Olivera ÐUKANOVIC, šef Biroa za informisanje Vlade Crne Gore
Subota, 14. januar ljeta gospodnjegDatum kojeg, priznajem, svake godine nastojim da obilježim što svečarskije. Kao svaka u duhu pravoslavlja vaspitana žena, značajne datume nikad ne zanemarujem, a ovaj posebno, jer mi je tog dana godišnjica braka…Iskreno se radujem svakom vikendu, mada mi ne biva uvijek da ih provedem kući ili gdjegod drugdje, a da pri tome ne budem u svakodnevnim poslovima iz Biroa. Šta je tu je! Jedno od pravila posla kojim se bavim, a kojeg se strogo pridržavam, jeste da 24 sata budem dostupna, posebno medijima. Ipak, to mi vikendom ne smeta da se najčešće posvetim nekome koga smatram najboljim čovjekom na planeti, onome koji se na mom emotivnom nebu pojavio prije godinu i sedam mjeseci i zaslužuje da ga zovem ljubavlju svog života. Njegovo ime vam ništa neće značiti, nije javna ličnost, medijski nigdje nije eksponiran, ne posjećuje “in” mjesta u gradu, ne bavi se značajnim biznisom .. Jedino što pouzdano mogu da tvdim je da se volimo iskreno, da nastojimo da budemo što češće zajedno i da su nam vikendi prava prilika za to. Moja posvećenost njemu nema granica, mada kao njegova baka, vjerujem da ga malo više volim nego on mene. ….
Nedjelja, 15. januar
Freško jutro, kafa i štampa. Već nekoliko nedjelja za redom ponovo se sve u medijima vrti oko gospodina Lajčaka. Da bi, da već jednom sjednu za taj zajednički astal, ali znajući neke, možda će se potegnuti i dodatna ili početna nesuglasica o tome da li da sto bude okrugli, ovalni, pravougaoni, kvadratni… Valja stvari komplikovati, jer se valjda time dobija na intelektualnoj težini. Samo da ne bude onako kako je moja baba znala reći: “Kad bi svi pamet na pazar iznijeli, svak bi se svoje mašio”. No, bez obzira na sve, čini se jasnim, kako gospodinu Lajčaku tako i ostalima, da već od sljedeće nedjelje, udaramo nove temelje naše, jedne kuće. Ne smeta ništa da čujemo i uvažimo preporuke o tome kakve potporne i noseće zidove da zidamo, koje stubove, kakvu građu i koji arhitektonski stil da primijenimo da ojačamo grede krova našeg doma, početkom prošlog vijeka oburdanog. Valja tu staru, ali sjutra već obnovljenu kuću ojačati i zbog toga što je Crna Gora, poznata i po aktivnoj seizmici, tj trusnosti.
Gledam reprizu intervjua Bogoljuba Karića. Reče čovjek nešto što smo još davno slutili. Tvrdi da je Milošević pred sam kraj prošlog vijeka htio da vojno interveniše u Crnoj Gori. O, prijatelju Srbine, đe bi dosad, jer :”Koja se ne rekne, ona se ne čuje”.
Ponedjeljak, 16. januar
Ajmo nanovo. Sve po redu, elektronska pošta, novine, interni pregled agencijskih vijesti, sastanci, saopštenja, najave…Novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama.. Kako na najbolji način izaći u susret onome što je njegova suština. Mi u Birou najvjerovatnije nećemo njime biti dodatno opterećeni, jer sve informacije koje su u našem posjedu već su javno objavljene.
Večeras gledam, prethodno mnogo puta najvljivan, dokumentaristički serijal Televizije Crne Gore “Od referenduma do referenduma”. Epizoda prva, utisak: uh, toliko je toga na šta nas priča dva autora podjeća, animira memoriju…
Utorak, 17. januar
Čitam dnevnu štampu i ne mogu da se načudim potrebi nekih medija da izuzetno važnu posjetu predsjednika Republike Filipa Vujanovića Vatikanu ne pokušaju da minimizuju začinima tipa: “privatna posjeta”, “u režiji izvjesnih”. Svašta, kad bih bilo kojeg od svjetskih moćnika svijeta srela, makar oni bili u kupaćim gaćama ili negližeu, ne razumijem što bi ta činjenica umanjila važnost našeg susreta. Gledano iz moje, ženske perspektive, možda bi bilo potpuno suprotno. Normalno,ovim začikavam maštovitost pripadnica istog pola.
A na Balkanu kažu sjutra biće pretežno oblačno, na jugu kiša, a na sjeveru snijeg.
Srijeda, 18. januar
Bilo bi dobro da preskočim opis ovoga dana, a i počeo mi je sumornim raspoloženjem. Jedino što bi moglo da me mrdne je jedna mentalna vježba u vidu trač partije s mojim prijateljicama. Naše malo društvance rado zovem “trio fantastiko” i kad se nađemo volim kada pravimo, samo nama svojstvene, audio-vizuelne seanse. Moram vam priznati da to činimo tako da bi nam mnogi, bolje reći moge pozavidjeli na originalnosti.
Evo upravo pročitah vijest koja se tiče konferencije za novinare Vijeća narodnih skupština Crne Gore. Objavljena pod naslovom Lajčak suspendovao sebe kao medijatora, objašnjava stav te organizacije, a koji bi se u najkraćem mogao prepričati na sljedeći način: VNS je prosočio da Lajčak, Slovak, lični izaslanik Solane, preferira češko-slovački model razdruživanja i da ga želi prenijeti na crnogorski prostor. No coment for now.
Četvrtak, 19. januar
Šta li je to danas novo? Vijest dana - novinarski esnaf konačno je rekao svoje NE uticaju i plekanju u njihove uređivačke politike, svih od partija do vlasti. Zasijedala je i Vlada. I evo ekskluzivno prenijeću nešto što nam je tokom sjednice, a što nije u saopštenju, rečeno: A sad, gospodo, ozbiljan i izuzetno važan posao je pred nama narednih mjeseci, pa podmažite opanke i radite ono što nam je odavno valjalo činiti. Pod tim utiskom sačekah i izjavu ministra Vučinića, te novinarsko pitanje o privatizaciji Remontnog zavoda iz Tivta, koji je u vlasništvu države Crne Gore i Vojske SiCG. Kao što znate, za Arsenal zainteresovan je kanadski milijarder Piter Mank, tj njegova kompanija PM Sekjuritis….
Iskreno, kad god čujem ili pročitam Remontni zavod “ Sava Kovačević’” znate li koju sliku mi pokreće? Svi zaposleni strojevim korakom grabe ka svojim radnim mjestima, prethodno se okupljajući ispred jarbola, na koji treba podići zastavu sa srpom i čekićem…No, zbilja je svakako drugačija, jer kad znam da su Mankovi savjetnici, prijatelji, partneri Džordž Buš stariji, princ Čarls, Kašogi i dr… znam lijepo da nijesam u pravu sa tim komunističkim asocijacijama. Kad sam prvi put čula za gospodina Manka, zakačih se na pretraživač i vidjeh ko bi čo’ek. Ako je, kako bi to neki naši dežurni sumnjači mogli baciti pod sumnju, sve što tamo piše tačno, onda mi dođe da kazem da je takvog čovjeka trebalo platiti da nam dođe.
Petak, 20. januar
Bi li kraja ovom dnevniku? Ništa vam od dnevno-poslovnih stvari neću reći. Dragi moji, vi koji ste imali strpljenja da do kraja ostanete samnom u ovom dnevniku, koji me je Slavica lako ubijedila da pišem, pozdraviću vas samo najavom mog večerašnjeg druženja u jednom primorskom selu zvanom Miločer, tj Sveti Stefan, gdje ću provesti nekoliko sati u dobrom i visokom društvu (ovo posljednje jer su momci zaista visoki i uglavnom preko 190). Znači, neću odgledati narednu epizodu “Od referenduma do referenduma”, ali i bez toga sitno…sitno se broji.
