionice na temu i tako dalje. Ili, kao što je to u Jajcu, da se izaberu predstave koje će biti za široku publiku, ali visokog estetskog dometa, ne samo kao remake onog starog festivala nego i kao nešto što je zanimljivo u savremenom teatarskom stvaralaštvu, a to je sigurno autorska poetika.
RSE: Čini mi se da ipak imamo mnogo više pozorišta nego premijera.
KOVAČEVIĆ: To je tačno. Ja sam se nedavno vratio sa jednog međunarodnog simpozijuma gdje je glavna tema bila da narodni teatri odumiru, a da se rađaju neki drugi oblici teatarskih organizama koji će doprinijeti da to bude savremeno. A kod nas još uvijek narodna pozorišta kotiraju kao jedini oblici ili standardni oblici teatarskog stvaralaštva. Mislim da treba više stimulirati teatarske grupe, naravno one koje organiziraju profesionalci, i sve one ideje koje su čak možda na granici onoga što mi zovemo amatersko bavljenje teatrom, ali ako tu postoji fantastičan pomak, zašto to onda ne bismo prihvatili kao relevantnu činjenicu koja daje jednu širu lepezu našeg teatarskog pejzaža.
RSE: Da li to podrazumijeva da se predstave prave za ad hoc publiku, znači za festivalsku publiku, a ne po klasičnom teatru, po principu – ja znam kad moje pozrište igra premijeru i znam kad u mom pozorištu gostuje neko drugo veliko pozorište?
KOVAČEVIĆ: I to je također djelimična istina. Međutim, činjenica je da se mi detaljno ne bavimo teatarskom publikom. Ona je uglavnom spontana, neka predstava ili neki stvaralac je više privuče, režiser ili neka tema. Mi ustvari to tek trebamo učiniti. Ali pošto mi nemamo organiziran niti teatarski institut, niti neki centar za dramska istraživanja, niti za bilo šta drugo, to je ustvari kod nas pomanjkanje i mislim da ćemo, ako se tu nešto ne učini i ako se kritika ne podigne na viši nivo, slabo napredovati.
RSE: Kako će čovjek koji je samo posjetilac, makar i redovni, u takvim uslovima, da ne kažem jednoj teatarskoj anarhiji, naučiti šta valja, šta ne valja. Eto rekli ste da nemamo kritike, nemamo stručnu javnost, ostaje nam samo da se vrtimo u krug.
KOVAČEVIĆ: To su zapravo ključna pitanja našeg i educiranja u teatarskoj umjetnosti i onog što se zove produkcija u teatarskoj umjetnosti. To naravno ne mogu organizirati samo postojeće akademije, već to treba da organiziraju i ministarstva koja bi imala jednu dosljednu kulturnu politiku i strategiju, pa u kontekstu toga da se i u srednjim i osnovnim školama dramska umjetnost uvede kao neki oblik obaveznog ili fakultativnog predmeta, gdje će mnogi steći osnovna znanja iz teatarske umjetnosti i tek onda moći gledati složenije predstave, a ne samo ovo što je kod nas slučaj – da je na sceni puki realizam, sa nekim malim pomacima ka poetskom, istraživačkom teatru.
RSE: Kao što recimo pronalazači nisu naučnici, isto tako mi se čini da ad hoc skupljanje jednom godišnje u Banjaluci, u Jajcu i tako dalje, ne može definirati nešto što je kulturna politika ove zaista jedne od najpopularnijih umjetnosti kod nas.
KOVAČEVIĆ: Ja i dalje vjerujem da će se to jednog dana dogoditi, pošto sam i ja radio u organima uprave, odnosno u Ministarstvu kulture i stalno pričao da je ta strategija potrebna. Dok to ne sredimo i dok, naravno, ne sredimo društvo kao sistem, mislim da nema ni u jednoj oblasti, pa tako ni u teatarskoj, optimizma.
RSE: Ostaje mi da poželim mnogo sreće ovom festivalu i zapravo svim festivalima, ali i onome što se zove teatar ukupno. Ja se nadam da ćemo jednog dana razgovarati o mnogo boljoj klimi.
KOVAČEVIĆ: I ja se nadam i mislim da je došlo vrijeme da se kritički i otvoreno progovori o svemu.
KOVAČEVIĆ: Festival u Jajcu je jedna vrsta obnove onog starog festivala koji je prije rata bio naš najtradicionalniji festival u BiH. Ove godine ja kao selektor sam izabrao sedam predstava od 17 ponuđenih i od 12 teatara i teatarskih grupa. Imamo zatupljen Kamerni teatar 55 iz Sarajeva sa „Četvrtom sestrom“, SARTR iz Sarajeva sa „Nevjestom od kiše“, „Djeca sa CNN-a“ Amira Bukvića iz Pozorišta mladih, „Rodoljupci“ u režiji Gradimira Gojera iz sarajevskog Narodnog pozorišta, „Noć dugih svjetala“ Mostarskog teatra mladih, Nušićevu „Gospođu ministarku“ u izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke i Čehovljevu „Prosidbu“ Hrvatskog narodnog pozorišta iz Mostara.
RSE: Zašto ste e opredijelili za ovakav repertoar? Bilo je dosta priče u vezi sa izborom. Neki značajni autori, neka ugledna pozorišta optužuju Marka Kovačevića za pristranost, čak i za nekompetentnost.
KOVAČEVIĆ: Ja sam to objasnio u jednoj rečenici – opredijelio sam se za ove predstave slijedeći neke svoje estetske principe i naravno interes festivala. Neko drugi na mom mjestu bi naravno izabrao druge predstave. Tu apsolutno nema ničega spornog. Ja sam rekao da o tome možemo govoriti tek u Jajcu, znači za vrijeme okruglog stola, gdje ćemo tvoreno razgovarati ne samo o predstavama, nego i o stanju teatarske produkcije u BiH, koje je – rekao bih – vrlo problematično.
RSE: Festival u Jajcu bilježi visoku rednu brojku, ali ovo je tek treća ili četvrta smotra poslije rata. Ta činjenica na izvjestan način relativizira kritike, bolje reći daje za pravo selektoru da se opredjeljuje drukčije nego što bi se, recimo, opredijelio neko drugi.
KOVAČEVIĆ: Htio sam da jajačka publika vidi neke predstave koje do sada nije vidjela na tom festivalu, jer među njima ima dosta istraživačkih, provokativnih predstava. Naravno, ja imam dosta primjedbi na određene predstave, ali to je sve apsolutno logično u teatarskom stvaralaštvu. Živimo u takvom društvu da kad neko ukrade milion maraka ili kada neko ubije ovoga ili onoga, to prođe za jedan dan kao komentar, a kad se neko estetski opredijeli za nekih sedam predstava, onda je oko toga mjesec dana velika frka.
RSE: U ovom trenutku mi se čini vrlo bitnim i pitanje ovih silnih festivala u BiH koji zapravo nemaju svoje profile. Da li ko valja i zbog čega je zvan na teatarske smotre, mi zapravo, u ovoj poplavi festivala, ni ne znamo.
KOVAČEVIĆ: Ja tu stvar gledam drugačije. Ja mislim da treba biti više teatarskih festivala, ali profiliranih, znači specijaliziranih za određene dijelove teatarske umjetnosti. Imamo dva festivala za stimulaciju dramskog stvaralaštva u Brčkom i Zenici, ali oni još uvijek nemaju pravi standard da bi se pisci zaista stimulirali – da se organiziraju razgovori, seminari, okrugli stolovi, radionice na temu i tako dalje. Ili, kao što je to u Jajcu, da se izaberu predstave koje će biti za široku publiku, ali visokog estetskog dometa, ne samo kao remake onog starog festivala nego i kao nešto što je zanimljivo u savremenom teatarskom stvaralaštvu, a to je sigurno autorska poetika.
RSE: Čini mi se da ipak imamo mnogo više pozorišta nego premijera.
KOVAČEVIĆ: To je tačno. Ja sam se nedavno vratio sa jednog međunarodnog simpozijuma gdje je glavna tema bila da narodni teatri odumiru, a da se rađaju neki drugi oblici teatarskih organizama koji će doprinijeti da to bude savremeno. A kod nas još uvijek narodna pozorišta kotiraju kao jedini oblici ili standardni oblici teatarskog stvaralaštva. Mislim da treba više stimulirati teatarske grupe, naravno one koje organiziraju profesionalci, i sve one ideje koje su čak možda na granici onoga što mi zovemo amatersko bavljenje teatrom, ali ako tu postoji fantastičan pomak, zašto to onda ne bismo prihvatili kao relevantnu činjenicu koja daje jednu širu lepezu našeg teatarskog pejzaža.
RSE: Da li to podrazumijeva da se predstave prave za ad hoc publiku, znači za festivalsku publiku, a ne po klasičnom teatru, po principu – ja znam kad moje pozrište igra premijeru i znam kad u mom pozorištu gostuje neko drugo veliko pozorište?
KOVAČEVIĆ: I to je također djelimična istina. Međutim, činjenica je da se mi detaljno ne bavimo teatarskom publikom. Ona je uglavnom spontana, neka predstava ili neki stvaralac je više privuče, režiser ili neka tema. Mi ustvari to tek trebamo učiniti. Ali pošto mi nemamo organiziran niti teatarski institut, niti neki centar za dramska istraživanja, niti za bilo šta drugo, to je ustvari kod nas pomanjkanje i mislim da ćemo, ako se tu nešto ne učini i ako se kritika ne podigne na viši nivo, slabo napredovati.
RSE: Kako će čovjek koji je samo posjetilac, makar i redovni, u takvim uslovima, da ne kažem jednoj teatarskoj anarhiji, naučiti šta valja, šta ne valja. Eto rekli ste da nemamo kritike, nemamo stručnu javnost, ostaje nam samo da se vrtimo u krug.
KOVAČEVIĆ: To su zapravo ključna pitanja našeg i educiranja u teatarskoj umjetnosti i onog što se zove produkcija u teatarskoj umjetnosti. To naravno ne mogu organizirati samo postojeće akademije, već to treba da organiziraju i ministarstva koja bi imala jednu dosljednu kulturnu politiku i strategiju, pa u kontekstu toga da se i u srednjim i osnovnim školama dramska umjetnost uvede kao neki oblik obaveznog ili fakultativnog predmeta, gdje će mnogi steći osnovna znanja iz teatarske umjetnosti i tek onda moći gledati složenije predstave, a ne samo ovo što je kod nas slučaj – da je na sceni puki realizam, sa nekim malim pomacima ka poetskom, istraživačkom teatru.
RSE: Kao što recimo pronalazači nisu naučnici, isto tako mi se čini da ad hoc skupljanje jednom godišnje u Banjaluci, u Jajcu i tako dalje, ne može definirati nešto što je kulturna politika ove zaista jedne od najpopularnijih umjetnosti kod nas.
KOVAČEVIĆ: Ja i dalje vjerujem da će se to jednog dana dogoditi, pošto sam i ja radio u organima uprave, odnosno u Ministarstvu kulture i stalno pričao da je ta strategija potrebna. Dok to ne sredimo i dok, naravno, ne sredimo društvo kao sistem, mislim da nema ni u jednoj oblasti, pa tako ni u teatarskoj, optimizma.
RSE: Ostaje mi da poželim mnogo sreće ovom festivalu i zapravo svim festivalima, ali i onome što se zove teatar ukupno. Ja se nadam da ćemo jednog dana razgovarati o mnogo boljoj klimi.
KOVAČEVIĆ: I ja se nadam i mislim da je došlo vrijeme da se kritički i otvoreno progovori o svemu.
