Dostupni linkovi

Metastaza jedne ideologije


Nedim SEJDINOVIC, novinar iz Novog Sada i generalni sekretar Nezavisnog duštva novinara Vojvodine

Subota, 18. mart 2006. godine
Posle sedmodnevnih političkih i porodičnih natezanja, medijske histerije koja se graniči sa nekrofilijom, vremeplova koji nam je direktno u lice sasuo traumatične i tragične devedesete, danas će biti sahranjen bivši nedodirljivi vođa Srbije, diktator bez ljudskog lika - Slobodan Milošević. U gostima nam je prijateljica iz Beograda, stara novinarska kuka Tamara Kaliterna, na čije insistiranje pratimo ceo komemorativno-ceremonijalno-politički cirkus putovanja kovčega i sahrane na BK televiziji, koja, gle čuda, ima nekakvo ekskluzivno pravo na prenos (od koga ga je kupila, pitam se, ko je vlasnik autorskih prava?), sve sa ono “live” u gornjem desnom uglu ekrana. Tamara beleži sve bizarne detalje, a njih je na pretek –sahrana nije samo označavala - kako se to govorilo poslednjih dana - kraj jedne epohe, već završnu metastazu jedne “ideologije” i jednog jezika, a, plašim se, i jednog društva.
Prigodni politički govori su reciklirani govori mržnje iz recimo 1999. godine. Na trenutak pomišljam da u celom tom cirkusu niko ne veruje niti u jednu reč koju izgovara, a onda se uplašim da ipak veruje, kao i taj jadan i izgubljen narod koji uzvikuje Miloševićevo ime. Potom se uplašim da možda čak većina stanovništva Srbije još uvek veruje u tu, kako ju je svojevremeno ironično nazivao Petar Luković, “intergalaktičku zaveru protiv srpskog naroda i pravoslavlja”.
Potom pričam sa Tamarom i prijateljem i cimerom Duškom o tome šta smo osetili kada smo čuli vest o Njegovoj smrti. Kažem da nisam osetio ništa, baš ništa, ali čini mi se da ne govorim istinu – osetio sam zapravo jednu prazninu. Toliko nam je svima odredio sudbine, nama koji smo imali sreće da ostanemo živi i relativno normalni, da je, čini se, postao deo našeg identiteta, po sličnom psihološkom mehanizmu po kojem se žrtva identifikuje sa nasilnikom ili ubicom.
Uveče posećujemo zajedničke prijatelje, porodicu Perović, profesora Milenka i njegovu suprugu Bosu. Sahrana je naravno glavna tema: izbor ruskih ljubavnih pesama koje prate spuštanje kovčega, tragikomična borba za vlast u SPS-u koja se istovremeno dešava, uniformisana deca... Kič je bio jedna od ključnih reči njegove vladavine, kičom se sve i završilo. Ako se završilo.

Nedelja, 19. mart 2006. godine
Ustajem relativno kasno, prethodna sedmica je bila zamorna i stresna. Ovu nedelju sam odredio za odmor, mada mi je sama ta reč postala relativna, više zapravo ne znam šta tačno znači. Ispraćam Tamaru koja žuri u Beograd da završi neke poslove, u povratku kupujem u dragstoru namirnice potrebne za neki improvizovani “kineski ručak” koji Duško spravlja. Poslepodne čitam još malo pa završnu verziju prevoda knjige Petrika Džeja Gijerija “Mit o naciji”, koja će biti prvo izdanje izdavačke kuće koju smo nedavno pokrenuli dve prijateljice i ja. Rečenice kojima počinje prvo poglavlje glase: “Kao oružje nacionalističke ideologije, istorija evropskih naroda bila je vrlo uspešna, ali je naše shvatanje prošlosti pretvorila u stovarište otrovnog otpada, prepunog otrovnog etničkog nacionalizma, koji je duboko zatrovao svest ljudi. Raščišćavanje ovog otpada najveći je izazov sa kojim se današnji istoričari suočavaju.”

Ponedeljak, 20. mart 2006. godine
Oduvek mrzim ponedeljke. Smatram da mnogi zbog griže savesti, koja je podstaknuta činjenicom da su se dva dana odmarali, ponedeljkom histerično žele da završe sve poslove preostale iz prethodne sedmice. U prostorijama Nezavisnog društva novinara Vojvodine, gde se nalazi i dopisnišvo agencije “Beta”, neprestano zvrje telefoni. Obavljam tekuće poslove, trudeći se da budem smiren.
Uveče odlazim na akupunkturu, uz pomoć koje pokušavam da skinem višak kilograma, a u goste nam uveče dolazi prijatelj Arpad, jedan od onih sjajnih mladih ljudi koji mi daju nadu da se ovde nešto ipak može promeniti. To veče ipak nije imao sreće, morao je da sluša Duškovu i moju i nama pomalo zamornu raspravu o tome da li književnici moraju ili ne moraju da se jasno i glasno odrede prema vremenu i okruženju u kojem žive ili to mogu da učine i kroz svoje delo, bez javnih istupa. Mada ima ozbiljnih argumenata i primera iz prošlosti koji tome ne idu u prilog, ja ostajem pri stavu da u vremenima zla i zločina svako ćutanje jeste saučesništvo u zločinu. Čak mi se ponekad manje gade oni pisci koji jasno i glasno kažu svoj stav koji je u ravni politike i ideologije nacionalizma, krvi i tla, nego oni koji u miru svojih soba i sinekura, daleko od stvarnosti, kao, umetnički posmatraju svet oko sebe. “Treba imati muda”, pisao je Danilo Kiš.

Utorak, 21. mart 2006. godine
Verovatno nema dosadnijeg, ali i istovremeno veoma bitnog i smislenog posla, od pisanja projekata. Danas čitav dan radim na dovršetku projekta okruglih stolova “Promocija različitosti”, koji predstavlja zapravo završnu etapu istoimenog godišnjeg projekta Nezavisnog društva novinara Vojvodine, a koji se sastoji i od dva seminara za ljude iz medija koje smo održali prošlog meseca na Fruškoj gori, potom serije javnih tribina koje ćemo tokom proleća organizovati u gradovima Vojvodine. Osnovni cilj nam je da senzibilišemo urednike i novinare, ali i širu javnost, za probleme sa kojima se suočavaju manjinske i marginalizovane grupe u našoj nesrećnoj zemlji, te da bar relativizujemo mnogobrojne stereotipe o njima.
Cimer Duško, zaposlen u nevladinoj organizaciji “Zelena mreža Vojvodine”, otišao je u Osijek, na sastanak aktivista koji rade na realizaciji projekta “Panonske staze mira”, odnosno stvaranju biciklističkih staza koji će povezivati Slavoniju i Baranju sa Vojvodinom.
Uveče mi u goste dolazi Jasna, prijateljica koju nisam video skoro godinu dana, a čiji je muž nedavno otišao “trbuhom za kruhom” u Kanadu. I ona se lagano sprema na put. Sa nama je i Nataša, sjajna devojka, po zanimanju profesorica jugoslovenske književnosti i srpskohrvatskog jezika, koja se prošle godine iz Budve doselila u Novi Sad i već nekoliko meseci neuspešno pokušava da pronađe posao, bilo kakav posao. I ona kaže da joj je svega dosta i da želi da ide. Gde? Odavde! I oni koji su izdržali sve ove godine sada žele da idu, nemaju više energije. Nije bitno “kuda”, samo je bitno “odavde”!

Sreda, 22. mart 2006. godine
Cela Srbija “klizi”, ruše se kuće, a Vlada obećava da će svakome “ko je izgubio krov nad glavom obezbediti novi”. Neprestano pristižu vesti o novim klizištima, o ljudima koji napuštaju kuće, privremeno se smeštajući kod prijatelja i rođaka. Potom stižu vesti i o zemljotresu. Neko ga je osetio a neko nije. Epicentar tu negde oko Valjeva i Mionice. Zemlja se zbog nečega uzjogunila. Da hoću da budem ciničan, rekao bih da to ima veze sa onim što se dešavalo u subotu.

Četvrtak, 23. mart 2006. godine
Pravim intervju sa Vesnom Pešić za vikend izdanje novosadskog “Građanskog lista”. Vesna je, kao i uvek, žestoka i optužuje Vladu Srbije da je direktno učestvovala u režiji “subotnjeg cirkusa”, želeći njime da poruči međunarodnoj zajednici da više nema prava da traži izručenje Ratka Mladića.
Potom se bavim završnom fazom organizacije sutrašnje tribine “Da li neko ima plan za Vojvodinu?”, koju organizujemo u saradnji sa Balkanskom istraživačkom mrežom (BIRN) u Skupštini AP Vojvodine. Jedan od važnih učesnika u poslednji trenutak otkazuje i pokušavamo da mu nađemo adekvatnu zamenu. Uspevamo u tome, ali baš je neprijatno nekoga zvati “danas za sutra”, kao zamenu. Sreća pa uvek ima ljudi koji te razumeju i kojima ne vređa sujetu činjenica da su “na teren utrčali sa rezervne klupe”.
Uveče, na akupunkturnoj terapiji, zajedno sa ostalim “pacijentima”, gledam tajni snimak “lobiranja” u predreferendumskoj Crnoj Gori. Pozitivno me iznenađuje činjenica da ljudi oko mene veoma oprezno komentarišu ovu storiju koju je Drugi dnevnik RTS-a, tzv. Javni servis, pustio skoro u integralnoj verziji.

Petak, 24. mart 2006. godine
Tribina je bila uspešna, sve je vrvelo od novinara i kamera. Hteli smo da napravimo jednu ovde potpuno tabuiziranu priču – da napravimo paralelu između statusa Kosova i Vojvodine, te da uporedimo odnos Vlade Srbije prema manjinama na Kosovu i manjinama u Vojvodini.
Posle tribine, sa dve Dragane iz BIRN-a odlazim na ručak. Dogovaramo se oko daljne saradnje. Toliko posla ima za novinare, medije, medijske i nevladine organizacije u zemlji Srbiji, samo je pitanje da li ima dovoljno energije.
A možda je još važnije, ključno pitanje u Srbiji danas - ima li ona uopšte kapacitete da se promeni?
XS
SM
MD
LG