Široj TV publici u posljednjih godinu dana naš gost postaje poznat kao Frenki u sapunici koja se svakim radnim danom vrti na Prvom programu Hrvatske televizije:
„,Ljubav u zaleđu‘ je zapravo serija o životu kojim živi današnji Zagreb. Paralelno se prati život srednje generacije, mladih nogometaša i njihovih djevojaka. Izuzme li se dužina i razvučenost radnje, po čemu se serija i svrstava u sapunice, riječ je o svakodnevnici glavnog hrvatskog grada, začinjenoj emocijama, dramom, preljubima i ne sasvim legalnim poslovima“, kaže Zijad Gračić
Saznaćete kako je moguće pomiriti nastupe na Dubrovačkim ljetnim igrama i u off teatrima i ulogu u sapunici. Zašto se ovu vrstu serija tek sada počinje proizvoditi na Balkanu, zašto intelektualci neće priznati da gledaju sapunice, od kojih dječjih bolesti boluju serije koje se snimaju u Hrvatskoj, šta kaže šestogodišnja Korina kada tatu vidi na TV, kao ne baš mirnog stričeka Frenkija, samo su neka od pitanja na koja vam jutros odgovara Zijad Gračić.
* * * * *
RSE: Zijad Gračić, akademski glumac. Vi ste u stalnom angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu, a u posljednje vrijeme široj publici ste postali poznati ulogom u jednoj od brojnih sapunica koje su postale jako moderne.
GRAČIĆ: Da, ja sam član Hrvatskog narodnog kazališta od 1984. godine, kada sam i završio Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Znači tih 22 godine sam u HNK kao matičnoj kući, a povremeno se pojavljujem i na televiziji, tako da sada trenutno radim na toj jednoj dugoj seriji, takozvanoj sapunici, „Ljubav u zaleđu“.
RSE: Kakva je to serija?
GRAČIĆ: Ako se izuzme nepopularna forma sapunice u smislu dužine prikazivanja i razvodnjenosti, radi se o jednoj vrlo zanimljivoj priči. Jako suvremenoj, aktualnoj, da ne kažem ovovremenoj, koja je vezana za život i događaje u gradu Zagrebu. Radnja se razvija na dva plana: o jednoj generaciji srednjih godina – radi se o dva - tri para i situacijama između njih – i njihovoj djeci, odnosno mlađoj generaciji, a to su manje -više nogometaši i njihove djevojke. Znači, paralelno život srednje generacije i događanja među tim mladim ljudima, što profesionalno, što privatno. Ima tu i emocija, ljubavi, ima tu dramatičnih situacija, preljuba, intriga, ima tu radnji koje su na rubu legalnog i tako dalje.
RSE: Što je, ustvari, zagrebačka stvarnost.
GRAČIĆ: Tako je. Apsolutno se približava stvarnosti. Očigledna je podudarnost Nogometnog kluba „Agram“ i „Dinama“. Na primjer, „Agram“ se pojačava jednim nogometašem koji dolazi iz Meksika, a prije tjedan dana je u „Dinamo“ došao nogometaš iz Brazila kao pojačanje. Slučajnost je htjela da je isti dan kada je naš kolega glumac došao iz Meksika, taj nogometaš došao iz Brazila.
RSE: Istim avionom?
GRAČIĆ: Šalili smo se da su došli istim avionom, ali najvjerojatnije da nisu. Vjerojatno su bili različiti letovi, ali došao je točno isti dan.
RSE: Hrvatska trenutno proizvodi najviše tih serija od svih država bivše Jugoslavije. Otkud to zakašnjenje u odnosu, recimo, na Sjedinjene Američke Države ili na, recimo, Njemačku koja već dugo proizvodi svoje sapunice?
GRAČIĆ: To možemo pripisati našim događanjima na ovim prostorima, a i tim nekim promjenama vezanim za te događaje. S obzirom da se mnogo toga promijenilo, promijenilo se i u tom našem igranom programu. Hrvatska televizija je radila mini serije i manje serije, iako ne tipa sapunica, dok se nije dogodilo sve što se dogodilo, a onda su se opet javili neki hrabri ljudi koji su krenuli u to privatno. Vlasnik ove sapunice – kao i one prve sapunice „Villa Maria“ – je privatna produkcija AVA. Hrvatska televizija još uvijek nije našla formu kako da proizvodi takav program, a da joj nije preskup, pa to uzima kao gotov proizvod. Teško mi je to uspoređivati s početcima u Americi, odnosno u drugim zapadnim zemljama, ali ja mislim da je to, jednostavno, pitanje tehnologije i pitanje organizacije posla.
RSE: Od jednog producenta sam čula da je način na koji se rade ove serije o kojima mi trenutno govorimo – jeftino, brzo i nekvalitetno. Slažete li se s tim?
GRAČIĆ: Ne slažem se. To nije ni jeftino, ni brzo – radimo pola godine, a za pola godine se mnogo toga može napraviti – i daleko od toga da je nekvalitetno. Možemo govoriti o „dječjim bolestima“ koje se javljaju na početku. Prva sapunica produkcije AVA „Villa Maria“ je imala te svoje početne nedostatke. Međutim sada, u „Ljubavi u zaleđu“, razina kvaliteta je mnogo viša. Što će reći da će svaki sljedeći posao biti još kvalitetniji. Razlika, po meni, između ovih zapadnih sapunica, ako ih tako možemo nazvati, će biti velika i sve veća, zato što kod nas akteri koji su u sapunici, mislim prvenstveno na glumce, imaju jedan drugi pristup poslu. Većina njih su akademski glumci. Nema veze što su oni akademski, već se radi o profesionalnim glumcima koji imaju jedan drugačiji pristup glumi nego, recimo, akteri u mnogo ovih sapunica koje trenutno gledamo, a koje nam dolaze izvana. Na kraju krajeva, to će sigurno imati svoj razvojni put u pozitivnom smislu. Planiraju se novi poslovi, a, kažem,
razina će samo rasti.
RSE: Proizvod, evidentno, ima svoju prođu na tržištu. Gledanost je jako velika. Zašto oni koji sebe nazivaju intelektualcima potajno takve serije gledaju, a tvrde da ih ne gledaju?
GRAČIĆ: Radi se samo o tim predrasudama. Mogu vam reći da sam i ja imao otpor prema tome, a evo sada je ispred mene na televiziji nekakva španjolska sapunica. Radi se o načinu rada i o samoj fabuli. Ovo što mi radimo, prvenstveno zato što je domaće, prvenstveno zato što je zanimljivo, ovi gledaju poskrivečke, a ovi javno, i prepoznaju da to nema veze sa ovim sapunicama za koje smo rekli da nemaju tu zanimljivost kao ova naša. Ljudi prepoznaju i vide da je to, ipak, malo drugačije od ovih stranih sadržaja koji nam se nude. Budući da je priča prepoznatljiva, da reflektira sve ono što ih okružuje svakodnevno, to im postaje zanimljivo. Ima tu i nekih istina i nekih hrabrih kritika i komentara na rad, recimo, političara ili javnih službenika, koji se razotkrivaju, pa ljudi upoznaju kako Zagreb diše i s te druge strane. Kažem, priča je jako dobro smišljena i intrigantna. Onaj tko lobira za ove dvije naše spisateljice Dijanu i Martinu i tko im daje neku vrstu informacija, daje im prave informacije, zanimljive za običnog čovjeka.
RSE: Rekli ste da ste 1984. godine diplomirali na Akademiji. Rođeni ste u Bosni i Hercegovini. Otkud Vi uopšte u Zagrebu?
GRAČIĆ: Tako je. Rođen sam u Kaknju. Od svoje treće godine živim u Tuzli, tamo sam završio osnovnu i srednju školu. Pokušao sam upisati glumu u Beogradu i nisam uspio, nisam primljen na beogradsku Akademiju, pa sam sljedeće godine odlučio da pokušam u Zagrebu. Tu mi se posrećilo i ostao sam u Zagrebu. Imao sam i tu sreću da sam mogao doslovno da biram u kojem ću kazalištu u Zagrebu ostati. Aktualna su bila i kazališta „Gavela“ i „Kerempuh“. Kad sam dobio ponudu od Hrvatskog narodnog kazališta, znao sam koje ću kazalište izabrati.
RSE: Iz glumačkih izvora sam saznala da ste jako talentiran glumac i da jako dobro izgledate.
GRAČIĆ: Ne znam što bih na to komentirao. Valjda su ti izvori pouzdani, pa hajmo im vjerovati.
RSE: Dosta ste radili u off teatrima.
GRAČIĆ: Tako je. Pored te svoje matične kuće, non-stop sam radio u drugim kazalištima, tako da nema kazališta u kojem nisam radio. I u „Gaveli“ i u kazalištu „Trešnja“ i u „Maloj sceni“ i u ZKM-u. Moram posebno istaći da sam radio 20 sezona na Ljetnim dubrovačkim igrama. Kad se zbroje svi provedeni dani u Dubrovniku, radi se o četiri godine života. Osnovao sam i jednu svoju umjetničku organizaciju. Tamo negdje 1994-1995. godine smo od Ministarstva dobili dozvolu da se sami organiziramo i okupljamo oko nekih projekata, pa sam tako sa jednim kolegom osnovao kazalište koje se zove „No. 2“, gdje smo radili neke svoje programe. S jednom predstavom smo napravili premijeru u Melbourneu za naše ljude. Radili smo turneje i po Evropi i po Australiji i po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini.
RSE: Interesantno je da ste svoj teatar nazvali „No. 2“.
GRAČIĆ: Pa zato što je No. 1 teatar HNK. Nema tu neke velike filozofije.
RSE: U međuvremenu se bavite i profesurom. Predavač ste u Tuzli.
GRAČIĆ: Nikad ne znate gdje vas sve može život odvesti. Jedan dan mi je zazvonio telefon, zvao me je moj razredni starješina Ahmed Kasumović, koji je tada bio prvi dekan tuzlanske Akademije koja se osnovala prije sedam godina. On je meni bio četiri godine razrednik u gimnaziji, predavao je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik, već kako je tada bilo. On je znao da sam ja u Zagrebu, mi smo se puno puta i sretali, i zvao me je da dođem da radim u Tuzli. Ja sam se odupirao koliko sam mogao. Najviše zbog te udaljenosti, zbog distance, zbog svojih obaveza. Međutim, uslijedilo je par telefonskih poziva. On nije odustajao, poštujući sve moje uvjete koje sam navodio. Tako da sam na kraju pristao. Evo to već traje pet godina i moram priznati da je to jedna potpuno nova dimenzija u mom profesionalnom životu. Drago mi je da uspijevam raditi sa studentima. Sada imam i svoju klasu. Predajem scenski govor i glumu. Oni su sada treća godina. Upravo se spremam za ispit, uskoro imaju ispit iz scenskog govora i glume.
RSE: Kako procjenjujete te nove generacije?
GRAČIĆ: Postoje, po meni, svije skupine ljudi – oni koji se mogu baviti i oni koji se ne mogu baviti ovim poslom. Kao, uostalom, i u svakom poslu. A čini mi se da imam osjećaj za tu prvu procjenu. Recimo da imam za to dovoljno iskustva. Međutim, i u toj skupini koja može da se bavi ovim poslom ima velikih razlika, i tu je veliki dijapazon. Kad uđu u školu, onda mi preuzimamo odgovornost da to što smo procijenili da je u njima iz njih izvučemo.
RSE: Koliko stvarne audicije na Akademiji podsjećaju na „Audiciju“ koju je svojevremeno radila Akademija „Obala“?
GRAČIĆ: To je poseban fenomen vezan za Bosnu i Hercegovinu. Razlika je, naravno, velika. Mada ponekad neko podsjeti na tu „Audiciju“. Otuda se i iznjedrila ta ideja. Kada se ide u neke imitacije ili kada se ide u neku vrstu oponašanja i imitiranja, onda se dogode tako duhovite situacije.
RSE: Kako biste generalno procijenili nove, mlade generacije? Talentiranijim od vaše klase ili je to tu negdje?
GRAČIĆ: To je tu negdje. Ima puno talentiranih mladih ljudi. To je kao i u svakom pozivu. Može se dogoditi da neka generacija iskoči. Manje-više, trenutno, na ovim prostorima – evo konkretno u Bosni i Hercegovini – ima izuzetno talentiranih mladih ljudi, zainteresiranih da u jednom teškom periodu života, kakav se sada živi na ovim prostorima, u tome pronađu ne neki izlaz, već da uđu u nešto potpuno drugačije, u što se ulazi studiranjem glume. Ovaj poziv je sam po sebi toliko zanimljiv da je sam po sebi i bijeg od neke stvarnosti i realnosti. Tako da ima i interesenata i talentiranih ljudi.
RSE: Oženjeni ste i imate dvoje djece.
GRAČIĆ: Tako je. Oženjen sam već 16 godina. Supruga se zove Katarina. Sin Arijan mi ima 15 godina, a kćerka Korina ima šest.
RSE: Da li je ikada ijedno od vaše dvoje djece igdje glumilo?
GRAČIĆ: Nije.
RSE: Pokazuju i interesovanje?
GRAČIĆ: Ne baš. Korina možda malo. Kada stane ispred televizora i ponavlja ono što čuje, mogu zaključiti da ima nešto u sebi čega ona, naravno, nije svjesna. To Arijan nikad nije pokazivao. On je sada u svom svijetu, malo je blesav, kao i svi dečki u njegovim godinama. Sada je prvi razred gimnazije.
RSE: Kako reaguje Korina kad vas vidi na televiziji?
GRAČIĆ: Zanimljivo je to promatrati. Stane sa strane, spusti malo glavicu i gleda. Onda traži reakciju kod mene i Katarine kad gledamo. Ali vjerujte da se često dogodi da ne možemo gledati zato što imamo obaveza. Ovaj lik kojeg ja igram – Frenki – nalazi se u vrlo čudnim situacijama. On je taj koji se bavi svim i svačim. Tako da joj je to posebno zanimljivo. Reakcija je zanimljiva u svakom slučaju.
RSE: Da li razlikuje vas na televiziji i vas privatno?
GRAČIĆ: Da. Tu uopće nema nikakvih problema. Sve to ona ima pod kontrolom. Apsolutno to odvaja. Ne zbunjuje je ništa.
RSE: Kakvi su planovi?
GRAČIĆ: Nemam nekih posebnih planova što se tiče profesionalnog života. Ja sam u svojoj matičnoj kući. Morao sam zamoliti svog ravnatelja odnosno ravnateljicu, kao i intendanticu, da me malo oslobode za vrijeme ovog rada, tako da nisam u novim podjelama. Čekam nove podjele u svojoj matičnoj kući, ali ne u ovoj sezoni, već u sljedećoj – za jesen. Što se tiče Akademije u Tuzli, nakon ovog ispita, nastat će semestralna pauza, a onda idemo u šesti semestar. U ovom šestom semestru moraju obraditi jedan poseban žanr – odabrao sam im komediju situacije. Što se tiče produkcija AVA, oni spremaju, koliko znam, tri nova posla. Radi se o jednoj kriminalističkoj seriji, o jednom filmu i o jednoj novoj sapunici na jesen. Ne znam da li će, to je njihova odluka, opet stupiti u kontakt sa mnom. Igram puno starih predstava u HNK-u. Tako da manje-više sve to ide svojim tijekom. Jedino što planiram, ako mi se posreći, privatno, kad počne Svjetsko prvenstvo u nogometu, da odemo gledati utakmicu u Berlin.
RSE: Da li ste nabavili karte?
GRAČIĆ: Pa prijavili se jesmo, ali još nemamo karte. Nadam se da ćemo to pribaviti. Hrvatska igra prvu utakmicu sa Brazilom. Imamo neke rodbine u Berlinu i nadam se da ćemo tog 13. lipnja biti u Njemačkoj.
„,Ljubav u zaleđu‘ je zapravo serija o životu kojim živi današnji Zagreb. Paralelno se prati život srednje generacije, mladih nogometaša i njihovih djevojaka. Izuzme li se dužina i razvučenost radnje, po čemu se serija i svrstava u sapunice, riječ je o svakodnevnici glavnog hrvatskog grada, začinjenoj emocijama, dramom, preljubima i ne sasvim legalnim poslovima“, kaže Zijad Gračić
Saznaćete kako je moguće pomiriti nastupe na Dubrovačkim ljetnim igrama i u off teatrima i ulogu u sapunici. Zašto se ovu vrstu serija tek sada počinje proizvoditi na Balkanu, zašto intelektualci neće priznati da gledaju sapunice, od kojih dječjih bolesti boluju serije koje se snimaju u Hrvatskoj, šta kaže šestogodišnja Korina kada tatu vidi na TV, kao ne baš mirnog stričeka Frenkija, samo su neka od pitanja na koja vam jutros odgovara Zijad Gračić.
* * * * *
RSE: Zijad Gračić, akademski glumac. Vi ste u stalnom angažmanu u Hrvatskom narodnom kazalištu, a u posljednje vrijeme široj publici ste postali poznati ulogom u jednoj od brojnih sapunica koje su postale jako moderne.
GRAČIĆ: Da, ja sam član Hrvatskog narodnog kazališta od 1984. godine, kada sam i završio Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Znači tih 22 godine sam u HNK kao matičnoj kući, a povremeno se pojavljujem i na televiziji, tako da sada trenutno radim na toj jednoj dugoj seriji, takozvanoj sapunici, „Ljubav u zaleđu“.
RSE: Kakva je to serija?
GRAČIĆ: Ako se izuzme nepopularna forma sapunice u smislu dužine prikazivanja i razvodnjenosti, radi se o jednoj vrlo zanimljivoj priči. Jako suvremenoj, aktualnoj, da ne kažem ovovremenoj, koja je vezana za život i događaje u gradu Zagrebu. Radnja se razvija na dva plana: o jednoj generaciji srednjih godina – radi se o dva - tri para i situacijama između njih – i njihovoj djeci, odnosno mlađoj generaciji, a to su manje -više nogometaši i njihove djevojke. Znači, paralelno život srednje generacije i događanja među tim mladim ljudima, što profesionalno, što privatno. Ima tu i emocija, ljubavi, ima tu dramatičnih situacija, preljuba, intriga, ima tu radnji koje su na rubu legalnog i tako dalje.
RSE: Što je, ustvari, zagrebačka stvarnost.
GRAČIĆ: Tako je. Apsolutno se približava stvarnosti. Očigledna je podudarnost Nogometnog kluba „Agram“ i „Dinama“. Na primjer, „Agram“ se pojačava jednim nogometašem koji dolazi iz Meksika, a prije tjedan dana je u „Dinamo“ došao nogometaš iz Brazila kao pojačanje. Slučajnost je htjela da je isti dan kada je naš kolega glumac došao iz Meksika, taj nogometaš došao iz Brazila.
RSE: Istim avionom?
GRAČIĆ: Šalili smo se da su došli istim avionom, ali najvjerojatnije da nisu. Vjerojatno su bili različiti letovi, ali došao je točno isti dan.
RSE: Hrvatska trenutno proizvodi najviše tih serija od svih država bivše Jugoslavije. Otkud to zakašnjenje u odnosu, recimo, na Sjedinjene Američke Države ili na, recimo, Njemačku koja već dugo proizvodi svoje sapunice?
GRAČIĆ: To možemo pripisati našim događanjima na ovim prostorima, a i tim nekim promjenama vezanim za te događaje. S obzirom da se mnogo toga promijenilo, promijenilo se i u tom našem igranom programu. Hrvatska televizija je radila mini serije i manje serije, iako ne tipa sapunica, dok se nije dogodilo sve što se dogodilo, a onda su se opet javili neki hrabri ljudi koji su krenuli u to privatno. Vlasnik ove sapunice – kao i one prve sapunice „Villa Maria“ – je privatna produkcija AVA. Hrvatska televizija još uvijek nije našla formu kako da proizvodi takav program, a da joj nije preskup, pa to uzima kao gotov proizvod. Teško mi je to uspoređivati s početcima u Americi, odnosno u drugim zapadnim zemljama, ali ja mislim da je to, jednostavno, pitanje tehnologije i pitanje organizacije posla.
RSE: Od jednog producenta sam čula da je način na koji se rade ove serije o kojima mi trenutno govorimo – jeftino, brzo i nekvalitetno. Slažete li se s tim?
GRAČIĆ: Ne slažem se. To nije ni jeftino, ni brzo – radimo pola godine, a za pola godine se mnogo toga može napraviti – i daleko od toga da je nekvalitetno. Možemo govoriti o „dječjim bolestima“ koje se javljaju na početku. Prva sapunica produkcije AVA „Villa Maria“ je imala te svoje početne nedostatke. Međutim sada, u „Ljubavi u zaleđu“, razina kvaliteta je mnogo viša. Što će reći da će svaki sljedeći posao biti još kvalitetniji. Razlika, po meni, između ovih zapadnih sapunica, ako ih tako možemo nazvati, će biti velika i sve veća, zato što kod nas akteri koji su u sapunici, mislim prvenstveno na glumce, imaju jedan drugi pristup poslu. Većina njih su akademski glumci. Nema veze što su oni akademski, već se radi o profesionalnim glumcima koji imaju jedan drugačiji pristup glumi nego, recimo, akteri u mnogo ovih sapunica koje trenutno gledamo, a koje nam dolaze izvana. Na kraju krajeva, to će sigurno imati svoj razvojni put u pozitivnom smislu. Planiraju se novi poslovi, a, kažem,
razina će samo rasti.
RSE: Proizvod, evidentno, ima svoju prođu na tržištu. Gledanost je jako velika. Zašto oni koji sebe nazivaju intelektualcima potajno takve serije gledaju, a tvrde da ih ne gledaju?
GRAČIĆ: Radi se samo o tim predrasudama. Mogu vam reći da sam i ja imao otpor prema tome, a evo sada je ispred mene na televiziji nekakva španjolska sapunica. Radi se o načinu rada i o samoj fabuli. Ovo što mi radimo, prvenstveno zato što je domaće, prvenstveno zato što je zanimljivo, ovi gledaju poskrivečke, a ovi javno, i prepoznaju da to nema veze sa ovim sapunicama za koje smo rekli da nemaju tu zanimljivost kao ova naša. Ljudi prepoznaju i vide da je to, ipak, malo drugačije od ovih stranih sadržaja koji nam se nude. Budući da je priča prepoznatljiva, da reflektira sve ono što ih okružuje svakodnevno, to im postaje zanimljivo. Ima tu i nekih istina i nekih hrabrih kritika i komentara na rad, recimo, političara ili javnih službenika, koji se razotkrivaju, pa ljudi upoznaju kako Zagreb diše i s te druge strane. Kažem, priča je jako dobro smišljena i intrigantna. Onaj tko lobira za ove dvije naše spisateljice Dijanu i Martinu i tko im daje neku vrstu informacija, daje im prave informacije, zanimljive za običnog čovjeka.
RSE: Rekli ste da ste 1984. godine diplomirali na Akademiji. Rođeni ste u Bosni i Hercegovini. Otkud Vi uopšte u Zagrebu?
GRAČIĆ: Tako je. Rođen sam u Kaknju. Od svoje treće godine živim u Tuzli, tamo sam završio osnovnu i srednju školu. Pokušao sam upisati glumu u Beogradu i nisam uspio, nisam primljen na beogradsku Akademiju, pa sam sljedeće godine odlučio da pokušam u Zagrebu. Tu mi se posrećilo i ostao sam u Zagrebu. Imao sam i tu sreću da sam mogao doslovno da biram u kojem ću kazalištu u Zagrebu ostati. Aktualna su bila i kazališta „Gavela“ i „Kerempuh“. Kad sam dobio ponudu od Hrvatskog narodnog kazališta, znao sam koje ću kazalište izabrati.
RSE: Iz glumačkih izvora sam saznala da ste jako talentiran glumac i da jako dobro izgledate.
GRAČIĆ: Ne znam što bih na to komentirao. Valjda su ti izvori pouzdani, pa hajmo im vjerovati.
RSE: Dosta ste radili u off teatrima.
GRAČIĆ: Tako je. Pored te svoje matične kuće, non-stop sam radio u drugim kazalištima, tako da nema kazališta u kojem nisam radio. I u „Gaveli“ i u kazalištu „Trešnja“ i u „Maloj sceni“ i u ZKM-u. Moram posebno istaći da sam radio 20 sezona na Ljetnim dubrovačkim igrama. Kad se zbroje svi provedeni dani u Dubrovniku, radi se o četiri godine života. Osnovao sam i jednu svoju umjetničku organizaciju. Tamo negdje 1994-1995. godine smo od Ministarstva dobili dozvolu da se sami organiziramo i okupljamo oko nekih projekata, pa sam tako sa jednim kolegom osnovao kazalište koje se zove „No. 2“, gdje smo radili neke svoje programe. S jednom predstavom smo napravili premijeru u Melbourneu za naše ljude. Radili smo turneje i po Evropi i po Australiji i po Hrvatskoj i po Bosni i Hercegovini.
RSE: Interesantno je da ste svoj teatar nazvali „No. 2“.
GRAČIĆ: Pa zato što je No. 1 teatar HNK. Nema tu neke velike filozofije.
RSE: U međuvremenu se bavite i profesurom. Predavač ste u Tuzli.
GRAČIĆ: Nikad ne znate gdje vas sve može život odvesti. Jedan dan mi je zazvonio telefon, zvao me je moj razredni starješina Ahmed Kasumović, koji je tada bio prvi dekan tuzlanske Akademije koja se osnovala prije sedam godina. On je meni bio četiri godine razrednik u gimnaziji, predavao je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik, već kako je tada bilo. On je znao da sam ja u Zagrebu, mi smo se puno puta i sretali, i zvao me je da dođem da radim u Tuzli. Ja sam se odupirao koliko sam mogao. Najviše zbog te udaljenosti, zbog distance, zbog svojih obaveza. Međutim, uslijedilo je par telefonskih poziva. On nije odustajao, poštujući sve moje uvjete koje sam navodio. Tako da sam na kraju pristao. Evo to već traje pet godina i moram priznati da je to jedna potpuno nova dimenzija u mom profesionalnom životu. Drago mi je da uspijevam raditi sa studentima. Sada imam i svoju klasu. Predajem scenski govor i glumu. Oni su sada treća godina. Upravo se spremam za ispit, uskoro imaju ispit iz scenskog govora i glume.
RSE: Kako procjenjujete te nove generacije?
GRAČIĆ: Postoje, po meni, svije skupine ljudi – oni koji se mogu baviti i oni koji se ne mogu baviti ovim poslom. Kao, uostalom, i u svakom poslu. A čini mi se da imam osjećaj za tu prvu procjenu. Recimo da imam za to dovoljno iskustva. Međutim, i u toj skupini koja može da se bavi ovim poslom ima velikih razlika, i tu je veliki dijapazon. Kad uđu u školu, onda mi preuzimamo odgovornost da to što smo procijenili da je u njima iz njih izvučemo.
RSE: Koliko stvarne audicije na Akademiji podsjećaju na „Audiciju“ koju je svojevremeno radila Akademija „Obala“?
GRAČIĆ: To je poseban fenomen vezan za Bosnu i Hercegovinu. Razlika je, naravno, velika. Mada ponekad neko podsjeti na tu „Audiciju“. Otuda se i iznjedrila ta ideja. Kada se ide u neke imitacije ili kada se ide u neku vrstu oponašanja i imitiranja, onda se dogode tako duhovite situacije.
RSE: Kako biste generalno procijenili nove, mlade generacije? Talentiranijim od vaše klase ili je to tu negdje?
GRAČIĆ: To je tu negdje. Ima puno talentiranih mladih ljudi. To je kao i u svakom pozivu. Može se dogoditi da neka generacija iskoči. Manje-više, trenutno, na ovim prostorima – evo konkretno u Bosni i Hercegovini – ima izuzetno talentiranih mladih ljudi, zainteresiranih da u jednom teškom periodu života, kakav se sada živi na ovim prostorima, u tome pronađu ne neki izlaz, već da uđu u nešto potpuno drugačije, u što se ulazi studiranjem glume. Ovaj poziv je sam po sebi toliko zanimljiv da je sam po sebi i bijeg od neke stvarnosti i realnosti. Tako da ima i interesenata i talentiranih ljudi.
RSE: Oženjeni ste i imate dvoje djece.
GRAČIĆ: Tako je. Oženjen sam već 16 godina. Supruga se zove Katarina. Sin Arijan mi ima 15 godina, a kćerka Korina ima šest.
RSE: Da li je ikada ijedno od vaše dvoje djece igdje glumilo?
GRAČIĆ: Nije.
RSE: Pokazuju i interesovanje?
GRAČIĆ: Ne baš. Korina možda malo. Kada stane ispred televizora i ponavlja ono što čuje, mogu zaključiti da ima nešto u sebi čega ona, naravno, nije svjesna. To Arijan nikad nije pokazivao. On je sada u svom svijetu, malo je blesav, kao i svi dečki u njegovim godinama. Sada je prvi razred gimnazije.
RSE: Kako reaguje Korina kad vas vidi na televiziji?
GRAČIĆ: Zanimljivo je to promatrati. Stane sa strane, spusti malo glavicu i gleda. Onda traži reakciju kod mene i Katarine kad gledamo. Ali vjerujte da se često dogodi da ne možemo gledati zato što imamo obaveza. Ovaj lik kojeg ja igram – Frenki – nalazi se u vrlo čudnim situacijama. On je taj koji se bavi svim i svačim. Tako da joj je to posebno zanimljivo. Reakcija je zanimljiva u svakom slučaju.
RSE: Da li razlikuje vas na televiziji i vas privatno?
GRAČIĆ: Da. Tu uopće nema nikakvih problema. Sve to ona ima pod kontrolom. Apsolutno to odvaja. Ne zbunjuje je ništa.
RSE: Kakvi su planovi?
GRAČIĆ: Nemam nekih posebnih planova što se tiče profesionalnog života. Ja sam u svojoj matičnoj kući. Morao sam zamoliti svog ravnatelja odnosno ravnateljicu, kao i intendanticu, da me malo oslobode za vrijeme ovog rada, tako da nisam u novim podjelama. Čekam nove podjele u svojoj matičnoj kući, ali ne u ovoj sezoni, već u sljedećoj – za jesen. Što se tiče Akademije u Tuzli, nakon ovog ispita, nastat će semestralna pauza, a onda idemo u šesti semestar. U ovom šestom semestru moraju obraditi jedan poseban žanr – odabrao sam im komediju situacije. Što se tiče produkcija AVA, oni spremaju, koliko znam, tri nova posla. Radi se o jednoj kriminalističkoj seriji, o jednom filmu i o jednoj novoj sapunici na jesen. Ne znam da li će, to je njihova odluka, opet stupiti u kontakt sa mnom. Igram puno starih predstava u HNK-u. Tako da manje-više sve to ide svojim tijekom. Jedino što planiram, ako mi se posreći, privatno, kad počne Svjetsko prvenstvo u nogometu, da odemo gledati utakmicu u Berlin.
RSE: Da li ste nabavili karte?
GRAČIĆ: Pa prijavili se jesmo, ali još nemamo karte. Nadam se da ćemo to pribaviti. Hrvatska igra prvu utakmicu sa Brazilom. Imamo neke rodbine u Berlinu i nadam se da ćemo tog 13. lipnja biti u Njemačkoj.