Dostupni linkovi

EU ne želi rizikovati jačanje radikala u Srbiji


Evropska unija želi da izbegne rizik da njeno insistiranje na saradnji Beograda sa Haškim tribunalom radikalni krugovi u Srbiji iskoriste za jačanje svojih pozicija u trenutku kada se pregovara o statusu Kosova, kaže za Radio Slobodna Evropa Džon Sitilidis (John Sitilides), direktor vašingtonskog Instituta za politiku Zapada. Govoreći o tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, on smatra da je pitanje da li će to doprineti bržoj integraciji Balkana u Evropsku uniju. Kada je reč o Kosovu, njegova nezavisnost mogla bi da stvori veoma rizičan presedan za etničke konflikte širom sveta, smatra Sitilidis.

RSE: Glavna Haška tužiteljica Karla Del Ponte u više navrata je izrazila nezadovoljstvo nespremnošću Evropske unije da deluje odlučnije u kažnjavanju Beograda zbog nesaradnje sa Međunarodnim tribunalom. Mnogi smatraju da zbog osetljive političke situtacije u kojoj se Srbija nalazi, imajući u vidu pregovore o statusu Kosova i druga pitanja, Brisel izbegava radikalnije mere.

SITILIDIS: Evropska unija se po svom ustavnom ustrojstvu kloni preduzimanja odlučnih mera o ovom i sličnim pitanjima. Zato pomalo čudi da Karla Del Ponte toliko računa na podršku Brisela da postavi jasne uslove i precizan datum do kada Ratko Mladić mora da bude u Hagu, a da će u suprotnom biti prekinuti pregovori. Iako se pominje kraj marta, ja sumnjam da će biti u igri precizan datum. Zvaničnici Evropske unije su veoma pažljivo izbegli da pomenu zamrzavanje ili suspenziju pregovora sa Beogradom, već govore o "poremećaju", što omogućava izlaz Srbiji da pokaže kooperativnost čak iako se Mladić fizički ne nađe u Haškom tribunalu.

RSE: To znači da, ako Srbija ne bude do početka aprila izručila Mladića, Evropska unija neće suspenodvati pregovore?

SITILIDIS: Evropska unija nije precizirala da Ratko Mladić mora da bude izručen da bi pregovori bili nastavljeni, već da vlasti u Srbiji treba da pokažu dobru volju, odnosno da čine sve što je u njihovoj moći da okončaju saradnju sa Haškim sudom, a što do sada nije bio slučaj. Pomenuću jedan primer. Australijski list nedavno je pisao da general Mladić redovno posećuje grob svoje ćerke koja je izvršila samoubistvo 1994. Vlasti naravno znaju gde se grob nalazi, ali iz nekog razloga to mesto nije bilo pod prismotrom. Predočavanjem međunarodnoj zajednici da čine sve, uključujući i kredibilnu informaciju da Mladić nije u Srbiji kako tvrde, vlasti u Beogradu mogu izbeći kaznene mere Brisela, čak iako Mladić ne bude izručen.

RSE: Karla Del Ponte je, međutim, u više navrata tvrdila, da se Ratko Mladić nalazi u Srbiji. U međuvremenu, mnogi mediji pišu da Vlada Srbija zapravo pregovara sa njim, pošto po svaku cenu želi da on dobrovoljno ode u Hag, a ne da ga hapsi, čime rizikuje da bude obeležena kao nacionalni izdajnik.

SITILIDIS: Lično ne znam gde se Ratko Mladić nalazi, niti da li vlasti pregovaraju o njegovoj predaji. Evidentno je međutim da Evropska unija želi da izbegne rizik da radikalni i nacionalistički krugovi u Srbiji iskoriste njeno insistiranje na izručenju Ratka Mladića, jačajući svoje pozicije u trenutku kada se pregovara o statusu Kosova a Crna Gora sprema za referendum. U tom slučaju bi se iskomplikovala ne samo pozicija aktuelnih vlasti u Beogradu, već i otežalo rešavanje ova dva pitanja.

RSE: U ponedeljak je u Hagu počeo proces po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid. U ovom trenutku teško je predvideti ishod u pravnom smislu. Kakve će, međutim, biti političke posledice u smislu boljeg razumevanja ratnih zbivanja 1990-tih a i budućih odnosa između dve zemlje i na Balkanu u celini?

SITILIDIS: Genocid je jedno od najtežih pitanja sa kojima se jedna nacija pa i međunarodne institucije mogu suočiti. Nisam siguran da li ovom tužbom Bosna i Hercegovina može ubrzati svoj put ka Evropskoj uniji, da li to može pomoći lakšoj integraciji Balkana u Evropsku uniju na miran i demokratski način. Bosna i Srbija su, ako ni po čemu drugom a ono po geografskoj blizini, upućene jedna na drugu i zato moraju da nađu načina da prevaziđu bolne događaje iz prošlosti i da se fokusiraju na ključna pitanja koja se tiču izgradnje dobrih odnosa. Istinsko pomirenje naroda i vlasti obe zemlje, bio bi idealan pristup. Međutim, nisam siguran da pokretanje pitanja odgovornosti za genocid na nivou vlada može obezbediti povoljniju poziciju Bosni i Hercegovini u narednom periodu.

RSE: Vlasti u Srbiji smatraju da proces u Hagu može samo da oteža odnose dve zemlje. Potpredsednik Vlade Srbije Miroljub Labus smatra da nije reč o istini, već o 100 milijardi dolara ratne odštete. To je, po njegovom mišljenju, igranje sa vatrom.

SITILIDIS: Istorijska istina je ovde prvi i najvažniji cilj. Istoričari, ostali stručnjaci, kao i svi oni koji mogu da posvedoče kakvi su zločini počinjeni, treba da pomognu da ove strahote ne budu zaboravljene i da te činjenice o genocidu koji je izvršen, govore same po sebi. Međutim, istovremeno je veoma važno da vlade u regionu nađu načina da zajednički rade na evropskoj budućnosti svojih naroda, počev od ekonomskog blagostanja do demokratizacije. U tom smislu treba što je moguće više izbegavati otvaranje starih rana, a takva politika je izazvala strahote i stradanje stotina hiljada ljudi tokom 90-tih.

RSE: Komentarišući stav Evropske unije o 55 odsto glasova za uspeh referenduma o državnom statusu, crnogorske vlasti ističu da to pravilo nigde nije primenjeno i da se time dovodi u pitanje princip jednakosti birača. Vladajuća Demokratska partija socijalista je ipak prihvatila predlog. Kakav se ishod referenduma može očekivati?

SITILIDIS: Ne samo vladajuća, već i četiri opozicione partije su prihvatile stav Evropske unije. Mislim da je to važan ustupak koji je učinila opozicija koja nije prihvatila da tanušna većina od 50 odsto plus jedan glas odluči o tako važnom pitanju, a što bi dodatno produbilo podele u Crnoj Gori. Istovremeno, odbačena je druga krajnost da neophodna većina bude 60-65 procenata glasova. U tom smislu, 55 odsto omogućava stabilnije rešenje, jer kako god da se građani Crne Gore izjasne time će se izbeći političke turbulencije kako u samoj Crnoj Gori tako i u odnosima sa Srbijom, a rešenje će biti trajnije.

RSE: Pretpostavimo, međutim, da 54 odsto birača glasa za nezavisnost, a 46 protiv. To znači da je manjina pobedila. Da li će to izazvati turbulenicije?

SITILIDIS: Nisam siguran da bi manje potresa izazvala situacija u kojoj bi 50 odsto plus jedan glas onih koji podržavaju nezavisnost odneo prevagu nad 50 procenata minus jedan birač koji su za očuvanje zajednice sa Srbijom. Imajući u vidu sve neizvesnosti i rizike koje bi donela nezavisnost Crne Gore, vlasti u Podgorici ali i u Beogradu treba da obezbede da se odluka o tako važnom pitanju ne donosi sa tanušnom većinom, već da takvo rešenje treba da podrži izraženija većina pre nego što se uđe u sledeću fazu daljeg raspada onoga što je ostalo od nekadašnje Jugoslavije. Dakle, većina od 55 odsto omogućava uverljiviji legitimitet i podršku za takav korak.

RSE: Malo je nelogično da će 54 odsto birača Crne Gore, što je svakako neka većina, u tom slučaju morati da se povinuje odluci manjine od 46 odsto i da ostane u zajednici sa Srbijom.

SITILIDIS: Treba imati u vidu važnost ovoga pitanja, dakle nije reč o zdravstvenoj zaštiti, ili fondovima za mostogradnju, već o odvajanju jedne nacije od druge sa kojom je bila zajedno decenijama, u dobru ili zlu, svejedno. Zato je važno da odluka o statusu ne bude nametnuta sa strane već da dobije podršku izražene većine građana Crne Gore. To je jedini način da takvo rešenje bude stabilno i trajno.

RSE: Nedavno su počeli pregovori o statusu Kosova. Prvi krug o decentralizaciji je pokazao u kojoj meri su Beograd i Priština ukopani u svojim pozicijama. Mnogi smatraju da je najizglednije rešenje uslovna nezavisnost Kosova.

SITILIDIS: Posmatrajući to pitanje iz Vašingtona, mogu da kažem da se ono ne tiče samo Srbije i Kosova, već će imati posledice i po Balkan u celini, čak i na ostale etničke konflikte u svetu. Na primer, vlade Indije i Pakistana, koje se decenijama sukobljavaju oko Kašmira u kome je većinsko muslimansko stanovništvo, veoma pomno očekuju koju će vrstu presedana Ujedinjene nacije stvoriti u slučaju Kosova. Svetska organizacija, Evropska unija i SAD treba da razmotre ovo pitanje veoma pažljivo i ono se ne može svesti na to da većina na Kosovu želi nezavisnost i ako je uskoro ne ostvari onda regionu preti obnova nasilja. Međunarodna zajednica ne sme da prihvati takvu poziciju. Zato Ujedinjene nacije zajedno sa SAD i Evropskom unijom, ako žele istinsko, kredibilno i dugotrajno rešenje ovog problema, moraju da obezbede da se Beograd i Priština nađu za pregovaračkim stolom na način da se ozbiljno razmotre pozicije i interesi obe strane. Odluka o statusu svakako će zahtevati ustupke i bolne gubitke na obe strane, tako da niko ne dobije 100 procentno ono što želi. Dakle, obe strane moraju da se odreknu dela zahteva da bi na kraju mogli da računaju na dobitke. Mislim da će to biti dugotrajan i neizvestan proces. Ne vidim kako bi Kosovo moglo da postane nezavisno u skoroj budučnosti. Istovremeno, u dužem vremenskom razdoblju Srbija može napokon uvideti da nije u njenom dugoročnom interesu da ima u svom sastavu pokrajinu koja ni po koju cenu ne prihvata vlast Beograda. Tada bi kosovski Albanci, kosovski Srbi i vlast u Beogradu mogli da dodju do rešenja koje bi bilo u interesu svih strana. Zato međunarodna zajednica u ovoj fazi treba da nastupi veoma delikatno, izbegavajući situaciju da čini ustupke jednoj strani na štetu druge. Time bi se stvorio opasan presedan za još ozbiljnije etničke konflikte širom sveta.

RSE: Na osnovu poslednje sednice Saveta bezbednosti, kao i zaključaka Kontakt grupe, stiče se utisak da Evropska unija i SAD naginju nezavisnosti Kosova.

SITILIDIS: Veoma me brine činjenica da se čitav proces prebrzo usmerava ka uslovnoj nezavisnosti, neki bi rekli čak i bezuslovnoj. To bi bio nepromišljen potez i imao bi dugoročno pogubne posledice ne samo po Kosovo i Srbiju. Uzmimo na primer zemlje kao što su Grčka, koja je samo 70 milja udaljena. Mada je u NATO-u i Evropskoj uniji, Grčka je veoma zabrinuta zbog mogućnosti obnavljanja konflikta, zatim za teritorijalni integritet susedne Makedonije, čija albanska populacija pomno prati ishod pregovora o statusu Kosova. Tu je i albanska zajednica u Crnoj Gori. Dakle, mogući su razni zahtevi iredentista i revanšista u drugim delovima Balkana za prekrajanjem granica. Kao što sam malopre pomenuo, postoje dve zemlje sa prstom na nuklearnom obaraču, mislim na Indiju i Pakistan, i dobro je poznato koliko je proliveno krvi u Kašmiru u poslednjih nekoliko decenija. Zato pre bilo kakve odluke o statusu Kosova, predstavnici UN, SAD i EU treba da odgovore na pitanje da li žele da na njemu stvore presedan koji može biti korišćen od strane buntovnih nacionalnih manjina bilo gde u svetu, podupirući tako argument – ubi dovoljno ljudi, započni gerilsku borbu gde god možeš i, tako zastrašujući međunarodnu zajednicu, na kraju ćeš steći nezavisnost.
XS
SM
MD
LG