„Pacijent se zove Zidarić. Čeka na bubreg 30 godina i radi puno radno vrijeme. Možete li to zamisliti?“
Predsjednik hrvatske Donorske mreže, doktor Igor Povrzanović, upozorava na ekstremne slučajeve čekanja presađivanja bubrega u Hrvatskoj, konkretno u Puli, ali ni prosjek uobičajenog čekanja ne ohrabruje:
„Preko 50 posto ljudi sigurno čeka preko šest godina. To sve nije samo stvar novaca, već i organizacije. Kada bi smo bili dobro organizirani, svi bi dobili organe unutar godine, ili najkasnije do dvije.“
Među 700 hrvatskih građana koji prate svaku novu vijest o doniranju bubrega je i Vlado Ružić iz Zagreba. Na dijalizi je četiri godine:
„Dijaliza je četiri puta u 24 sata. Trebalo mi je dosta vremena da povjerujem da se to baš meni događa.“
Vijest da je Hrvatska 26. svibnja ove godine potpisala sporazum o suradnji s Europtransplantom ulila mu je veliku nadu:
„Sada će su u Hrvatskoj, u toj zakladi, uvijek moći naći neki organi. Ako bude trebalo nešto njima vani, mi bi smo im slali, a ako nešto bude trebalo nama, slali bi nam oni. Tako mogućnost donora više nije četiri miliona Hrvata, nego 100 miliona Europljana.“
Doktorica Mirela Bušić iz Ministarstva zdravstva pojašnjava da je riječ o Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu i Sloveniji, koje u sklopu Eurotransplanta već okupljaju 200 centara za transplantaciju različitih organa:
„Mislim da je to za Hrvatsku transplantacijsku medicinu značajan korak koji će voditi do daljnjeg unapređenja transplantacionog programa. Godišnje se u Hrvatskoj, za sada, napravi oko stotinjak transplantacija bubrega, četrdesetak transplantacija jetre i do deset transplantacija srca.“
Zamah je učinjen, priznaje i doktor Povrzanović, predsjednik hrvatske Donorske mreže, koja upravo ovih dana provodi promidžbenu akciju dijeljenja 150 tisuća donorskih kartica građanima. Akcija nailazi na dobar odaziv građana, koji su, prema mnogim anketama, sve svjesniji čina darivanja organa:
„U 2004. godini je odbijanje obitelji bilo na razini od 30 posto. To je jako dobro. Nigdje u svijetu nije postignuto manje od 20 posto.“
Bubrežni bolesnik Ružić:
„Mislim da je svijest o donorskim karticama u Hrvatskoj definitivno počela dobivati jedno pravo značenje i duboko sam uvjeren da su ljudi počeli drugačije razmišljati u ovih par zadnjih godina.“
Svi se slažu da je na potezu država i organizacija transplantacije na nacionalnoj razini:
„Dok god ne budemo imali nacionalnu transplantacijsku organizaciju, ne možemo učiniti sve ono što je potrebno na nacionalnom planu, pa nam ni Europtransplant ne može to riješiti. Sve bolnice koje bi morale davati organe, koje bi morale sudjelovati u prikupljanju organa, ne sudjeluju.“
Predsjednik Donorske mreže Hrvatske ističe da su jako zainteresirani i za suradnju u regiji, koja trenutno gotovo i ne postoji:
„Sa Bosnom neku suradnju i imamo, ali sa Crnom Gorom i Srbijom nemamo nikakvu. To nema nikakve političke konotacije. To su čisto ljudski organizacijski nedostatci u zdravstvenom sustavu koji se moraju povezati da bi se liječio ogroman broj bolesnika.“
Predsjednik hrvatske Donorske mreže, doktor Igor Povrzanović, upozorava na ekstremne slučajeve čekanja presađivanja bubrega u Hrvatskoj, konkretno u Puli, ali ni prosjek uobičajenog čekanja ne ohrabruje:
„Preko 50 posto ljudi sigurno čeka preko šest godina. To sve nije samo stvar novaca, već i organizacije. Kada bi smo bili dobro organizirani, svi bi dobili organe unutar godine, ili najkasnije do dvije.“
Među 700 hrvatskih građana koji prate svaku novu vijest o doniranju bubrega je i Vlado Ružić iz Zagreba. Na dijalizi je četiri godine:
„Dijaliza je četiri puta u 24 sata. Trebalo mi je dosta vremena da povjerujem da se to baš meni događa.“
Vijest da je Hrvatska 26. svibnja ove godine potpisala sporazum o suradnji s Europtransplantom ulila mu je veliku nadu:
„Sada će su u Hrvatskoj, u toj zakladi, uvijek moći naći neki organi. Ako bude trebalo nešto njima vani, mi bi smo im slali, a ako nešto bude trebalo nama, slali bi nam oni. Tako mogućnost donora više nije četiri miliona Hrvata, nego 100 miliona Europljana.“
Doktorica Mirela Bušić iz Ministarstva zdravstva pojašnjava da je riječ o Njemačkoj, Austriji, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu i Sloveniji, koje u sklopu Eurotransplanta već okupljaju 200 centara za transplantaciju različitih organa:
„Mislim da je to za Hrvatsku transplantacijsku medicinu značajan korak koji će voditi do daljnjeg unapređenja transplantacionog programa. Godišnje se u Hrvatskoj, za sada, napravi oko stotinjak transplantacija bubrega, četrdesetak transplantacija jetre i do deset transplantacija srca.“
Zamah je učinjen, priznaje i doktor Povrzanović, predsjednik hrvatske Donorske mreže, koja upravo ovih dana provodi promidžbenu akciju dijeljenja 150 tisuća donorskih kartica građanima. Akcija nailazi na dobar odaziv građana, koji su, prema mnogim anketama, sve svjesniji čina darivanja organa:
„U 2004. godini je odbijanje obitelji bilo na razini od 30 posto. To je jako dobro. Nigdje u svijetu nije postignuto manje od 20 posto.“
Bubrežni bolesnik Ružić:
„Mislim da je svijest o donorskim karticama u Hrvatskoj definitivno počela dobivati jedno pravo značenje i duboko sam uvjeren da su ljudi počeli drugačije razmišljati u ovih par zadnjih godina.“
Svi se slažu da je na potezu država i organizacija transplantacije na nacionalnoj razini:
„Dok god ne budemo imali nacionalnu transplantacijsku organizaciju, ne možemo učiniti sve ono što je potrebno na nacionalnom planu, pa nam ni Europtransplant ne može to riješiti. Sve bolnice koje bi morale davati organe, koje bi morale sudjelovati u prikupljanju organa, ne sudjeluju.“
Predsjednik Donorske mreže Hrvatske ističe da su jako zainteresirani i za suradnju u regiji, koja trenutno gotovo i ne postoji:
„Sa Bosnom neku suradnju i imamo, ali sa Crnom Gorom i Srbijom nemamo nikakvu. To nema nikakve političke konotacije. To su čisto ljudski organizacijski nedostatci u zdravstvenom sustavu koji se moraju povezati da bi se liječio ogroman broj bolesnika.“
