Dostupni linkovi

Treba vjerovati u sebe


Zašto direktor Radija Stari Grad misli da bi i za cijelu Bosnu i Hercegovinu bilo dobro kada bi atmosfera u njoj bila kakva je u njegovoj redakciji? Koliko mu se poratni život promijenio u odnosu na onaj prije rata? Gdje su mu prijatelji, šta rade i kako žive? Da li sinovi imaju smisla, želje i volje da se bave novinarstvom? Je li Sarajevo grad sa suviškom politike?

* * * * *

RSE: Adnan Osmanagić, direktor je Radija Stari Grad. Da li se za taj radio, za koji svi kažu da je „najgradskiji“, može reći i da je najslušaniji u Sarajevu?

OSMANAGIĆ: Može. Mi smo najslušaniji radio kako u Sarajevu, tako i malo šire – u Federaciji BiH, s pretenzijama da taj naš rejting prenesemo i na čitavu Bosnu i Hercegovinu.

RSE: Gdje se sve čujete?

OSMANAGIĆ: Pokrivamo gotovo čitavu Federaciju BiH, osim sjevernog dijela, znači Krajine i Bihaća. Pokrivamo i jedan dobar dio Republike Srpske. Pokrivamo većinu urbanih centara. Osim Sarajeva, to su Zenica, Mostar, Tuzla, Travnik, Bugojno, Goražde i jako puno drugih, manjih gradova u Bosni i Hercegovini. Kompletnu srednju Bosnu i jedan veliki dio istočne Bosne i Hercegovine. S obzirom da smo i na satelitu i da svoj program emitujemo putem interneta, i slušaoci po čitavom svijetu su u mogućnosti da slušaju naš program.

RSE: Kako se zna gdje vas i koliko vas slušaju?

OSMANAGIĆ: Mi već par godina imamo relevantna istraživanja u Bosni i Hercegovini. Najrelevantnija su istraživanja MIB-a (Mareco Index Bosnia), koja je članica američkog Gallup instituta. Oni dva puta godišnje vrše istraživanje. Mi smo u prošloj godini, u zadnja dva istraživanja, bili ubjedljivo najslušaniji radio u Federaciji BiH. Ta istraživanja su bila provedena prije nego što smo svojim signalom pokrili Tuzlu, Mostar, Travnik i Bugojno, tako da možemo realno očekivati u narednom periodu još znatno bolji rezultat.

RSE: Za one koji ne znaju, koji nisu dovoljno tehnički obrazovani i za one koji se nikada time nisu bavili, recite kako se pokriva teren signalom?

OSMANAGIĆ: Postavili smo u svakom od tih gradova posebne predajnike. S obzirom da smo na satelitu, prijenos signala vršimo putem satelita. Imali smo sreću da smo, prije četiri-pet godina, dobili lokaciju Bjelašnica, što je jedna kapitalna lokacija na ovim prostorima, visoka 2.100 metara, ona sama po sebi ima ogromnu zonu servisa. Na osnovu te zone servisa smo dobili i ostale lokacije. Nismo imali neki veliki problem upravo zahvaljujući činjenici da napajanje tih lokalnih, malih predajnika vršimo putem satelita.

RSE: Kolika su ulaganja? Da li su to veliki novci?

OSMANAGIĆ: Jesu, jako veliki. Posebno ako uzmemo u obzir ekonomsku situaciju u Bosni i Hercegovini. Činjenica je da je svugdje u svijetu skupo baviti se ovim poslom, a u Bosni i Hercegovini je to i nešto skuplje, jer mi nemamo domaće proizvođače opreme, tako da opremanje jedne radio stanice u Bosni i Hercegovini košta više nego opremanje iste takve radio stanice u recimo Njemačkoj ili Italiji. Mi koristimo uvoznu opremu na koju plaćamo poreze i carine. Pored ovako teške ekonomske situacije, posebno u medijima, od nas zahtijevaju ti evropski standardi, tako da smo primorani da kupujemo tu opremu koja je za naše uslove jako skupa.

RSE: Kada je osnovan Radio Stari Grad?

OSMANAGIĆ: Upravo je ovih dana Radio Stari Grad navršio punih 13 godina emitovanja. Registrovani smo prije tačno 13 godina – u februaru 1993. godine.

RSE: U sred rata.

OSMANAGIĆ: Da, u sred rata, odnosno možda čak i više početkom rata. To je bio početak 1993. godine, februar mjesec. Počeli smo kao jedan mali tonski studio i niko zaista nije mogao pretpostaviti u kojem će se pravcu to razvijati. U tom periodu nismo ni razmišljali o tome. Bilo je puno prečih stvari – da se preživi, da se izađe iz svega toga što se u Bosni i Hercegovini desilo… Neke stvari su se odvijale puno brže nego što smo očekivali. Mislim da smo mi, za razliku od nekih drugih radio stanica u Bosni i Hercegovini, možda malo ranije počeli da razmišljamo komercijalno. Možda smo, ipak, malo ranije počeli da razmišljamo o toj ekonomskoj situaciji i o nekakvim potencijalnim mogućnostima da napravimo radio koji će biti u budućnosti ekonomski samoodrživ.

RSE: Otkud ta ideja? Ko se prvi toga sjetio? Otkud poriv da se napravi radio?

OSMANAGIĆ: Moj brat i ja smo prije rata imali jedan profesionalni tonski studio, koji je tada bio najsavremenije opremljen. Mi smo taj studio pokrenuli možda par mjeseci pred rat, u jednom prostoru u centru Sarajeva. Međutim, rat je krenuo. Ja sam onda tu opremu iskoristio i napravio jedan tonski studio koji je u to vrijeme bio četverožičnom vezom povezan sa tadašnjim Radio Sarajevom. Govorim o sredini i kraju 1992. godine. Sarajevo je tada bilo podijeljeno i bilo je jako teško doći do zgrade Radio-televizije, tako da su naše kolege koristile taj naš studio za intervjuisanje svojih gostiju. Dakle da ti ljudi ne bi dolazili dole, dolazili su kod nas i oni su ih tu intervjuisali. Onda smo počeli polako da okupljamo i neke naše novinare. I eto, iz tog malog studija se rodila ideja da se 1993. godine registrujemo i počnemo samostalno proizvoditi svoj program.

RSE: Ni slutili niste da ćete u 13 godina postati najslušaniji radio u Federaciji BiH.

OSMANAGIĆ: Nismo. Ne da nismo to mogli pretpostaviti, nego jednostavno nismo smjeli tako daleko razmišljati. Planirali smo možda par godina unaprijed. Svi planovi su se svodili na to – šta kad se rat završi. Tada nismo imali nikakvih troškova. Svi smo radili volonterski. To je bilo mjesto okupljanja mladih ljudi koji su htjeli da se na jedan izvjestan način samostalno izraze u tom segmentu. Niko nije tražio platu, niti je iko imao mogućnosti da traži platu. Radili smo kad je bilo struje. Tako da nismo imali nikakvih finansijskih obaveza ni prema kome. Iz te perspektive, moja najčešća razmišljanja su bila – šta kad sve to stane, kad bude trebalo nekih pet hiljada maraka za troškove, ko će to zaraditi i tako dalje. Znači, sva razmišljanja su se svodila na tu neku blisku budućnost, jer iz te perspektive, mogućnost funkcionisanja nekog komercijalnog radija, na način na koji radio stanice u Evropi i svijetu funkcionišu, apsolutno niko nije mogao predvidjeti.

RSE: Sve je krenulo iz entuzijazma. Trinaest godina poslije, Radio Stari Grad je najslušanija radio stanica u Federaciji BiH. Kakva je lična karta Radija Stari Grad danas? Koliko programa, koliko ljudi?

OSMANAGIĆ: Mi danas na razne načine angažujemo 22 ljudi i imamo 24 sata programa. Posebno sam ponosan na našu produkciju. Okupljamo niz vrlo poznatih i eminentnih radijskih ljudi sa prostora Bosne i Hercegovine. Tehnološki mislim da smo na jednom vrlo visokom, evropskom nivou. Napravili smo svoj objekat koji je zaista vrlo reprezentativan, čak i za neke šire prostore, ne samo za Bosnu i Hercegovinu. Mada, svakako, naša najveća snaga, kao i svakog radija, jeste u ljudima. Tehnologija je nešto što je neophodno, nešto što je uslov da biste funkcionisali, ali u svakom slučaju su ljudi ti koji od radija mogu da naprave dobar radio.

RSE: Koja je shema Radija Stari Grad?

OSMANAGIĆ: Imamo jednu varijantu programa koji je dijelom informativni, a dijelom zabavno-muzički. To je kombinacija koja je do sad dala dobar rezultat. O početka smo jako veliku pažnju posvećivali tom informativnom segmentu, jer mislimo da je potreba ljudi da budu informisani u svakom slučaju jako prisutna i da radio bez tog segmenta, bez tog dijela informativnog programa, ne može biti ozbiljna radio stanica. U svakom slučaju, kroz sve ove godine, svakako da se potrebe za tom vrstom programa mijenjaju. Od nekih emisija koje su svakodnevno išle, nekih velikih intervjua, nekih velikih gostovanja raznih političara i tako dalje, sada smo prešli na jedan puno dinamičniji i brži informativni program, sa kratkim vijestima, sa jako puno kratkih informacija. Želimo jednostavno da budemo u svakom trenutku aktuelni, da naš slušalac ima informaciju, a da njom nije previše opterećen. S druge strane, radio jeste i nešto što je zabava. Bez toga je također nemoguće. Mislim da smo mi to ukomponovali u jedan pitak program, koji ljude može zanimati i u autu i na poslu i kod kuće. Mislim da je to jedan od razloga tog našeg uspjeha koji imamo u Bosni i Hercegovini.

RSE: Kad je informativni program u pitanju, šta je fokus vašeg interesovanja? Da li su to isključivo lokalne vijesti ili širi region ili svijet? Kako ste to uskladili?

OSMANAGIĆ: S obzirom da smo mi za Bosnu i Hercegovinu već jedan globalni radio, težište stavljamo na informaciju koja bi po svom karakteru trebala da interesuje naše slušaoce. Nekad je ona lokalnog, nekada regionalnog, a nekad globalnog karaktera. Tu se nismo direktno odredili. Objavljujemo sve ono što po procjeni našeg uredništva mislimo da će zanimati naše slušaoce, i to u relativno kratkoj formi. Osim toga, imamo i nekoliko emisija koje su pravljene po principu intervjua. Recimo Benjamin Butković ima jednom sedmično intervju koji se zove „Kontra“, u kojem gostuju ljudi iz svih segmenata društvenog života, i koji je jedna vrlo relevantna informativna, da ne kažem politička emisija. Svakako, ponosni smo na rezultat koji smo postigli centralnim Dnevnikom Radija Slobodna Evropa koji se radi u Sarajevu i koji je, prema svim istraživanjima, jedan od naslušanijih segmenata u našem programu. Tu je još i Glas Amerike u pet sati. Tom kombinacijom tih par emisija koje traju nešto duže i tih redovnih kratkih informacija, mislim da smo zadovoljili veliki broj slušalaca.

RSE: Koliko stanovništvo Bosne i Hercegovine objektivno ima potrebu da bude dobro informisano? Kolika je ta „glad“?

OSMANAGIĆ: Mislim da je prirodno da stanovništvo bilo koje zemlje ima veliku potrebu da bude informisano. Nisam siguran da je način na koji se to ovdje radi najbolji. Mislim da je vremenom došlo do neke hiperprodukcije informacija i da se ono što ljude najviše zanima utopilo u tim silnim informativnim programima koji, bojim se, vremenom postaju sami sebi cilj. Mislim da je to trenutno najveći problem medijskog prostora u Bosni i Hercegovini. Prava informacija je jako devalvirala i utopila se u masi tih programa koji, po mojoj procjeni, slušateljstvo baš previše ne interesuju. Može se čak reći da se, na našu sreću, prosječan čovjek u Bosni i Hercegovini sve više depolitizira, da njegovu preokupaciju uglavnom čine njegovi problemi, vezani za njegov društveni status, za njegovo imovinsko stanje, za njegovu budućnost i budućnost njegove djece. Informacije koje imaju te političke konotacije ga interesuju samo ukoliko utiču na njegov ukupni kvalitet života.

RSE: Negdje sam pročitala da u Bosni i Hercegovini postoji suficit politike i deficit ekonomije.

OSMANAGIĆ: To je apsolutno tako. To je nametnula politika i to politici odgovara. Nažalost, ona diktira i ekonomijom, ona je ekonomiju stavila u drugi plan, jer je u ovoj državi puno isplativije baviti se politikom nego ekonomijom. Ekonomija nije nešto što ovdje, bar za sad, može nekoga nešto specijalno obogatiti, nije nešto što je isplativo u ovoj državi.

RSE: Radio Stari Grad je smješten u ulici Urijan Dedinoj. Ako me sjećanje ne vara, to baš nije opština Stari Grad.

OSMANAGIĆ: Ne, to je opština Centar.

RSE: Kako to da je Radio Stari Grad u opštini Centar?

OSMANAGIĆ: Mi smo, eto, sticajem okolnosti našli jednu atraktivnu lokaciju, jedan objekat koji nam je odgovarao, koji smo kupili i opremili. Mi smo već odavno taj lokalni karakter prevazišli, programski smo ga nadrasli. Moram, međutim, reći da sam zaista ponosan na to ime. Mislim da je to jedna zdrava lokalna sredina, u kojoj sam ja između ostalog i rođen. Poznavajući sve te ljude, mislim da je to jedan zaista fini ambijent. Ja bih volio da odnosi između ljudi u čitavoj Bosni i Hercegovini budu onakvi kakvi su ovdje. To je uvijek bio jedan tolerantan prostor, neopterećen nacionalizmom, uvijek probosanski orijentisan; na jedan pozitivan način se odnosi prema društvu. Mislim da tu živi jedan tipičan Bosanac.

RSE: Osim toga, svaki gradić ima svoj stari grad, prema tome možete se uklopiti u svaku sredinu. Adnane, vi izvorno niste novinar. Čime ste se bavili u životu prije radija?

OSMANAGIĆ: Bavio sam se privatnim biznisom. Nikad nisam radio u državnom preduzeću. Ne znam da li sam uskraćen za to zadovoljstvo ili je to neka moja prednost. Čim sam počeo da radim, krenuo sam sa svojim poslom, s novcem koji sam sam stekao.

RSE: Rođeni ste u Sarajevu, prije 46 godina. Šta pamtite iz svog djetinjstva?

OSMANAGIĆ: Jako puno lijepih stvari. Susrećem se sa jako mnogo ljudi koji su nesrećni zbog ovog načina života koji nam dolazi, a na koji, čini mi se, nismo spremni. Pokušavam, i mislim da sam u velikoj mjeri uspio, da održim način života kakav sam imao ranije. Moje društvo, moji prijatelji, nisu se puno promijenili. Sfere mog interesovanja su uglavnom ostale iste. Možda mogućnosti nisu, ali u svakom slučaju mislim da svaki čovjek može da nađe neke stvari koje ga čine sretnim i danas. Slušali smo muziku koju i dan danas slušamo. Radio Stari Grad je dobrim dijelom zasnovan na muzici osamdesetih godina. To je muzika koja na jedan poseban način animira ljude. Osim tog muzičkog kvaliteta koji je evidentan, u odnosu na tu noviju produkciju, to je svakako i jedna emocija i nostalgija za vremenom kada se sigurno na ovim prostorima živjelo neuporedivo bolje i sretnije. Takođe sam se čitav život bavio sportom. Malo profesionalno, malo poluprofesionalno, sport je uvijek nekako bio uz mene. Nažalost, danas se manje bavim sportom, ne toliko zbog zauzetosti, koliko zbog godina. Ali i dalje ga upražnjavam u mjeri koja odgovara mojim potrebama u ovom periodu života. Tako da mislim da se nešto specijalno, bar u mom životu, nije promijenilo, osim što sam stariji, što imam dvoje djece i što su se neki moji kvaliteti u životu svakako promijenili, ne toliko zbog situacije, koliko zbog vremena koje je prošlo.

RSE: Rekli ste da se vaši prijatelji nisu promijenili. Koliko ih se raselilo?

OSMANAGIĆ: Nažalost dosta. Komuniciram sa svojim prijateljima u Americi i u zapadnoevropskim državama. Pored fizičkih stradanja koje je rat donio, odlazak kvalitetnih ljudi je sigurno najveća tragedija koja se dogodila ovom prostoru. Nesretan sam zbog tih ljudi, jer mislim da niko od njih ne može biti sretan. Nikog od njih iskreno i sa zadovoljstvom ne priča o toj svojoj novoj sredini. Sve te sudbine se mogu svesti na jedno –oni pokušavaju sami sebe ubijediti da tu imaju neku ekonomsku sigurnost. Međutim, uvijek se na kraju to svodi na to da su izgubili apsolutno svaki smisao života, da žive tuđi život, uglavnom život budućnosti svoje djece i u pravilu su jako nesretni.

RSE: Možete li vi iskreno od srca da im kažete – vratite se, ovdje će vam biti bolje?

OSMANAGIĆ: Ne znam koliko čovjek na to ima pravo. Znate, ljudi imaju djecu i imaju odgovornost prema toj djeci. Moj brat je bio jako dugo vani i evo sad očekujem da se vrati. Planiramo da otvorimo opet neki muzički studio, baš oko Radija Stari Grad, i da radimo muzičku produkciju. On je završio muzičku akademiju, kompozitor je, ima studio u Štutgartu. Njega sam uspio ubijediti u sve prednosti ovog ambijenta. Ali to je vrlo teško, čovjek treba biti obazriv. Ima jako puno stvari zbog kojih se ljudi opravdano boje da se vrate. Mada mislim da čovjek i ovdje, ako vjeruje u sebe i ako ima krov nad glavom, može da krene s nekim poslom.

RSE: Rekli ste da imate dvoje djece. Da li ijedno pokazuje sklonost ka novinarstvu, specijalno radijskom? Koliko njih zabavlja to što tata ima radio?

OSMANAGIĆ: Oni nemaju apsolutno nikakav odnos prema tome. Supruga i ja činimo sve da ih time ne opterećujemo. Povremeno dođu na radio. Mlađi se možda malo više interesuje, ali više kroz muziku. Međutim, nisam nešto primijetio, niti smo mi htjeli da im na bilo koji način to sada, u ovom periodu života, postavljamo kao neki prioritet i kao nešto što bi, eventualno, oni trebali da rade. Mlađem sinu je osam godina, stariji je krenuo u gimnaziju. Ja ću biti sretan da oni izaberu poziv u kojem će se oni naći, u kojem će biti sretni. I ja sam sretan jer se bavim poslom koji zaista volim.
XS
SM
MD
LG