Negiranje holokausta i dovođenje u pitanje broja židovskih žrtava od strane Hitlera i njegovih trabanata bilo je tek marginalno prisutno u hrvatskoj javnosti, i to početkom devedestih godina. Posljednjih godina holokaust je i posebna nastavna tema u školama, a u Jasenovcu, kao mjestu najvećeg stradanja Židova na prostoru nekadašnje marionetske Nezavisne države Hrvatske, izredali su se svi čelni ljudi hrvatske politike. Ipak, predsjednica Savjeta Spomen-područja Jasenovac Zorica Stipetić u osuđujućem stavu hrvatske politike prema holokaustu otkriva još jednu moguću dimenziju:
„Odnos prema holokaustu je u većini javnosti, političke kao i civilne, više-manje pozitivan, ali dakako nije apsolutan, nije posve iskren i ima u sebi, po mojem dubokom uvjerenju, i argumentaciju koja bi mogla izvesti nekoliko razina razloga zbog kojeg je pozitivan odnos prema holokaustu ne samo poštivanje povijesne istine, ne samo dobar moralni stav koji je, mislim, u današnjoj civilizaciji apsolutno neophodan, nego ima i nekakve političke koristi.“
Naime, možda se može steći utisak da je takav stav manipulativan jer se na taj način ulazi u jednu opće prihvaćenuo ocjenu, dok se ne problematizira i odnos prema stradanjima Srba za vrijeme Endehazije, dakle u isto vrijeme, zaključuje doktorica Stipetić. Od 1990. godine naovamo, ne bi se moglo reći da u Hrvatskoj postoji negiranje ili zataškavanje holokausta, kaže za Radio Slobodna Evropa publicist i izvrstan poznavatelj novije židovska povijesti u Hrvatskoj Slavko Goldstein:
„Bilo je možda diskusija o broju žrtava, pa kao što se umanjivao broj žrtava Jasenovca, tako se donekle, ne baš previše, umanjivao i broj židovskih žrtava na području tzv. Nezavisne države Hrvatske, ustaške.“
Naime, tijekom Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine stradalo je oko 31.000 Židova, nešto preko 24.000 unutar granica tadašnje Endehazije, a nešto preko 6.000 tisuća bilo je otpremljeno u Auschwitz. Te brojke više nitko ne dovodi u pitanje i na svim relevantnim mjestima se brojka u stradanjima Židova približno jednako i istinito tretira, zaključuje Goldstein:
„Ne bih mogao prigovoriti u zadnjih pet, šest godina vlastima. Naprotiv, čini mi se da su se s poštovanjem prema tom žalosnom činu odnosile. A što se tiče javnosti, ona je uvijek raznolika. Nema države u kojoj nemate filosemitizma, prijatelja Židova, i nema države u kojoj nema antisemitizma. Tako i ovđe tu i tamo se još uvijek pojavljuju nekakovi, sve slabiji, glasići o tomu da nije baš tak taj holokaust bio, da su ustaše spašavale Židove, što je zapravo laž.“
„Odnos prema holokaustu je u većini javnosti, političke kao i civilne, više-manje pozitivan, ali dakako nije apsolutan, nije posve iskren i ima u sebi, po mojem dubokom uvjerenju, i argumentaciju koja bi mogla izvesti nekoliko razina razloga zbog kojeg je pozitivan odnos prema holokaustu ne samo poštivanje povijesne istine, ne samo dobar moralni stav koji je, mislim, u današnjoj civilizaciji apsolutno neophodan, nego ima i nekakve političke koristi.“
Naime, možda se može steći utisak da je takav stav manipulativan jer se na taj način ulazi u jednu opće prihvaćenuo ocjenu, dok se ne problematizira i odnos prema stradanjima Srba za vrijeme Endehazije, dakle u isto vrijeme, zaključuje doktorica Stipetić. Od 1990. godine naovamo, ne bi se moglo reći da u Hrvatskoj postoji negiranje ili zataškavanje holokausta, kaže za Radio Slobodna Evropa publicist i izvrstan poznavatelj novije židovska povijesti u Hrvatskoj Slavko Goldstein:
„Bilo je možda diskusija o broju žrtava, pa kao što se umanjivao broj žrtava Jasenovca, tako se donekle, ne baš previše, umanjivao i broj židovskih žrtava na području tzv. Nezavisne države Hrvatske, ustaške.“
Naime, tijekom Drugog svjetskog rata na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine stradalo je oko 31.000 Židova, nešto preko 24.000 unutar granica tadašnje Endehazije, a nešto preko 6.000 tisuća bilo je otpremljeno u Auschwitz. Te brojke više nitko ne dovodi u pitanje i na svim relevantnim mjestima se brojka u stradanjima Židova približno jednako i istinito tretira, zaključuje Goldstein:
„Ne bih mogao prigovoriti u zadnjih pet, šest godina vlastima. Naprotiv, čini mi se da su se s poštovanjem prema tom žalosnom činu odnosile. A što se tiče javnosti, ona je uvijek raznolika. Nema države u kojoj nemate filosemitizma, prijatelja Židova, i nema države u kojoj nema antisemitizma. Tako i ovđe tu i tamo se još uvijek pojavljuju nekakovi, sve slabiji, glasići o tomu da nije baš tak taj holokaust bio, da su ustaše spašavale Židove, što je zapravo laž.“
