Rasprodaja Hrvatske započela je i prije ulaska u Europsku uniju, upozorava novinarka Hrvatske televizije Branka Šeparović, koja bi voljela da se njezini stavovi ne tumače „euroskeptičnim“, već prije svega domoljubnim, te upozorava na sudbinu Dubrovnika:
„Najveća tragedija Hrvatske se događa sa Dubrovnikom. Sad je preko 60 posto prodano. Treba otići sad u Dubrovnik i vidjeti što to znači. To je zapravo mrtav grad. Zatvorene su škure, nikoga nema, ljudi će doći na ljetovanje. Dakle, trebalo bi sve staviti na stol, što se gubi i što se dobiva.“
Livio Bolković, nezavisni vijećnik u Gradskom vijeću grada Pule, podsjeća da je Istra među prvima postala zanimljiva strancima:
„Ulaskom u Evropsku uniju, ako se ne zaštitimo, dakle ako ne stavimo uvjete, neki moratorij prodaje zemlje strancima na 10, 15, 20 godina, dok monetarna moć naših ljudi dođe u paralelu s onim što danas trenutno imaju stranci, mislim da će u roku od dvije-tri godine vlasnici zemljišta u Hrvatskoj biti stranci.“
I novinarka Šeparović naglašava neravnopravnu startnu poziciju hrvatskih građana s onima iz Europske unije:
„Nije točno da mi možemo kupovati u drugim zemljama. Ne možemo jer nemamo novaca. Konkretno, nijedan Hrvat u posljednjih pet godina nije kupio nijednu nekretninu u Francuskoj, a Francuzi su kupili 2.800 kuća na našoj obali. Dakle, ako govorimo o reciprocitetu, on ne smije biti samo na papiru, znači – vi smijete kod nas i mi kod vas, nego se to, jednostavno, mora gledati realno, a to znači zahtijevati da dođemo u ravnopravne odnose. Ako čovjek hoće da proda jer mu se prodaje, to mu se ne može zabraniti jer je to njegovo privatno vlasništvo, a privatno vlasništvo je svetinja. Ali čovjek koji prodaje zbog toga da bi preživio nije u istoj poziciji.“
Pravnica u Pulskom Arena-turistu Olja Mickov:
„Sasvim je nebitno da li će ti susjed biti netko tko je građanin Njemačke ili Italije ili Poljske. Bitno je kako ćemo mi, preko jedinica lokalne samouprave, upravljati tim nekretninama. Znači da ćemo donijeti pametne prostorne planove kojima ćemo odrediti da se neke nekretnine mogu graditi ili ne. I to je cijeli bit priče. Prema tome, straha nema.“
Puljanin Nako Bakija, inženjer strojarstva:
„Vrlo je jasno na kome leži odgovornost. Odgovornost će ležati na onima koji kroje prostorni plan Hrvatske, a ne na sadašnjem nekakvom tu seljaku koji ima pet tisuća kvadrata zemlje pa se hoće malo opariti, zaraditi pare.“
Bakija iznosi svježi primjer iz Istre kako se obala može zaštiti. Naime, nedavno je tamo jedan stranac kupio mali otočić i htio na njemu sagraditi hotel:
„Jednostavno je grad to zapriječio. Općina Medulin je rekla – ne, mi to nemamo u urbanističkom planu, taj otok se uopće ne može urbanizirati. Imaš lijep otok, uživaj u njemu i priča završena.“
IDS-ov saborski zastupnik Damir Kajin kaže da se ne treba bojati građana koji će strancima prodati 500 ili 1.000 kvadrata svoje zemlje:
„Treba se bojati države koja prodaje velike sustave mimo tih građana. Prodala je, recimo, sve naše vodeće banke, koje posjeduju, usuđujem se reći, 50 hrvatskog gospodarstva.“
Nezavisni vijećnik u Pulskom gradskom vijeću Livio Bolković:
„Ja nisam ni euroskeptik, ali moram priznati da nisam ni eurofil u smislu da smatram da mi, po svaku cijenu, moramo pristati na baš sve što se od nas traži da bismo ušli u Evropu. Više se bojim vlastite zemlje. Na koji način će ona uspjeti zaštiti svoje interese od eventualnih loših posljedica ulaska u Evropsku uniju.“
Olja Mickov također zaključuje da se trebamo više bojati samih sebe no stranaca:
„Mi donosimo prostorni plan nekog grada i ne donosimo ga pametno, jer nam je u interesu da nam neki stranac da neku šušku u džep, pa ćemo proširiti neku zonu gradnje, a što nije ni logično, ni normalno, ni pametno. Dakle, samo je pitanje kako ćemo mi, a to ostaje na nama, putem svojih propisa, na lokalnoj razini upravljati tim nekretninama.“
„Najveća tragedija Hrvatske se događa sa Dubrovnikom. Sad je preko 60 posto prodano. Treba otići sad u Dubrovnik i vidjeti što to znači. To je zapravo mrtav grad. Zatvorene su škure, nikoga nema, ljudi će doći na ljetovanje. Dakle, trebalo bi sve staviti na stol, što se gubi i što se dobiva.“
Livio Bolković, nezavisni vijećnik u Gradskom vijeću grada Pule, podsjeća da je Istra među prvima postala zanimljiva strancima:
„Ulaskom u Evropsku uniju, ako se ne zaštitimo, dakle ako ne stavimo uvjete, neki moratorij prodaje zemlje strancima na 10, 15, 20 godina, dok monetarna moć naših ljudi dođe u paralelu s onim što danas trenutno imaju stranci, mislim da će u roku od dvije-tri godine vlasnici zemljišta u Hrvatskoj biti stranci.“
I novinarka Šeparović naglašava neravnopravnu startnu poziciju hrvatskih građana s onima iz Europske unije:
„Nije točno da mi možemo kupovati u drugim zemljama. Ne možemo jer nemamo novaca. Konkretno, nijedan Hrvat u posljednjih pet godina nije kupio nijednu nekretninu u Francuskoj, a Francuzi su kupili 2.800 kuća na našoj obali. Dakle, ako govorimo o reciprocitetu, on ne smije biti samo na papiru, znači – vi smijete kod nas i mi kod vas, nego se to, jednostavno, mora gledati realno, a to znači zahtijevati da dođemo u ravnopravne odnose. Ako čovjek hoće da proda jer mu se prodaje, to mu se ne može zabraniti jer je to njegovo privatno vlasništvo, a privatno vlasništvo je svetinja. Ali čovjek koji prodaje zbog toga da bi preživio nije u istoj poziciji.“
Pravnica u Pulskom Arena-turistu Olja Mickov:
„Sasvim je nebitno da li će ti susjed biti netko tko je građanin Njemačke ili Italije ili Poljske. Bitno je kako ćemo mi, preko jedinica lokalne samouprave, upravljati tim nekretninama. Znači da ćemo donijeti pametne prostorne planove kojima ćemo odrediti da se neke nekretnine mogu graditi ili ne. I to je cijeli bit priče. Prema tome, straha nema.“
Puljanin Nako Bakija, inženjer strojarstva:
„Vrlo je jasno na kome leži odgovornost. Odgovornost će ležati na onima koji kroje prostorni plan Hrvatske, a ne na sadašnjem nekakvom tu seljaku koji ima pet tisuća kvadrata zemlje pa se hoće malo opariti, zaraditi pare.“
Bakija iznosi svježi primjer iz Istre kako se obala može zaštiti. Naime, nedavno je tamo jedan stranac kupio mali otočić i htio na njemu sagraditi hotel:
„Jednostavno je grad to zapriječio. Općina Medulin je rekla – ne, mi to nemamo u urbanističkom planu, taj otok se uopće ne može urbanizirati. Imaš lijep otok, uživaj u njemu i priča završena.“
IDS-ov saborski zastupnik Damir Kajin kaže da se ne treba bojati građana koji će strancima prodati 500 ili 1.000 kvadrata svoje zemlje:
„Treba se bojati države koja prodaje velike sustave mimo tih građana. Prodala je, recimo, sve naše vodeće banke, koje posjeduju, usuđujem se reći, 50 hrvatskog gospodarstva.“
Nezavisni vijećnik u Pulskom gradskom vijeću Livio Bolković:
„Ja nisam ni euroskeptik, ali moram priznati da nisam ni eurofil u smislu da smatram da mi, po svaku cijenu, moramo pristati na baš sve što se od nas traži da bismo ušli u Evropu. Više se bojim vlastite zemlje. Na koji način će ona uspjeti zaštiti svoje interese od eventualnih loših posljedica ulaska u Evropsku uniju.“
Olja Mickov također zaključuje da se trebamo više bojati samih sebe no stranaca:
„Mi donosimo prostorni plan nekog grada i ne donosimo ga pametno, jer nam je u interesu da nam neki stranac da neku šušku u džep, pa ćemo proširiti neku zonu gradnje, a što nije ni logično, ni normalno, ni pametno. Dakle, samo je pitanje kako ćemo mi, a to ostaje na nama, putem svojih propisa, na lokalnoj razini upravljati tim nekretninama.“
