* * * * *
VIJESTI
Predsjednik Komisije za izbjegla i raseljena lica Bosne i Hercegovine Ivica Marinović najavio je da će ove godine biti pokrenuta dva velika projekta za pomoć izbjeglim i raseljenim licima u vrijednosti od 36 miliona KM. „Projekat ,Sutra 3‘, čija je vrijednost 12 miliona KM, od čega će Bosna i Hercegovina obezbijediti četiri, a Evropska komisija osam miliona KM, provodiće Razvojni program Ujedinjenih nacija u tri faze“, rekao je Marinović nakon sjednice Komisije. Menadžer ovog projekta Masimo Đana saopštio je da će općine koje će biti obuhvaćene projektom, biti određene na narednoj sjednici Komisije za izbjegla i raseljena lica BiH.
Drugi projekat planiran za ovu godinu je projekat Razvojne banke Vijeća Evrope, koji će sa osam miliona finansirati država, dok će 16 miliona biti obezbijeđeno putem kredita. U toku je odabir korisnika ovog projekta. Komisija je zaključila da zajednički projekat koji u 30 opština Bosne i Hercegovine provodi Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, uz pomoć međunarodnih organizacija, teče prema utvrđenom planu. Marinović je naveo da je za rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih lica opštini Domaljevac dodijeljeno 200.000 KM, a opštini Ribnik 100.000 KM.
*
Udruženje štediša stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori zatražilo je od Vijeća ministara BiH da tokom rasprave o zakonu o staroj deviznoj štednji uvaži njihov zahtjev da ova štednja bude obaveza države BiH, a ne njenih entiteta.
„Država BiH je jedina međunarodno priznata i kao takva jedina može da ispunjava svoje međunarodne obaveze, te bude garant ljudskih prava u koja spada i zaštita privatne svojine. Država BiH je Sporazumom o sukcesiji bivše Jugoslavije kao njen nasljednik, između ostalog, preuzela i obavezu isplate takozvane stare devizne štednje“, istakao je predsjednik Udruženja Svetozar Nišić.
Nišić je kazao da su, ako njihovi zahtjevi ne budu uvaženi, štediše spremne pokrenuti aktivnosti prema evropskim institucijama da se prekinu pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju BiH sa Evropskom unijom.
„Za državu koja deset godina ne može da povrati staru deviznu štednju nema mjesta u Evropi“, rekao je Nišić.
* * * * *
Član Predsjedništva BiH Borislav Paravac i ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Mirsad Kebo, tokom posjete opštini Sanski Most, najavili su da će od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, te kantonalnog suda u Bihaću tražiti što skorije rješavanje predmeta koji se odnose na vraćanje imovine prijeratnim stanovnicima ove opštine srpske nacionalnosti. Paravac i Kebo su posjetili Sanski Most na poziv Udruženja „Moj zavičaj“, koje godinama ukazuje na problem neprovođenja imovinskih zakona, za šta – kako smatraju – najveći krivicu snose opštinske i kantonalne vlasti, a posebno sudstvo kantona.
O ovoj problematici za naš program govori Petar Vokić, predsjednik udruženja „Moj zavičaj“:
VOKIĆ: Oni su posjetili Prijedor, pa su došli i kod nas. Mi smo im izložili da povratak imovine i obnova idu teško, uvođenje struje, vode, i sve ostale probleme. Dobar dio imovine je oduzet, izgrađene nove kuće na mjestu porušenih i tako dalje. Puno je tih problema koji se ne rješavaju. Prvo, opština ne želi to da riješi. Drugo, sud vrši opstrukcije. Ni policija nam ne daje podršku. Baš skoro se desio slučaj Dragičević Slavka – komšija mu napravio kuću pred njegovom kućom. Isti slučaj je i kod mene – porušili kuću, zemljište proglasili neizgrađenim i opštinsko vijeće ga dodijeli visokom oficiru, gdje je on onda sagradio kuću, a na tom zemljištu je bila naša kuća od 280 kvadrata, sa dva lokala. Mi smo izbrisani iz katastra i on je sad vlasnik jedan kroz jedan. Mi se bavimo povratom i obnovom imovine, jer ako imovina nije obnovljena, nemate se gdje vratiti, ne možete se vratiti u porušeno. Ima nešto obnovljenih kuća, ali nema struje. Onda su tu i pitanja vode, puta i tako dalje. Iz Sanskog Mosta su i oni koji su se bili vratili, otišli. Ostali su uglavnom stariji, jedno ili dvoje, a mladih i djece nema. Ja sam se vratio među prvima i mislio sam da će svi doći na svoje, da će svi dobiti svoju imovinu.
RSE: Kad ste se vi vratili?
VOKIĆ: Ja sam tu stalno dolazio, ali mi je stan bio zauzet. Jer, ja sam imao dvije kuće, stan i električni mlin. Bili smo privatnici. I bilo je normalno da se vratim, nisam valjda trebao to nekome pokloniti ili ostaviti. Stan smo vratili, međutim bio je uništen, pa smo ga obnovili. Imate i primjer velikog imanja Marijanovića, na kojem je napravljeno parkiralište, neke kuće, tu je i neka banka. To opština ne rješava, nego radi u suprotnom pravcu.
RSE: Ovi gosti što su bili, da li su obećali da će bar nešto učiniti?
VOKIĆ: Rekli su nam da će pokušati kontaktirati sa Visokim sudskim i tužilačkim vijećem, da to vijeće može posredovati.
RSE: A šta je rekao načelnik?
VOKIĆ: Načelnik obećava da će sve riješiti.
RSE: Šta je zvaničan podatak koliko se Srba vratilo u Sanski Most i koliko ih se zaista vratilo?
VOKIĆ: Ranije ih je tu živjelo oko 25 hiljada. U gradu Sanskom Mostu je sada nas možda nekih 1.500, a nisam siguran ni da nas ima toliko. Po selima je takođe vrlo mali broj. Dođu, budu malo ljeti, a zimi odu.
RSE: Koliko je obnovljeno tih objekata?
VOKIĆ: Nije puno. Ima i dosta objekata koji su obnovljeni, ali nije, recimo, priključena struja, nekom nije voda i tako dalje. Tako da ima i dosta obnovljenih kuća, ali bez uslova za život, čim nema struje i vode. Bio sam u Banjaluci, bio sam u Prijedoru i vidio kakva je situacija. Sedam hiljada ljudi iz Sanskog Mosta je u Prijedoru. Meni ne može niko ništa. Ja sam uvijek bio protiv rata. Nikada nisam bio član neke nacionalne stranke. Ja sam uvijek za dogovor. Međutim, nacionalne stranke su još uvijek jake, i ako nisi tamo, ne možeš ništa uraditi.
RSE: Recite nam koju riječ o vašem udruženju?
VOKIĆ: Mi smo osnovali naše udruženje 6. novembra 2003. godine. Mi se bavimo povratom i obnovom imovine, kao i povratkom izbjeglih i raseljenih lica. Nismo stranačka organizacija. Registrirani smo u Prijedoru i Sanskom Mostu. Nemamo kancelariju, nalazimo se u jednoj kući u Prijeduru, na adresi Ivana Gorana Kovačića br. 7, a u Sanskom Mostu sam ja, na adresi 18. viteška br. 8/2.
RSE: Jeste li se nametnuli kao partner organima vlasti tu? Da li vas oni uvažavaju?
VOKIĆ: Trebali bi imati pravo da prisustvujemo vijeću opštine, ali nemamo pravo glasa. Imamo pravo samo da postavljamo neka pitanja u vezi rješavanja problema. Međutim, oni nas ne prihvataju. Nismo dobili nikakvu pomoć od nikoga. Nemamo kancelariju, nemamo kompjuter, tako da je naša evidencija loša. Nas tu ima oko 30, organizovali smo se i borimo se da ostvarimo svoja prava. Da li će nam to poći za rukom, ne znam. Planiram ići u Sarajevo, u Geodetski zavod, jer tu su neka dokumenta vezana za zemljišta. Ovdje se to ne može dobiti, iz katastra je sve izbrisano. Dođeš tamo, nema te.
* * * * *
U selu Zalazje kod Srebrenice – vjerovali ili ne – živi samo bračni par Stanojević, koji su se vratili prije pet godina. Obnovljeno je još desetak kuća, ali se niko ne vraća. U Zalazje bez struje, malo ko zalazi, kažu Stojanka i Neđo:
„Nema nikoga. Ponekad dođu, samo obiđu svoje kuće i odoše, a mi ostadosmo sami. Skoro smo bili bolesni, i ja i čo‘ek. Imamo četiri ovčice, pa on nazor ustane da se o njima pobrine. Struje nemamo, svijeće palimo. Baš je iš‘o da kupi svijeća i šibica. Mučimo se. Ne vjerujem da će više iko doć‘. Kad bi došla struja, onda možda. Ali ako ne dođe struja, niko se neće vratiti.“
„Ima ovdje mladih radnika koji imaju djecu. Toj djeci je daleko škola. Škola se mogla napraviti ovdje, mogao je biti organizovan prijevoz za đake.“
„Dođu ljeti, preko dana rade, naveče odoše. Bože, kad dođe ljeto, kad čujem nekog, kad neko dođe – ovoliko mi srce. Zvala su nas djeca da idemo, ali mi ne možemo ostaviti svoju kuću i svoju zemlju. Penzija je mala, nemamo od čega drugog živjeti, moramo da radimo.“
Za razliku od bračnog para Stanojević, porodica Alić se još uvijek nije uspjela vratiti u selo Dragomilići, kalinovička opština. Govori glava porodice, Meho Alić:
„Jedina šansa mi je da se vratim, da bih pokušao normalno živjet. Sada živim u poniženju. Stid me je reći da sam u kolektivnom centru. Evo, 40 mi je godina. Povratak mi je jedina šansa. Ali, nema uslova. Selo se nalazi u nekadašnjoj opštini Kalinovik. To je blizu. Četrdeset i pet kilometara je od Ilidže do sela. To je tako blizu, a tako daleko. Put smo radili prije pet godina svojim sredstvima, niko nam ništa pomogao nije. Ja sam jedini mlad koji bi se vratio. Ali, ipak, moram se vratiti jer nemam drugog izlaza. Ja definitivno nemam drugog izlaza. Inače sam trgovac po profesiji, ostao sam bez posla. Ganjaću, evo, humanitarne organizacije ne bi li mi pomogle, baviću se stočarstvom, poljoprivredom, nema drugog izlaza. Ako danas zaradim 20 maraka, to mi je premija. Više ne radim nego što radim. Teško se živi... Gledam u nebesa, stisnem se, pritegnem kaiš.“
* * * * *
Udruženje za besplatnu pravnu pomoć „Vaša prava“ je predstavilo svoj Izvještaj za prošlu godinu. Osnovne akcente prenosi izvršna direktorica udruženja Asja Rokša-Zubčević:
„U prošloj godini, mi kao udruženje smo se trudili i vjerujem da smo u najvećoj mjeri i uspjeli da nastavimo ispunjavanje naše misije, a to je doprinos vladavini prava, zaštiti ljudskih prava i jačanju civilnog društva kroz naše aktivnosti, to jest kroz pružanje kvalitetne i besplatne informativne i pravne pomoći u čitavoj Bosni i Hercegovini. Prije svega je važno istaći da je naše udruženje, kroz svojih blizu 90 uposlenih, kroz svojih 16 permanentnih kancelarija i preko 120 mobilnih lokacija, nastavilo pružati kvalitetnu pravnu pomoć. Ali pored toga, jako smo raširili naše aktivnosti na informativnoj komponenti, kao i na aktivnosti zagovaranja i lobiranja za kako izmjene određenih zakonodavstvenih odredbi, tako i prakse i određenih problema koje naši korisnici svakodnevno doživljavaju na terenu. U prošloj godini smo pružili pravnu i informativnu pomoć za preko 54 hiljade korisnika. Znači, sam taj broj vjerujem da dovoljno govori o obimu posla koji su ,Vaša prava‘ imala prošle godine, ali isto tako govori o jednoj strašnoj neophodnosti i potrebi ovakvog vida rada u našoj zemlji. U ovom trenutku možemo reći – nažalost, što znači da stanje ljudskih prava i implementacija određenih pozitivnih pravnih popisa još uvijek nije na visokom nivou da bi se broj naših korisnika smanjio. Što bi s druge strane značilo da ljudi mogu na lakši način ostvarivati svoja elementarna ljudska prava. Druga vrlo bitna stvar koju bi voljela napomenuti, a zbog koje smo posebno zadovoljni je da smo prošle godine izvršili re-registraciju na državnom nivou, te od Vijeća ministara dobili dozvolu za korištenje naziva naše države, tako da smo sada „Vaša prava“ Bosne i Hercegovine. Pored naših redovnih aktivnosti pružanja pravne pomoći svim našim korisnicima, posebno bih istakla intenziviran rad i pružanje pomoći kategorijama korisnika kao što su tražioci azila, žrtve trgovine ljudima i osobe pod jednim vidom međunarodne zaštite i statusa u BiH.“
Udruženje „Vaša prava“ je pokrenulo i kampanju „Pravda u upravi“, čiji je cilj poboljšati upravni sistem i izmijeniti birokratsko ponašanje vlasti u organima uprave. Pravda u upravi podrazumijeva jednak pristup svih građana javnim službama, te profesionalnu, efikasnu i zakonitu javnu upravu.
Rok za izdavanje rješenja od dana predaje urednog zahtjeva organima uprave je 30 ili 60 dana, podsjeća pravnica udruženja Nedžmija Kukričar:
„Zašto 30 dana? Kad imate jedan prosti postupak, kao što je recimo upis djeteta, to se može vrlo lako završiti. Donesete kompletnu dokumentaciju i nadležni organ samo postupi po toj dokumentaciji i upiše dijete. Međutim, ima postupaka gdje jednostavno nadležni organ koji postupa u tom predmetu mora provedesti posebne istražne radnje – izaći na teren da na utvrdi stanje imovine, ili inspekcijski organi moraju izaći na teren kad je u pitanju davanje recimo građevinske dozvole, urbanističke saglasnosti i tako dalje. To su neki postupci za koje je potrebno malo više vremena i zato postoji taj drugi rok od 60 dana. Međutim, ako upravni organ ne postupi ni u tim rokovima, onda mi imamo pravnu mogućnost da utičemo na njih, na način da ćemo prvo, recimo, ići sa urgencijama, pa ćemo možda otići i lično da intervenišemo, da vidimo šta je to što se dešava, ima li nešto što bi naš korisnik trebao da uradi i tako dalje, da bismo mi ubrzali postupak rješavanja. Ako čak ni to ne uspije, onda idemo sa žalbama zbog ćutanja administracije, pa i ako opet ostanemo bez nekog daljeg odgovora, onda možemo ići sa tužbom. Najčešće idemo sa žalbom prema upravnim organima, pa onda prema ombudsmanima i na kraju pokrećemo upravni spor zbog šutnje administracije. Imali smo puno predmeta. Znate da je u oblasti penzionog problem isplate penzija, jer se on još uvijek vrši po onom sporazumu. Tako da ljudi koji su, recimo, ostvarili penziju u Federaciji BiH, a u trenutku potpisivanja tog sporazuma živjeli recimo u Republici Srpskoj, primaju penziju iz Republike Srpske. I kada se ljudi vrate u svoje prijeratne domove, obično podnesu zahtjev penzionom da im se isplaćuje penzija tamo gdje su je i ostvarili. I najčešće u takvim slučajevima imamo ćutanja administracije. Mimo sporazuma, postoji i odluka Doma za ljudska prava koja kaže da svako ima pravo da ostvaruje penziju tamo gdje je i stekao, ali naše zakonodavstvo nije omogućilo da se ta odluka Doma za ljudska prava zaista i primijeni u našem zakonodavstvu. Tako da su zaista organi u jednoj nezavidnoj situaciji i onda se brane ćutanjem. Imali smo nekoliko takvih slučajeva i evo prije nekoliko dana smo dobili presudu kojom se nadležni organ, to jest penziono, obavezuje da mora odgovoriti i riješiti po tom zahtjevu. Znači, oni se moraju oglasiti, pa neka to bude i negativno rješenje, ali oni odluku moraju donijeti, ne mogu se braniti ćutanjem.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje
VIJESTI
Predsjednik Komisije za izbjegla i raseljena lica Bosne i Hercegovine Ivica Marinović najavio je da će ove godine biti pokrenuta dva velika projekta za pomoć izbjeglim i raseljenim licima u vrijednosti od 36 miliona KM. „Projekat ,Sutra 3‘, čija je vrijednost 12 miliona KM, od čega će Bosna i Hercegovina obezbijediti četiri, a Evropska komisija osam miliona KM, provodiće Razvojni program Ujedinjenih nacija u tri faze“, rekao je Marinović nakon sjednice Komisije. Menadžer ovog projekta Masimo Đana saopštio je da će općine koje će biti obuhvaćene projektom, biti određene na narednoj sjednici Komisije za izbjegla i raseljena lica BiH.
Drugi projekat planiran za ovu godinu je projekat Razvojne banke Vijeća Evrope, koji će sa osam miliona finansirati država, dok će 16 miliona biti obezbijeđeno putem kredita. U toku je odabir korisnika ovog projekta. Komisija je zaključila da zajednički projekat koji u 30 opština Bosne i Hercegovine provodi Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, uz pomoć međunarodnih organizacija, teče prema utvrđenom planu. Marinović je naveo da je za rješavanje pitanja izbjeglih i raseljenih lica opštini Domaljevac dodijeljeno 200.000 KM, a opštini Ribnik 100.000 KM.
*
Udruženje štediša stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori zatražilo je od Vijeća ministara BiH da tokom rasprave o zakonu o staroj deviznoj štednji uvaži njihov zahtjev da ova štednja bude obaveza države BiH, a ne njenih entiteta.
„Država BiH je jedina međunarodno priznata i kao takva jedina može da ispunjava svoje međunarodne obaveze, te bude garant ljudskih prava u koja spada i zaštita privatne svojine. Država BiH je Sporazumom o sukcesiji bivše Jugoslavije kao njen nasljednik, između ostalog, preuzela i obavezu isplate takozvane stare devizne štednje“, istakao je predsjednik Udruženja Svetozar Nišić.
Nišić je kazao da su, ako njihovi zahtjevi ne budu uvaženi, štediše spremne pokrenuti aktivnosti prema evropskim institucijama da se prekinu pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju BiH sa Evropskom unijom.
„Za državu koja deset godina ne može da povrati staru deviznu štednju nema mjesta u Evropi“, rekao je Nišić.
* * * * *
Član Predsjedništva BiH Borislav Paravac i ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Mirsad Kebo, tokom posjete opštini Sanski Most, najavili su da će od Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, te kantonalnog suda u Bihaću tražiti što skorije rješavanje predmeta koji se odnose na vraćanje imovine prijeratnim stanovnicima ove opštine srpske nacionalnosti. Paravac i Kebo su posjetili Sanski Most na poziv Udruženja „Moj zavičaj“, koje godinama ukazuje na problem neprovođenja imovinskih zakona, za šta – kako smatraju – najveći krivicu snose opštinske i kantonalne vlasti, a posebno sudstvo kantona.
O ovoj problematici za naš program govori Petar Vokić, predsjednik udruženja „Moj zavičaj“:
VOKIĆ: Oni su posjetili Prijedor, pa su došli i kod nas. Mi smo im izložili da povratak imovine i obnova idu teško, uvođenje struje, vode, i sve ostale probleme. Dobar dio imovine je oduzet, izgrađene nove kuće na mjestu porušenih i tako dalje. Puno je tih problema koji se ne rješavaju. Prvo, opština ne želi to da riješi. Drugo, sud vrši opstrukcije. Ni policija nam ne daje podršku. Baš skoro se desio slučaj Dragičević Slavka – komšija mu napravio kuću pred njegovom kućom. Isti slučaj je i kod mene – porušili kuću, zemljište proglasili neizgrađenim i opštinsko vijeće ga dodijeli visokom oficiru, gdje je on onda sagradio kuću, a na tom zemljištu je bila naša kuća od 280 kvadrata, sa dva lokala. Mi smo izbrisani iz katastra i on je sad vlasnik jedan kroz jedan. Mi se bavimo povratom i obnovom imovine, jer ako imovina nije obnovljena, nemate se gdje vratiti, ne možete se vratiti u porušeno. Ima nešto obnovljenih kuća, ali nema struje. Onda su tu i pitanja vode, puta i tako dalje. Iz Sanskog Mosta su i oni koji su se bili vratili, otišli. Ostali su uglavnom stariji, jedno ili dvoje, a mladih i djece nema. Ja sam se vratio među prvima i mislio sam da će svi doći na svoje, da će svi dobiti svoju imovinu.
RSE: Kad ste se vi vratili?
VOKIĆ: Ja sam tu stalno dolazio, ali mi je stan bio zauzet. Jer, ja sam imao dvije kuće, stan i električni mlin. Bili smo privatnici. I bilo je normalno da se vratim, nisam valjda trebao to nekome pokloniti ili ostaviti. Stan smo vratili, međutim bio je uništen, pa smo ga obnovili. Imate i primjer velikog imanja Marijanovića, na kojem je napravljeno parkiralište, neke kuće, tu je i neka banka. To opština ne rješava, nego radi u suprotnom pravcu.
RSE: Ovi gosti što su bili, da li su obećali da će bar nešto učiniti?
VOKIĆ: Rekli su nam da će pokušati kontaktirati sa Visokim sudskim i tužilačkim vijećem, da to vijeće može posredovati.
RSE: A šta je rekao načelnik?
VOKIĆ: Načelnik obećava da će sve riješiti.
RSE: Šta je zvaničan podatak koliko se Srba vratilo u Sanski Most i koliko ih se zaista vratilo?
VOKIĆ: Ranije ih je tu živjelo oko 25 hiljada. U gradu Sanskom Mostu je sada nas možda nekih 1.500, a nisam siguran ni da nas ima toliko. Po selima je takođe vrlo mali broj. Dođu, budu malo ljeti, a zimi odu.
RSE: Koliko je obnovljeno tih objekata?
VOKIĆ: Nije puno. Ima i dosta objekata koji su obnovljeni, ali nije, recimo, priključena struja, nekom nije voda i tako dalje. Tako da ima i dosta obnovljenih kuća, ali bez uslova za život, čim nema struje i vode. Bio sam u Banjaluci, bio sam u Prijedoru i vidio kakva je situacija. Sedam hiljada ljudi iz Sanskog Mosta je u Prijedoru. Meni ne može niko ništa. Ja sam uvijek bio protiv rata. Nikada nisam bio član neke nacionalne stranke. Ja sam uvijek za dogovor. Međutim, nacionalne stranke su još uvijek jake, i ako nisi tamo, ne možeš ništa uraditi.
RSE: Recite nam koju riječ o vašem udruženju?
VOKIĆ: Mi smo osnovali naše udruženje 6. novembra 2003. godine. Mi se bavimo povratom i obnovom imovine, kao i povratkom izbjeglih i raseljenih lica. Nismo stranačka organizacija. Registrirani smo u Prijedoru i Sanskom Mostu. Nemamo kancelariju, nalazimo se u jednoj kući u Prijeduru, na adresi Ivana Gorana Kovačića br. 7, a u Sanskom Mostu sam ja, na adresi 18. viteška br. 8/2.
RSE: Jeste li se nametnuli kao partner organima vlasti tu? Da li vas oni uvažavaju?
VOKIĆ: Trebali bi imati pravo da prisustvujemo vijeću opštine, ali nemamo pravo glasa. Imamo pravo samo da postavljamo neka pitanja u vezi rješavanja problema. Međutim, oni nas ne prihvataju. Nismo dobili nikakvu pomoć od nikoga. Nemamo kancelariju, nemamo kompjuter, tako da je naša evidencija loša. Nas tu ima oko 30, organizovali smo se i borimo se da ostvarimo svoja prava. Da li će nam to poći za rukom, ne znam. Planiram ići u Sarajevo, u Geodetski zavod, jer tu su neka dokumenta vezana za zemljišta. Ovdje se to ne može dobiti, iz katastra je sve izbrisano. Dođeš tamo, nema te.
* * * * *
U selu Zalazje kod Srebrenice – vjerovali ili ne – živi samo bračni par Stanojević, koji su se vratili prije pet godina. Obnovljeno je još desetak kuća, ali se niko ne vraća. U Zalazje bez struje, malo ko zalazi, kažu Stojanka i Neđo:
„Nema nikoga. Ponekad dođu, samo obiđu svoje kuće i odoše, a mi ostadosmo sami. Skoro smo bili bolesni, i ja i čo‘ek. Imamo četiri ovčice, pa on nazor ustane da se o njima pobrine. Struje nemamo, svijeće palimo. Baš je iš‘o da kupi svijeća i šibica. Mučimo se. Ne vjerujem da će više iko doć‘. Kad bi došla struja, onda možda. Ali ako ne dođe struja, niko se neće vratiti.“
„Ima ovdje mladih radnika koji imaju djecu. Toj djeci je daleko škola. Škola se mogla napraviti ovdje, mogao je biti organizovan prijevoz za đake.“
„Dođu ljeti, preko dana rade, naveče odoše. Bože, kad dođe ljeto, kad čujem nekog, kad neko dođe – ovoliko mi srce. Zvala su nas djeca da idemo, ali mi ne možemo ostaviti svoju kuću i svoju zemlju. Penzija je mala, nemamo od čega drugog živjeti, moramo da radimo.“
Za razliku od bračnog para Stanojević, porodica Alić se još uvijek nije uspjela vratiti u selo Dragomilići, kalinovička opština. Govori glava porodice, Meho Alić:
„Jedina šansa mi je da se vratim, da bih pokušao normalno živjet. Sada živim u poniženju. Stid me je reći da sam u kolektivnom centru. Evo, 40 mi je godina. Povratak mi je jedina šansa. Ali, nema uslova. Selo se nalazi u nekadašnjoj opštini Kalinovik. To je blizu. Četrdeset i pet kilometara je od Ilidže do sela. To je tako blizu, a tako daleko. Put smo radili prije pet godina svojim sredstvima, niko nam ništa pomogao nije. Ja sam jedini mlad koji bi se vratio. Ali, ipak, moram se vratiti jer nemam drugog izlaza. Ja definitivno nemam drugog izlaza. Inače sam trgovac po profesiji, ostao sam bez posla. Ganjaću, evo, humanitarne organizacije ne bi li mi pomogle, baviću se stočarstvom, poljoprivredom, nema drugog izlaza. Ako danas zaradim 20 maraka, to mi je premija. Više ne radim nego što radim. Teško se živi... Gledam u nebesa, stisnem se, pritegnem kaiš.“
* * * * *
Udruženje za besplatnu pravnu pomoć „Vaša prava“ je predstavilo svoj Izvještaj za prošlu godinu. Osnovne akcente prenosi izvršna direktorica udruženja Asja Rokša-Zubčević:
„U prošloj godini, mi kao udruženje smo se trudili i vjerujem da smo u najvećoj mjeri i uspjeli da nastavimo ispunjavanje naše misije, a to je doprinos vladavini prava, zaštiti ljudskih prava i jačanju civilnog društva kroz naše aktivnosti, to jest kroz pružanje kvalitetne i besplatne informativne i pravne pomoći u čitavoj Bosni i Hercegovini. Prije svega je važno istaći da je naše udruženje, kroz svojih blizu 90 uposlenih, kroz svojih 16 permanentnih kancelarija i preko 120 mobilnih lokacija, nastavilo pružati kvalitetnu pravnu pomoć. Ali pored toga, jako smo raširili naše aktivnosti na informativnoj komponenti, kao i na aktivnosti zagovaranja i lobiranja za kako izmjene određenih zakonodavstvenih odredbi, tako i prakse i određenih problema koje naši korisnici svakodnevno doživljavaju na terenu. U prošloj godini smo pružili pravnu i informativnu pomoć za preko 54 hiljade korisnika. Znači, sam taj broj vjerujem da dovoljno govori o obimu posla koji su ,Vaša prava‘ imala prošle godine, ali isto tako govori o jednoj strašnoj neophodnosti i potrebi ovakvog vida rada u našoj zemlji. U ovom trenutku možemo reći – nažalost, što znači da stanje ljudskih prava i implementacija određenih pozitivnih pravnih popisa još uvijek nije na visokom nivou da bi se broj naših korisnika smanjio. Što bi s druge strane značilo da ljudi mogu na lakši način ostvarivati svoja elementarna ljudska prava. Druga vrlo bitna stvar koju bi voljela napomenuti, a zbog koje smo posebno zadovoljni je da smo prošle godine izvršili re-registraciju na državnom nivou, te od Vijeća ministara dobili dozvolu za korištenje naziva naše države, tako da smo sada „Vaša prava“ Bosne i Hercegovine. Pored naših redovnih aktivnosti pružanja pravne pomoći svim našim korisnicima, posebno bih istakla intenziviran rad i pružanje pomoći kategorijama korisnika kao što su tražioci azila, žrtve trgovine ljudima i osobe pod jednim vidom međunarodne zaštite i statusa u BiH.“
Udruženje „Vaša prava“ je pokrenulo i kampanju „Pravda u upravi“, čiji je cilj poboljšati upravni sistem i izmijeniti birokratsko ponašanje vlasti u organima uprave. Pravda u upravi podrazumijeva jednak pristup svih građana javnim službama, te profesionalnu, efikasnu i zakonitu javnu upravu.
Rok za izdavanje rješenja od dana predaje urednog zahtjeva organima uprave je 30 ili 60 dana, podsjeća pravnica udruženja Nedžmija Kukričar:
„Zašto 30 dana? Kad imate jedan prosti postupak, kao što je recimo upis djeteta, to se može vrlo lako završiti. Donesete kompletnu dokumentaciju i nadležni organ samo postupi po toj dokumentaciji i upiše dijete. Međutim, ima postupaka gdje jednostavno nadležni organ koji postupa u tom predmetu mora provedesti posebne istražne radnje – izaći na teren da na utvrdi stanje imovine, ili inspekcijski organi moraju izaći na teren kad je u pitanju davanje recimo građevinske dozvole, urbanističke saglasnosti i tako dalje. To su neki postupci za koje je potrebno malo više vremena i zato postoji taj drugi rok od 60 dana. Međutim, ako upravni organ ne postupi ni u tim rokovima, onda mi imamo pravnu mogućnost da utičemo na njih, na način da ćemo prvo, recimo, ići sa urgencijama, pa ćemo možda otići i lično da intervenišemo, da vidimo šta je to što se dešava, ima li nešto što bi naš korisnik trebao da uradi i tako dalje, da bismo mi ubrzali postupak rješavanja. Ako čak ni to ne uspije, onda idemo sa žalbama zbog ćutanja administracije, pa i ako opet ostanemo bez nekog daljeg odgovora, onda možemo ići sa tužbom. Najčešće idemo sa žalbom prema upravnim organima, pa onda prema ombudsmanima i na kraju pokrećemo upravni spor zbog šutnje administracije. Imali smo puno predmeta. Znate da je u oblasti penzionog problem isplate penzija, jer se on još uvijek vrši po onom sporazumu. Tako da ljudi koji su, recimo, ostvarili penziju u Federaciji BiH, a u trenutku potpisivanja tog sporazuma živjeli recimo u Republici Srpskoj, primaju penziju iz Republike Srpske. I kada se ljudi vrate u svoje prijeratne domove, obično podnesu zahtjev penzionom da im se isplaćuje penzija tamo gdje su je i ostvarili. I najčešće u takvim slučajevima imamo ćutanja administracije. Mimo sporazuma, postoji i odluka Doma za ljudska prava koja kaže da svako ima pravo da ostvaruje penziju tamo gdje je i stekao, ali naše zakonodavstvo nije omogućilo da se ta odluka Doma za ljudska prava zaista i primijeni u našem zakonodavstvu. Tako da su zaista organi u jednoj nezavidnoj situaciji i onda se brane ćutanjem. Imali smo nekoliko takvih slučajeva i evo prije nekoliko dana smo dobili presudu kojom se nadležni organ, to jest penziono, obavezuje da mora odgovoriti i riješiti po tom zahtjevu. Znači, oni se moraju oglasiti, pa neka to bude i negativno rješenje, ali oni odluku moraju donijeti, ne mogu se braniti ćutanjem.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa, posvećena pravima izbjeglih i raseljenih osoba i vraćanju njihove imovine, na programu je svake nedjelje u 15 sati, na kratkim talasima 9 660, 11 770 i 13 685 KHz. Možete je slušati i na 20-tak lokalnih radiostanica u BiH. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stučnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu redakciju u Sarajevu, gdje se priprema ova emisija, a adresa je: Fra Anđela Zvizdovića br.1, Sarajevo. Ako je to za vas jednostavniji put, pisma možete poslati i našoj redakciji u Pragu. Adresa je: Vinohradska 1, Češka Republika; ili našim dopisništvima:
- u Zagrebu, Iblerov trg 9,
- u Beogradu, Kneza Miloša 25.
Na pismu naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje