Ljudmila CVETKOVIC, Enis ZEBIC
U mestu Osor na ostrvu Cres, za objekat površne oko 900 kvadratnih metara, na zemljištu oko 700.000 kvadrata, na kojem se nalazi komunalno opremljen autokamp površine oko 60.000 kvadrata, a koje je u korisništvu beogradske Opštine Stari grad, ponuđena početna cena je oko 5,5 miliona evra. Međutim, Strahinja Sekulić, pravobranilac Grada Beograda, tvrdi za Radio Slobodna Evropa da Grad nije podneo zahtev za prodaju pomenute imovine u Hrvatskoj:“U preambuli zaključka Vlade Republike Srbije, kojim je donela odluku da proda imovinu Republike Srbije u Hrvatskoj, navodi se da je podneo zahtev grad Beograd. Mi taj zahtev podneli nismo. Takođe, roverom smo utvrdili da ni Stari grad nije podneo zahtev za prodaju njihove imovine.”
U beogradskoj Opštini Stari grad, koja raspolaže nekretninama kod Osora, nismo uspeli da nađemo sagovornike koji bi govorili u mikrofon, ali nam je nezvanično potvrđeno da Stari grad nije podneo zahtev Vladi za prodaju ove imovine. Naš izvor, međutim, objašnjava da su grad i opštine samo korisnici pomenute imovine, a da je vlasnik Republika Srbija. Takođe nam je rečeno da je Opština svu neophodnu dokumentaciju o nekretninama na Cresu poslala Vladi i Direkciji za imovinu, tražeći da se to pitanje reši, a da je jedno od mogućih rešenja i prodaja. Međutim, za pravobranioca grada Beograda Strahinju Sekulića, u odluci Vlade za prodaju nekretnina u Hrvatrskoj ima mnogo nejasnoća:
“Meni samo to ukazuje da je to neka brzina u pitanju. Ne znam čemu ovolika žurba da se prodaju nekretnine, a da se ne reši sve i da se sačeka možda i bolja cena pomenutih nekretnina. Znači, ova žurba po meni je potpuno nepotrebna da Republika Srbija, bez ikakve konsultacije, da kažemo ne znam odakle, neki nepostojeći zahtev grada Beograda, prodaje imovinu za koju mi smatramo da je naša i da sve od prodaje te imovine treba da pripada gradu Beogradu, odnosno Opštini Stari grad.”
Oko konkretnih aukcija i tendera, za Ministarstvo za ekonomske odnose sa inostranstvom je jedino bitno da to bude sprovedeno na osnovu javnog konkursa, kaže za naš program Vlatko Sekulović, pomoćnik ministra:
“Kako bi se omogućilo da se dobije što bolja ponuda za tu imovinu, odnosno najbolji način zaštitili interesi Republike Srbije, odnosno njenih poreskih obveznika. Ne zalazimo u konkretne konkurse, to je u nadležnosti Direkcije za imovinu i oni su ti koji sprovode samu proceduru prodaje određene imovine.”
Međutim, u Republičkoj direkciji za imovinu nismo uspeli da dobijemo odgovor na pitanja pokrenuta kako u Hrvatskoj tako i u samom Beogradu. Ni Srboljub Panić, ni Nebojša Negić, zaduženi u Direkciji za pitanje prodaje imovine u Hrvatskoj, ni posle dva dana nisu odgovorili. No, za razliku od spornih momenata u konkretnim slučajevima, u Beogradu nije sporno samo pitanje prodaje imovine, s obzirom da se u Hrvatskoj protive tome. Ministarstvo za ekonomske odnose sa inostranstvom Vlade Srbije smatra da se primenjuje aneks G Sporazuma između Državne zajednice Srbije i Crne Gore i Hrvatske o imovini, gde je regulisano pitanje da su subjekti iz Srbije vlasnici te imovine ukoliko nije bilo određenih imovinskih promena od 91, kaže za naš program Vlatko Sekulović, pomoćnik ministra:
“Na osnovu toga, Aneksa G, nadležni organi, mislim tu na Direkciju za imovinu Republike Srbije, već je sprovela određene aukcije vezano za prodaju te imovine. Sada se polako uključuju i drugi subjekti i smatram da je to jedan dobar trend da se jednom rašćišćavaju ti svojinski odnosi između dve republike na mikro planu. Za Srbiju je to značajno zato što predstavlja jedan od ozbiljnih izvora prihoda i ono što je neka, da tako kažem, primedba od strane hrvatske države jeste da ne postoje podzakonski akti s njihove strane koji inplementiraju taj Aneks G. Međutim, mi smo mišljenja da to ne može biti prepreka u samom činu raspolaganja tom imovinom i zato se taj proces nastavlja i dalje.”
*****
Otočani su ogorčeni vijestima o odluci srbijanske Vlade da ponudi na prodaju atraktivno zemljište u četiri tisuće godina starom Osoru na južnom kraju otoka Cresa.
Nikakve transakcije prema odlukama ili zaključcima srbijanske vlade nas ne obavezuju, odlučan je glasnogovornik Hrvatskog fonda za privatizaciju Vedran Kukavica:
„Riječ je o jednoj iz niza nekretnina koje su upisane u Hrvatski fond za privatizaciju temeljem ureda vlade iz 1992. godine, a potom i zakona iz 1994. godine. Kad je riječ konkretno o ovoj nekretnini, ona ima status neprodane nekretnine. Dakle, agencije koje su objavile natječaj u Beogradu nemaju formalno-pravne veze s nama. Ono što obavezuje fond su svakako zakoni Republike Hrvatske, po kojima su te nekretnine naše vlasništvo.“
Radi se o 734 tisuće kvadratnih metara zemljišta na padini pa do mora u Osoru, na južnom kraju otoka Cresa. Zemljište je pripadalo gradu Osoru, ali nakon Drugog svjetskog rata oduzima ga federalna vojska i tamo gradi vojarnu. Krajem pedesetih godina vojska napušta zemljište i objekt
i predaje ih na korištenje beogradskoj firmi „Progres“. Navodno, sve se dešava pod patronatom generala Rade Bulata i njegove suprige Milke Kufrin, tadašnje hrvatske ministrice turizma. Bulat u to vrijeme u Osoru kupuje od općine zgradu sa zemljištem iz koje se prethodno iselilo lučku kapetaniju Osor, koja je premještena u obližnje Nerezine, te je potom ukinuta. Potkraj osamdesetih mediji otkrivaju da je Bulat srušio i dio četiri tisuće godina starog gradskog zida, kako bi sagradio garažu uz svoju kuću za odmor. „Progres“ krajem sedamdesetih ide u stečaj i kompletno zemljište prenosi na beogradsku općinu Stari Grad. U proljeće 1990. godine Mjesni odbor Osora traži ocjenu zakonitosti ovog upisa kod javnog pravobranitelja u Rijeci, kaže za naš radio tadašnji predsjednik odbora Roberto Polonio:
„Javni pravobranitelj je 1990. godine rekao da se u ovom slučaju može govoriti samo o zgradi, znači bivšoj vojarni, koja se može knjižiti na beogradsku općinu Stari Grad, a da zemljište treba pripasti jedini lokalne samouprave na kojem se nalazi.“
Sadašnji predsjednik Mjesnog odbora Osora Zvonko Spajić kaže kako je zemljište hrvatsko, jer je dekret kojim ga je federalna vojska oduzela koncem četrdesetih čista otimačina:
„To je naše i kraj. Godine 1949. to je dekretom Ministarstva obrane NRJ – jednostranim aktom – oteto hrvatskoj državi. Mislim da to treba pripasti nazad Osoru.“
I u nadležnim tijelima u Zagrebu neslužbeno su nam skrenuli pozornost na činjenicu da u cijelom ovom slučaju aspiracija Beograda na 750 tisuća četvornih metara atraktivne nekretnine u Osoru nema niti jednog dokaza o stjecanju nekretnine kupoprodajom. Domaći se u slučaju da netko kupi zemljište boje da će u četiri tisuće godina starom Osoru krenuti bespoštedna apartmanizacija, kaže nam Roberto Polonio:
„Mi se prvenstveno bojimo apartmanizacije. Osor je ipak gradić star četiri tisuće godina, gdje i je i arheološka zona Biar – autokamp Bijar, uvala Bijar. Bijar dolazi od rimskog – vier, što znači stari, odnosno stara osorska luka. I bojimo se da bi se devastirao i kulturni prostor i krajolik. A u postojećem masterplanu turizma je predviđeno – gore oko ove bivše vojarne – jedno malo eko selo. Radi se o nekih 20-30 malih apartmančića, što bi moglo proći. Ali mi se bojimo, s obzirom da je i sada u toku usvajanje prostornog plana za područje grada Malog Lošinja, da tu ne bi došlo do neke devastacije prostora, iako ovo, za sada, još uvijek ima status poljoprivrednog zemljišta.“
