Dostupni linkovi

Pozorišni mostovi pomirenja...


RSE: Deveti teatar fest održava se u znaku Sterijinih godišnjica, što je prilika da napravimo malu inventuru festivala. Počelo je preksinoć.

SIMOVIĆ: Jeste, počeli smo sa „Pokondirenom tikvom“ pozorišta iz Vršca. Glavnu ulogu je igrala Tanja Bošković i to je jedna dobra predstava sa dobrim gostujućim glumcima. Meni je bilo stalo da ta predstava dođe, jer je i zavičajna, ali i dobro urađena. Sinoć je u gostima bila Ksenija Prohazka. Sa Ksenijom imamo izuzetno dobru saradnju. Ona je dugo igrala i u Holivudu i ima jedno tri-četiri vrlo vrijedna autorska projekta. Sinoć nam je izvela Edit Pjaf. Ovo je bilo, hajmo reći, zagrijavanje za Kamerni teatar i večeras očekujemo stvarno veliku predstavu. Ja sam gledao „Pukovnika Pticu“, gledali su i mnogi ljudi iz Banjaluke. Radi se o jednom vrlo savremenom, mladom autoru iz Bugarske – Bojčevu, ali isto tako i mladom reditelju Dini Mustafiću koji je to stvarno odlično uradio. U ponedjeljak ćemo imati jedno zanimljivo viđenje Šekspira, dolazi nam Srpsko narodno pozorište sa „Romeo i Julijom“. To je režirao jedan mladi reditelj koji je inače radio u ovoj kući, kod nas je režirao, zove se Peđa Štrbac. Poslije će nam gostovati Sombor. Jedna od gostujućih predstava su „Paradoksi“ Nebojše Rončevića, u režiji Egona Savina. Normalno, itekako nas zanima kako to Sarajevo vidi, kako igra, iz kojega ugla posmatra Steriju Popovića i u tom smislu se radujemo „Rodoljupcima“ u izvođenju Narodnog pozorišta iz Sarajeva, u režiji Gradimira Gojera. U Beogradu je trenutno hit predstava „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, u izvođenju Beogradskog dramskog pozorišta, da bi odmah na taj hit dodali i mi ono što je trenutno hit našeg Narodnog pozorišta, a to je „Gospođa ministarka“, u režiji Milice Kralj, gdje naslovnu ulogu igra Svetlana Bojković. Mislili smo da bi bilo dobro da poentiramo sa te dvije predstave.

RSE: Festival očigledno ima regionalni karakter, što samo od sebe nameće pitanje saradnje. Banjaluka je dugo bila zatvorena kulturna sredina, izuzmu li se kontakti sa pozorištima iz Srbije i Crne Gore.

SIMOVIĆ:Jeste bila, ali ja lično mislim da smo na dobrom putu i da je to sada samo pitanje produkcije, odnosno sredstava. Mislim da malo ko ima poziciju kao Banjaluka da postane stvarno istinski pozorišni centar, jer smo prosto na dobroj lokaciji. Nekakav moj cilj bi bio da, na primjer, napravimo festival na kome će igrati predstave iz bivših republika, a sada država Jugoslavije, ali takav festival bi trebalo nekako profilisati.

RSE: Moramo reći da u Bosni i Hercegovini ima barem desetak teatarskih festivala, tako da je zaista vrlo delikatno pitanje izbora.

SIMOVIĆ: E to je prava tema. Mnogi su stari festivali u Bosni i Hercegovini ponovo oživjeli. Mi se kao kuća uredno odazivamo svim tim festivalima – igramo u Brčkom, igrali smo nedavno u Zenici, čak smo tamo dobili i značajne nagrade, vrlo smo pozitivni prema Jajcu, igraćemo tamo, otvorićemo festival, čak ćemo im nešto i tehnički pomoći. Dole smo u Mostaru, uvijek se rado odazovemo na Dane matice Hrvatske. Dakle, bilo koji festival da nas pozove, mi odgovorimo. Međutim, moj lični utisak je da ti festivali prilično liče jedni na druge, da su nekako istog profila i da u onom teatarskom smislu nama kao teatarskim ljudima ne donose puno.

RSE: Bilo je vrlo lijepo slušati ovu priču o saradnji sa Jajcem, Mostarom i tako dalje. To mi je prilika za još jedno pitanje u vezi sa saradnjom. Čini mi se da je Banjalučko pozorište prije par godina mnogo lakše sarađivalo sa teatrima izvan Bosne i Hercegovine, nego sa ovim u okviru iste države.

SIMOVIĆ: To je malo bilo pitanje i poziva. Drugo, to i nije baš pitanje za mene, jer ja sam svega godinu i po dana direktor ovog pozorišta. Ja mogu da govorim samo u ime ovog vremena otkako sam direktor te kuće, ali znam da za ovo vrijeme nismo odbili učešće ni na jednom festivalu.

RSE: Mene u ovom trenutku zanima zapravo reakcija publike, kako ste vi primani recimo izvan Banjaluke i kako banjalučka publika reaguje na predstave koje dolaze iz Sarajeva?

SIMOVIĆ: Što se nas tiče, mi uglavnom šaljemo predstave sa velike scene. Na velikoj sceni igramo domaće i strane klasike. Znači ne ulazimo u avanture savremenih dramskih tekstova koji govore o ovom vremenu ili o vremenu koje je tako blisko iza nas, da bi preko pozorišta na neki način problematizovali vrijeme koje je toliko friško i koje ja mislim da u jednom literarnom smislu treba ipak da odstoji, da odleži, pa da se onda o njemu teatarski govori.

RSE: Govorimo o hodanju po jajima. Da li je to autentični pozorišni pristup ili ipak ima malo političkog taktiziranja? Pretpostavljam da pozorišna publika ipak nije fudbalska i da ne bi bilo zviždanja.

SIMOVIĆ: Nemojmo se zavaravati. Iza nas je jedno friško vrijeme i rata i sukoba. Vjerovatno jedan od prvih mostova ka tom pomirenju jeste pozorište, s jedne strane, a s druge strane interes pozorišne publike da vidi kako to radi pozorište iz druge sredine, kako to na primer federalna pozorišta donose nekakvu tematiku, odnosno baštinu koja je evidentno utemeljena u svjetskoj kulturnoj baštini, i obrnuto. Tako da će možda ti naši budući festivali, saradnja i koprodukcione predstave imati tu vrstu draži i imati tu vrstu istinske – mada ne volim tu riječ – multikulturalnosti ako budu na ovaj način i rađeni i građeni.

RSE: Rade, ja se nadam da su ti prvi koraci napravljeni ovim kontaktima, saradnjom, nekim najavljenim koprodukcijama i da ćemo uskoro imati festivale i susrete pozorišta bez neki opterećenja, bez predrasuda. Hvala ti mnogo na ovom razgovoru.
XS
SM
MD
LG