Dostupni linkovi

Fenomen uspjeha, dječijeg rada i licemjerja društva


Blog 27 je poljski bend kojeg čine dvije trinaestogodišnje djevojčice. Da ne bude zabune, ne pjevaju dječije hitove. U spotu koji se vrti na svim televizijama, Tola i Alicia – tako se, naime, zovu ove djevojčice – osim što su obučene kao Lolite, ponašaju se kao odrasle žene. Spot je režiran i odigran na kartu seksepila i zavođenja na način odraslih. Ovaj su spot, baš kao i prvi album, finansirali roditelji ovih djevojčica. Kad su, kažu, shvatili da pjevanje njihovih djevojčica, koje su propjevale s tri godine, i nije puka zabava, osigurali su svojim kćerkama snimanje ploče i video-spota.

Tola i Alicia su slučajno rođene istog dana, druže se od vrtića, danas su zajedno na turnejama, ne idu u školu, dovoljan razlog da su se stručnjaci zapitali – je li to model koji treba slijediti? Tea Škokić iz zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku kaže:

„Pa ja bih možda malo izvrnula tezu. Dakle, ne bih krenula od pretpostavke pohlepnih roditelja, pokvarenih menadžera i djece kojom se isključivo manipulira. Naime, s fenomenom djece koja postaju pop-ikone – ukoliko, dakle, djecom smatramo osobe do osamnaeste godine života – skopčan je niz problema koji zapravo pokazuju svu licemjernost proizvođača, ali i konzumenata masovne kulture, dakle nas. Naime, ta djeca naporno rade i zarađuju, pa bi, shodno tome, cijeli ovaj, ja mislim prenapuhani problem, možda trebalo promatrati iz perspektive dječijeg rada.“

Kad je u pitanju rad djece, to je regulisano UNICEF-ovom Poveljom o pravima djeteta, kojeg su potpisale sve zemlje svijeta, a na osnovu koje je, opet, pravno regulisano da niko mlađi od petnaest godina ne smije raditi, a kad radi, nadležne institucije moraju za to dati privolu. Tea Škokić:

„U tom se smislu poljski dvojac Blog 27 u biti ne razlikuju od mladih sportaša ili sportašica koji ne idu u školu, koji naporno treniraju i imaju sponzorske ugovore. Ili ako mi dopustite da radikaliziram misao čak i dječijih zborova. Naime i oni ostvaruju dobit, te je pitanje tko kontrolira cijeli mehanizam produkcije, ugovore i cirkulaciju zarade? I to nas opet dovodi do onoga što sam na početku nazvala licemjernim. Iz kulturno-antropološkog kuta gledanja, čini mi se da fenomen o kojem ovdje govorimo postaje problem onog trenutka kad dolazi iz pop kulture, posebice kad se radi o ženskim osobama. Jer, recimo, posvećenost pijanističkoj karijeri i dopunsko završavanje osnovnog školskog obrazovanja, onda kad govorimo o plesačkoj anoreksiji, o sportskom samoodricanju, u našem društvu je stvar divljenja. Da li je problem to što se ove dvije tinejdžerice služe diskursom odraslih osoba, odnosno tekstom i pokretom koji dolazi iz takozvane niže popularne kulture, koja se paradoksalno, opet, smatra neozbiljnom, dakle djetinjastom, ili je problem što se ove dvije djevojčice poigravaju sa svojim seksepilom, koji nije isključivo – bar ja tako smatram – nametnut od strane njihovih menadžera, već i one same prate trendove i reproduciraju ih?“

U Hamburgu prošle sedmice na koncertu Blog 27 okupilo se 12.000 hiljada njihovih fanova. Kao posebno priznanje njihovom uspjehu bio je poziv da budu predgrupa na velikoj turneji koju priprema njemačka grupa Tokio hotel, novi pop fenomen, nasljednici Back Street Boysa ili Us 5, muških bandova čiji članovi također nisu stariji od 18 godina.

Četveročlani bend koje čine braća blizanci Bill i Tom, te još dvojica njihovih prijatelja, u godinu su dana od nula stigli na prvo mjesto top lista. Muzički ih kritičari proglašavaju novim socijalno angažiranim čudom. Singl „Schrei so laut du kannst“ (Vrisni koliko te grlo nosi), te istoimeni album, postali su zlatni u samo deset dana od pojavljivanja na tržištu. U pripremi je i knjiga o ovom fenomenu, kako ih nazivaju muzički kritičari.

Bill ima šesnaest godina, od svoje devete komponira i piše tekstove. Njegov brat blizanac Tom od šeste godine. U tom ih je poslu podsticao očuh, koji ih je šest mjeseci po osnivanju banda prošle godine vozao po različitim gažama u okolini Magdeburga odakle i potiču ovi klinci. Interesantno je da u ovom slučaju niko ni ne pominje sintagmu – dječji rad. Tea Škokić kaže:

„Mi ovdje razgovaramo o vrhu ledene sante. Dakle, o onom što je vidljivo i gdje se, kako bi se narodski reklo, vrti velika para. Taj problem je sakriven u shizofrenosti medija. Dakle, oni s jedne strane proizvode i potiču takve pojave, a s druge strane ih osuđuju. Vrlo je slična situacija kada u ženskim časopisima na jednoj stranici nađete uputu kako smršaviti za ljetnu sezonu, a na sljedećoj stranici nađete recepte. To je shizofrenost medija. Potpuno ista stvar se događala i u časopisima za tinejdžere. Ti časopisi za mlade pokazuju koliko nastojimo utjecati na oblikovanje njihovih identiteta. Nude se ove dvije djevojčice kao uzori jer su one uspjele ostvariti svoje želje, one su roll-models.“

Manipulacija slatkim dječijim licima nije nova stvar, poznata je još od starog Egipta preko Rimskog carstva, fašističke Italije ili Njemačke, do ako hoćete socijalističkih zemalja. Mnogi su danas skloni tvrditi da su i Titovi pioniri bili manipulacija djecom. Tea Škokić na tezu o političkoj manipulaciji djecom odgovara:

„Mi smo svi mahali zastavicama dok su prolazili političari, nosili titovke i crvene marame, pa nisam primjetila da smo krenuli pogrešnim putem, ili da smo propali.“

Djeca su danas, to se mora priznati, mnogo naprednija od generacija koje su rasle prije trideset, četrdeset i više godina. Zvanične statistike u Češkoj na primjer, kažu kako se u prosjeku u ovoj zemlji prvi seksualni kontakt ostvaruje s trinaest godina. Slučaj djevojčice koja je zatrudnila s dvanaest godina, a očinstvo je utvrđivano DNS analizom među petoricom njenih vršnjaka, još uvijek je tema broj jedan u Pragu. Nove su generacije i dezorijentiranije od onih bivših. U Njemačkoj se, na primjer, trenutno od alkohola liječi 10.000 mladih u dobi od trinaest do šesnaest godina. Neograničeno konzumiranje alkohola, moda je i u državama na Balkanu. Država, društvo, mediji poduzimaju malo toga. No vratimo se mi muzičko sociološkoj priči o Tokio hotelu i Blogu 27.

Kada su Aliciu pitali koji joj je omiljeni predmet u školi, odgovorila je: „Rekla bih vam kad bi postojao“. Tu su izjavu prenijeli svi, od dječjih TV kanala u Njemačkoj i Britaniji, do specijaliziranih časopisa. Po nekim statistikama, tinejdžeri su danas najveći potrošači na Zapadu. Tea Škokić:

„To znači, da bismo im prodali proizvod, moramo im ponuditi nekog s kim se mogu poistovjetiti, dakle nekog tko stilom, jezikom i afinitetima nalikuje na njih. Ali mislim da je na nama odraslima da se svaki put ispočetka vratimo na pitanje – koji je to zakonski okvir dječijeg rada, tko to zapravo uzima taj najveći, financijski, dio kolača, tko kontrolira te ugovore… Netko to treba dosljedno pratiti. Netko treba kontrolirati da li su ti ugovori na štetu djece, koji su to iznosi, koje je to radno vrijeme… Mi se pitamo kako je moguće da njih dvije izgledaju tako kako izgledaju i pjevaju pjesme koje imaju seksualne aluzije, a one imaju trinaest godina, a ne pitamo se o drugom dijelu paketa – tko to dozvoljava i zašto.“

Nakon što su pomogli legendarnoj grupi Pink Floyd da naprave jedan od svojih najvećih hitova „Cigla u zidu“, članovi dječijeg hora jedne londonske škole nisu bili plaćeni. Škola je dobila hiljadu funti, a dvadeset i četvoro djece u dobi od trinaest i četrnaest godina, ostali su praznih ruku, iako su doprinijeli stvaranju trećeg najbolje prodavanog albuma u istoriji nosača zvuka. „Cigla“ je, naime, prodana u dvadeset i tri miliona primjeraka.
XS
SM
MD
LG