Dostupni linkovi

Mi smo jednakih mogućnosti...


„Mislim da su invalidi škartirani na neki način.“

„Teško je.“

„Jako skeptično gledam na opću perspektivu u ovoj državi. I za zdrave ljude je ovdje opća perspektiva jako upitna. Ja sam 4,5 godine na burzi i nitko ne bi bio sretniji od mene da imam neki posao, da znam da sam od neke koristi.“

„U dućane ne možemo ući.“

„Jako je puno kulturnih znamenitosti, priredbi, kazališnih predstava, a što mi to vrijedi kada ne mogu ući nigdje. Ne mogu prići tamo gdje hoću. Prošle godine su bili Prljavci na trgu. Tamo sam bio jer tamo mogu doći, ali da su bile stepenice, ne bih mogao doći.“

„Nisu to posebne potrebe. Ni zdrava osoba, ako nema stepenica, ne može na prvi kat.“

Invalide Sanju, Anđelka i Slavka zaustavili smo danas u središtu Zagreba usred gužve i buke koju su po cijelom gradu stvarali maturanti jer je baš danas i njihov dan.

Anđelko:

„Kada vidim nekoga ko može hodati, ne zavidim mu, ali se često puta pitam zašto on može, a ja ne mogu. Ako imate takav stav, sebe bacate u depresiju. Koliko god da ti je teško, sam sebe moraš podizati. Pri hodu mi pomaže hodalicom na četiri kotača i služi mi kao oslonac. Noge me bole, ali stišćem zube. Sretniji bih bio kada bih mogao hodati još bolje, ali ja sam i ovako sretan i sebe uopće ne smatram invalidom.“

Više od 900 kulturno scenskih izvođača iz Hrvatske i inozemstva pokazat će idućih dana na festivalu što mogu invalidi. Dvadeset i četvero godišnji Anđelko svira gitaru i nastupit će sa svojim sastavom. Kaže da svima žele poručiti da ih se ne sažalijeva, već da im jednostavno pomognu da lakše prebrode fizičke, materijalne, a osobito psihičke prepreke na koje nailaze u društvu:

„Meni jako smeta kada netko gleda skeptično na nas, a mi smo ljudi kao i svi ostali, bez obzira što imamo mane koje se vide, ili ne.“

Branimir Gaviž služi u Zagrebu civilni vojni rok, upravo pomažući invalidima:

„Možda ih gledamo malo s visoka. Ne vidimo ih kao normalne ljude, pa im se obraćamo kao djeci. Moj prvi problem je bio upravo taj što sam se Vedranu obraćao kao djetetu. Tek sam kasnije shvatio da mu je 50 godina i da je bistriji od mene. Onda sam se malo promijenio, mada još uvijek imam malo problema.“

Na Festival je u kolicima dovezao Vedrana Bouša, teško oboljelog od cerebralne paralize, koji se na Festivalu predstavlja svojim slikama:

„Jedino glavom može raditi kontrolirane pokrete. Ima remen na glavi, koji je njegova majka izumila, na kojem je učvršćen kist . Poznat je kao jako dobar kolorist. Lijepo slaže boje i stvara sklad.“

Sklad Vedranovih boja odudara od njegova iskrivljena tijela i lica, što Branimir kod novostečenog prijatelja više i ne primjećuje:

„Najsmješniji su mi ljudi koji se prepadnu kada ga ugledaju dok izlaze iz lifta ili dolaze iza ugla. Onda im se obojica smijemo.“

Kaže da mu nikad neće biti žao što je vojni rok odslužio gurajući Vedranova kolica po gradu i pomažući hendikepiranim osobama:

„Mi zdravi to krivo poimamo. Mislimo da su oni u lošijoj poziciji. Družio sam se s jednom djevojkom kojoj je tijelo bilo totalno nepomično, osim glave. Popunjavali smo neku anketu. U anketi je bilo pitanje da od jedan do pet ocijeni svoje zdravstveno stanje. Ona ga je ocijenila za tri, jer je tada bila prehlađena.“
XS
SM
MD
LG