Dostupni linkovi

Manjine u vlasti – partneri ili ikebana


Srdan KUSOVAC, Žužana SERENCEŠ, Esad KRCIC, Enis ZEBIC, Gëzim BAXHAKU

*****

U prvoj nedelji 2006. nekoliko događaja u Srbiji skrenulo je ponovo pažnju na položaj i status manjina.

Ministar za nacionalne manjine i etničke zajednice u Savetu ministara zajednice Srbije i Crne Gore Rasim Ljajić izjavio je u jednom intervjuu da razmišlja o ostavci i to zato što, kako je rekao, Vlada Srbije smenjuje u Sandžaku ljude iz njegove stranke i na te položaje postavlja kadrove Ljajićevog političkog konkurenta Sulejmana Ugljanina.

Predsednik Srbije Boris Tadić je prilikom posete krajnjem jugu Srbije, području Preševske doline, u kojem žive uglavnom Albanci, odbacio zahtev lokalnih političara da se o autonomnom statusu tog područja raspravlja u okviru pregovora o Kosovu.

U Vojvodini su pretnje smrću upućene Šandoru Balintu (Sándor), pokrajinskom funkcioneru, članu Saveza vojvođanskih Mađara.

Ovi događaji predstavljaju povod da se u regionalnoj Temi sedmice Radija Slobodna Evropa pozabavimo problemom manjina. Tražimo odgovore na pitanja: Koliko su predstavnici manjinskih naroda u državama nastalim iz Jugoslavije uspeli da ostvare svojih suštinskih, fundamentalnih ciljeva i proklamovanih prioriteta, pogotovo nakon 2000. godine koja se i u Hrvatskoj i u Srbiji naziva godinom "demokratskih promena"? Jesu li manjinski političari danas ikebane vlasti? Podržavaju li recimo Milorad Pupovac, Rasim Ljajić, Gzim (Gëzim) Hajdinaga ili Slaviša Petković vlade u Zagrebu, Beogradu, Podgorici i u Prištini radi sebe samih i radi sopstvenih privilegija, ili su zaista uspeli da za svoje narode isposluju neke značajne ustupke?

HRVATSKA

Zagreb, pravoslavno Badnje veče, 6. januara 2006. godine. Sala Novinarskog doma bila je tesna da primi hrvatski politički krem koji se tiskao da se pojavi na Božićnom prijemu Srpskog nacionalnog vijeća – na događaju na kojem je, kako je duhovito primetio voditelj dnevnika hrvatske državne televizije, u poslednje vreme važno biti viđen.

Samo dve godine ranije – 2004. – na dolazak na to mesto odvažio se predsednik tada tek formirane Vlade Ivo Sanader. Ove njegove tadašnje reči izazvale su u Hrvaskoj gotovo šok:

„Nije ni vrijeme ni prigoda za velike političke govore, nego želim svim pravoslavnim vjernicima danas ovdje čestitati i Badnjak i Božić sa Hristos se rodi.“

Tri godine nakon ovog politički hrabrog poteza, situacija u vezi sa manjinama, pogotovo srpskom u Hrvatskoj, daleko je relaksiranija, ali, ipak, situacija nije idealna.

Srpska manjina podržava Sanaderovu vladu, ali je prošle godine zabeležen u Dalmaciji i u Lici niz incidenata čije su žrtve bili Srbi. Neke žrtve su svirepo mučene.

Milorad Pupovac, predsednik Srpskog narodnog vijeća (SNV) - krovne organizacije koja okuplja Srbe u Hrvatskoj upozorio je jula 2005. godine da se nasilje na benkovačkom području prema pripadnicima srpske zajednice i povratnicima ne smanjuje i da ne prestaje. Štaviše, rekao je tada, došlo je do „značajnog zastoja u realizaciji sporazuma Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) i hrvatske vlade“. Usledio sastanak sa premijerom i nesporazumi su izglađeni. Ali ni nakon toga nije sve dovedeno na nivo koji bi se mogao smatrati uobičajenim u demokratskim državama.

Milorad Pupovac govori Radiju Slobodna Evropa koji je bio njegov motiv i motiv predstavnika srpske manjine da pre nešto više od dve godine krenu u pralamentarnu saradnju sa Hrvatskom demokratskom zajednicom?

PUPOVAC: Dva motiva. Jedan je učiniti sve da se posljedice većinsko-manjinskog sukoba u Hrvatskoj, a time i na prostoru bivše Jugoslavije počnu politički rješavati, da se obnovi povjerenje, uspostavi tolerancija i razriješi etnička dominacija u politici i uspostave vrijednosti pravne države i ljudskih sloboda. Drugi motiv je bio praktične prirode – omogućiti povratak izbjeglicama, omogućiti primjenu zakona, omogućiti manjinsku politiku u svim njezinim segmentima u kojima se ona može ostvarivati, s obzirom na historijske i s obzirom na aktualne mogućnosti.

RSE: Govoreći o mogućnostima, što je od najavljenog realizirano u ovih nešto više od dvije godine?

PUPOVAC: Od najavljenog je realizirano dosta. Stvorene su nove političke vrijednosti, uloga manjina u politici i političkoj demokraciji je na ovaj način ojačala. Učinjeno je dosta u pogledu povratka imovine, u pogledu obnove kuća i stvorene su pretpostavke da se riješe i druga pitanja u vezi sa povratkom, kao što je stambeno zbrinjavanje bivših nosilaca stanarskog prava, kao što je ekonomsko ulaganje u područje povratka i stvaranje pretpostavki za održivi povratak. I to je ono čemu bismo zapravo željeli posvetiti pažnju u preostale dvije godine.

RSE: Neki će možda reći da je SDSS u cijelu priču krenula zbog fotelja. To je jedan mogući prigovor. Da li je, što se tiče kadrova na državnoj razini, bilo što pripalo građanima srpske nacionalnosti, povrh ustavnog zakona?

PUPOVAC: Prije svega, politika fotelja je ono zbog čega smo mi bili u opoziciji. Praktički se 12-13 godina zbrinjavalo pojedine Srbe da bi se onda moglo govoriti kako eto postoji pozitivan odnos prema Srbima, a da u praksi toga, nažalost, nije bilo ni u čemu. Mi smo to htjeli promijeniti. Ljudi koji su ušli na razini pomoćnika ministara, savjetnika su ljudi koji su trebali operativno pomagati realizaciji programa za koji se zalažemo, a ne za to da imaju ugodnu fotelju i da budu zbrinuti. To isto vrijedi i za načelnike, dožupane, ljude koji su vijećnici, dakle na stotine onih koji su se pojavili, bilo nakon izbora, bilo na osnovi političkih dogovora koje smo u tom pogledu postavili.

RSE: Nitko ne dovodi u pitanje iskrenost Ive Sanadera u suradnji sa predstavnicima srpske zajednice. Međutim, mnogi upozoravaju da na nižim ljestvicama vlasti otpori postoji i da su, kako se ide niže, sve veći. Kako to suzbiti?

PUPOVAC: Postoje sredine u kojima ni do sada nismo uspjeli riješiti pitanje sigurnosti, nismo uspjeli riješiti pitanje dobre suradnje i participacije srpske zajednice, poput Zadarske županije i dijelom Šibensko-kninske. Postoje okolnosti u kojima se to pogoršalo, kao što je pitanje akcijskog plana i hapšenja Gotovine. U cjelini gledano, mi moramo pronaći način kako da se posvetimo tim sredinama i kako da se teškoće koje su stvorene nakon lokalnih izbora prevladaju. Vjerujem da ćemo u ovoj godini naći načina, jer inače to blokira ukupan demokratski proces u državi i blokira ukupne naše namjere oko povratničkih sredina, a to je revitalizacija.

RSE: O tome u kolikoj meri su Srbi u Hrvatskoj uspeli u svojim namerama najbolje govori prošlogodišnji slučaj Knina. Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS) je na lokalnim izborima osvojila u Gradskom vijeću 8 od 17 mesta. Nedostajalo je samo jedno mesto za apsolutnu većinu. Odmah posle izbora, čelnici SDSS-a jasno su kazali da od Hrvatske demokratske zajednice, sa kojom imaju dogovor o podršci i saradnji na nacionalnom nivou, očekuju koaliciju. To se nije dogodilo, već su postizbornom koalicijom većinu u gradskoj skupštini osvojile stranke takozvane „hrvatske opcije“. SDSS je pretila uskraćivanjem podrške vladi na nivou države. Pretnju nisu realizovali.

*****

KOSOVO

Najžešće kritike upućene na račun nekog pripadnika manjina koji je ušao u strukture vlasti, pretrpeo je, bez sumnje, Srbin sa Kosova Slaviša Petković, ministar u Vladi Kosova.

Ovaj autentični predstavnik Srba sa Kosova kaže da se ni jednog trenutka nije pokajao što je ušao u vladu. A što se rezultata tiče, kaže ministar Petković, osvrnite se i setite kako je bilo ranije:



PETKOVIĆ: Ovi koji su učestvovali pre mene, iz Koalicije Povratak, oni nisu bili predstavnici Srba, već beogradskih stranaka. Znači, to je ono što mene razlikuje od njih. A ja sam učestvovao u institucijama jer sam autentični predstavnik kosovskih Srba i smatram da jedino u institucijama možete da štitite interese svih Srba na Kosovu na najkvalitetniji mogući način.

RSE: Bilo je mnogo primedbi na Vaš račun od trenutka ulaska u institucije. Vi ste svima njima odgovarali, rekli ste da ste Vi učinili za Srbe više, za ovih nepunih godinu dana, nego što je urađeno za skoro šest godina.

PETKOVIĆ: Da, apsolutno. Mogu da kažem ono što sam i tada, na početku, izjavio, a to je da sam to i dokazao na kraju godine. Ja kao ministar i stranka koja je kasnije formirana, u Ministarstvu učinili mnogo više za srpsku zajednicu na Kosovu nego bilo ko pre nas. Iz prostog razloga jer smo neke stvari koje su politički radili politički, a neke stvari koje nisu političke, koje su humanitarne prirode, nismo stavljali u politički kontekst nego smo radili onako kako je to trebalo da se radi. Atmosferu smo relativizovali. U Prištini se evo za godinu dana nije dogodio nijedan incident otkad sam ja postao ministar. Tako da se Srbi drugačije osećaju – slobodnije u odnosu na prethodni period kad ja nisam učestvovao u institucijama. Na kraju godine se dokazalo ono što sam rekao – da smo učinili više nego svi ostali za pet godina.

RSE: Najveća politička grupacija koja okuplja Srbe na Kosovu, ne participira u vlastima Kosova. Oliver Ivanović, koji je insistirao na tome da Srbi sa Kosova uđu u institucije, iznosi razloge zašto se to nije dogodilo i prognozira šta bi se moglo u tom smislu događati:

IVANOVIĆ: Mislim da će pre pasti ova srpska vlada koja je tako reakcionarna i koja je napravila taj katastrofalni potez tražeći bojkot od Srba, iako nisu znali šta će to zapravo da proizvede. Mislim da je to jedan krajnje nepromišljen potez, ali žrtve ćemo biti mi.
Inače postoji problem da se na Kosovu ne razvija srpska politička elita, upravo zbog individualnih želja i zahteva, zahteva svih pojedinačnih političkih partija u Srbiji da imaju ekskluzivitet nad tom temom. Iz tog razloga svaka politička partija nastoji da ima jakog individualca. Ne strukturu i stranku jer stranka se pravi vrlo teško nego jakog individualca sa Kosova i Metohije. To je, po meni, koren tog našeg problema i u korenu pozivanja na bojkot. Tako da mnogi, obzirom na vrlo nizak stepen svesti i ponekad obrazovanja, ne shvataju da zatvarajući se u svoje selo, ne mogu da reše problem Kosova i Metohije, niti srpskog predstavljanja ovde. Ali, kao što vidite, neki ljudi nisu zainteresovani samo za srpsko predstavljanje uopšte, njih interesuje srpsko predstavljanje u Beogradu, jer su tamo fondovi, jer je tamo politička moć
Ja moram da kažem da ćemo mi i dalje tvrditi da je naš jedini pravi put da ostvarimo srpske interese kroz institucije, u prisustvu međunarodnih predstavnika.“

*****

VOJVODINA

Predstavnici manjina počeli su 2001. da participiraju u najvišoj vlasti Srbije. Uvedeni su na teritoriji Vojvodine neki višejezični obrasci, na fakultetima postoji mogućnost polaganja ispita na jezicima manjina, donet je na nivou Srbije i Crne Gore i Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Ipak, predstavnici manjinskih naroda u Vojvodini, kažu da unutar vladajuće koalicije sada, za razliku od vremena vlade pok. Zorana Đinđića, ne postoji konsenzus u vezi sa sistematskim rešavanjem korpusa manjinskih pitanja.

Pavel Domonji (Domoni), šef novosadske kancelarije Helsinškog odbora za ljudska prava:

DOMONI: Ja mislim da nema nijedne manjine koja je potpuno zadovoljna ostvarivanjem svojih prava ili, da to drugačije formulišem, rešavanjem svojih problema. Mislim da su očekivanja manjina bila velika, ali da su mogućnosti za njihovo ostvarivanje veoma ograničene.

RSE: Alpar Lošonc (Losonc Alpár), direktor novosadskog Centra za multikulturalnost i univerzitetski profesor, konstatuje da je politika prema manjinama u Srbiji u ovom trenutku na raskršću.

LOSONC: „Posle 2000. godine se pokušavalo sa integracijom određenih manjinskih političkih lidera. Setimo se da je u vladi u Beogradu bilo nekih manjinskih političkih lidera. Posle toga je vlada koja je došla našla za shodno da to ne radi i da takoreći pošalje manjinske političke lidere više na regionalni nivo i na lokalni nivo. U međuvremenu je donet Zakon o manjinama. Taj zakon koji je mnogo puta bio hvaljen, koji je bio glorifikovan kao zakon koji je savršeno u skladu sa nekim evropskim stremljenjima. Međutim, taj zakon, ipak, pokazuje jako velike deficite.“

RSE: Svi objektivni parametri kada je u pitanju zaštita manjinskog identiteta pokazuju napredak počev od 2001. godine. Isto je i na normativnom planu, kaže pokrajinski sekretar za nacionalne manjine Tamaš Korhec (Korhecz Tamás), ističući pre svega značaj Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina donetog 2002. godine u Skupštini Srbije i Crne Gore.

KORHERCZ: Jedna je stvar priznavanje kolektivnih prava, dakle u odnosu na prethodni pravni sistem, prvi put se u našem pravnom sistemu priznaje kolektivno pravo nacionalnoj manjini. Uvođenje pojma ili prava na manjinsku samoupravu, formiranje nacionalnih saveta, Isto tako je jedan veliki korak napred, koji je izlaženje u susret zahtevu nacionalnih zajednica da im se prizna pravo da sami odlučuju ili da učestvuju u odlučivanju po tim pitanjima koja se neposredno tiču njihovog identiteta. Ovo su samo dva primera koji jasno ukazuju na to da je došlo do proboja u ovom pravno-normativnom pogledu i da su u naš pravni sistem uvedeni pojmovi koji predstavljaju zahtev manjina i koji predstavljaju jedan značajan korak napred. Isto tako, osim ovih propisa, naveo bih i neke pokrajinske propise koje smo doneli na osnovu ovih propisa, kao što je izdavanje dvojezičnih izvoda iz matičnih knjiga posle dvanaest godina na teritoriji Vojvodine. Isto tako pravo da se na novosadskom univerzitetu polaže prijemni ispit na jeziku nacionalnih manjina. Ovde bih spomenuo i pokrajinski propis o službenoj upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina koji proširuje prava ili detaljnije reguliše određena prava u vezi službene upotrebe jezika i pisma.

RSE: I mada Alpar Lošonc ozbiljne deficite prepoznaje i u samom izboru, kompetenciji i finansiranju manjinskih nacionalnih saveta, pitamo ga u čemu, ipak, prepoznaje generalni problem politike prema manjinama u Srbiji:

LOSONC: U tome da je ta politika previše prepuštena ad hoc političkom dogovaranju. Prepuštena je nečemu što ide van institucionalnog. Možemo primetiti da je to neka vrsta generalne tendencije srbijanske političke scene, znači jedna vrsta deinstitucionalizacije i da se to na neki način odražava i u ovoj politici prema manjinama. Dakle, ako bismo hteli da sumiramo postignuća i učinke politike prema manjinama, onda mislim da nema razloga za zadovoljstvo. Pre se ovo mora shvatiti kao neka vrsta mogućeg iskoraka. Trebalo bi prvo doneti zakon na republičkom nivou, jer Srbija nema zakon o manjinama na republičkom nivou, znači tu predstoji jedan pravni rad. Istovremeno bi trebalo usuglasiti veći broj zakona, jer postoji neusaglašenost zakona. I napokon, trebalo bi izgraditi jednu institucionalnu infrastrukturu koja bi mogla da iznosi sve ove teškoće i koja bi naprosto pratila šta se dešava sa manjinama.

RSE: Postavlja se pitanje koji je ključni razlog za očigledno postojanje deficita u politici prema manjinama u Srbiji.

DOMONI: Tu pre svega moramo imati u vidu kakvo je današnje srbijansko društvo. To društvo jeste postratno, visokotraumatizovano i pauperizovano. U pitanju je društvo koje treba doživljavati na bazi prvobitne političke konstitucionalizacije, koje čitav niz godina nije u stanju da reši krizu vlastitog identiteta. Manjinsko pitanje se danas nalazi potpuno u senci tog srpskog pitanja i današnje političko društvo u Srbiji nema niti volje, niti snage da se tim pitanjem bavi na iole sistematičan način. Jednostavno danas, kao i u protekle dve decenije, na dnevnom redu se nalazi srpsko pitanje i to u značajnoj meri determiniše rešavanje manjinskih problema.

RSE: Da li je, konačno, apsurd svoje vrste ili ne da se o deficitima manjinske politike govori baš kada su same manjine učesnici vlasti?

LOSONC: Treba konstatovati da nije dovoljno u manjinama gledati samo žrtve, jer ako tako postupamo, onda ćemo izgubiti bilo kakvu kritičku perspektivu spram učinaka, recimo, manjinskih političkih elita. A i to šta su one radile se isto tako mora staviti pod lupu. Doduše, mora se reći da su manjinske političke elite u značajnoj meri determinisane onim što se dešava na makropolitičkom polju. A ako na makropolitičkom polju postoje neke negativne tendencije, to će se kad-tad preneti na manjinsko političko polje. Ali, sve u svemu, čini mi se da treba iznositi i kritika manjinskih političkih elita koje su se možda previše servilno, previše nekritički integrisale i asimilovale u postojeće političke strukture.



DOMONI: Manjine danas u manjoj meri učestvuju u vlasti nego što je to bilo za vreme DOS-ovske administracije. Pitanje manjina je tada otvoreno, ali je ono vrlo brzo marginalizovano, jer je unutar DOS-a ponestalo interesovanja za to pitanje i ponestao je taj prvobitni politički konsenzus koji je tada postojao. Manjine danas jesu suočene sa pokušajima izgradnje etničke države u Srbiji i pokušavaju, bar one veće, jače i bolje organizovane, da nađu izlaz u nekim specijalnim ili posebnim aranžmanima i prinuđene su da se obraćaju međunarodnim institucijama. Već ova činjenica da se obraćaju međunarodnim institucijama jasno govori da manjine nisu uspele da reše neke od problema s kojima su suočene. Imajući u vidu srbijanske prilike, manjine se ponašaju dosta racionalno. Problem etničke većine jeste u tome što ne prepoznaje manjinsko pitanje kao veoma važno pitanje, što manjine tretira još uvek više kao teret nego kao prednost.

RSE: Ključni problem ipak je u tome kako se većina odnosi prema različitosti u teškom vremenu Miloševićeve zaostavštine.

KORHERCZ: Jednostavno, tih 12-13 godina jasne državne politike u pravcu etničke isključivosti, veličanja većinskog etniciteta, ispiranja mozgova, nije ostalo bez posledica i nije se moglo promeniti nekom revolucijom ili kvazi-revolucijom (neka je svako naziva po svome) i demokratizacijom društva i automatski ne možemo računati na to da će posledice svega toga brzo da nestanu. Vlast nije radila na tome aktivno da u tom pogledu napravi prihvatljivim manjine, prava manjina i institucije manjina za većinsko stanovništvo. I tu nailazimo na otpor.

RSE: Da li je onda sve ovo i priča o još jednoj petooktobarskoj iluziji?

LOSONC: Svakako da su tu postojale neke iluzije i te iluzije su bile deo generalnih iluzija koje su postojale u vezi političke promene posle 2000. godine.

*****

CRNA GORA

O tome i o situaciji u kojoj se nalaze manjine, o tome koliki stepen prava su uspeli da ostvare Radiju Slobodna Evropa govori Srđa Vukadinović, sociolog iz Podgorice.

VUKADINOVIĆ: Tu trebamo prvo razlučiti dva opšta pitanja. Prvo da je Crna Gora građanska država. Kada govorimo o tome koliko pripadnici nacionalnih manjina ostvaruju neka svoja prava i neke svoje interese, onda treba razlučiti šta se iz onoga što je crnogorskim konstitucionalizmom određeno da pripada manjinama, ne poštuje. I drugo, danas je veoma teško govoriti o tome ko je manjina u Crnoj Gori, s obzirom da po popisu od novembra 2003. godine mi nemamo većinske grupacije u Crnoj Gori. Zapravo ne može tačno da se razluči ko su pripadnici nacionalni manjina, jer ne postoji grupacija koja je preko 50 posto prisutna u stanovništvu Crne Gore i onda su u tom slučaju ili svi manjine ili su svi narodi, što je opet problem koji treba da se riješi crnogorskim konstitucionalizmom. Ali ako govorimo o tome, kada govorimo o glasanju, o onome što je uslovno taj termin šta i ko pripada nacionalnim manjinama, onda možemo da kažemo da u su u jednom politički polarizovanom društvu kao što je Crna Gora, manjine jedna prevaga koja donosi značajnu prednost bilo jednoj ili drugoj političkoj grupaciji. Crnogorska nesreća je što zapravo ta politička polarizacija nije toliko napravljena na fonu demokratija-autokratija, na nekoj formi tranzicijskih zahtjeva i tranzicijskih preobražaja i nečega i nekoga ko je kočnica tih tranzicijskih preobražaja, nego uglavnom svi ti programski sadržaji neku svoju duboku pozadinu imaju u nekom nacionalnom određenju, pa možemo da kažemo da imamo danas Crnu Goru koja je duboko polarizovana na dvije nacionalne grupacije, na dva nacionalna shvatanja, na dva nacionalna razmišljanja i onda su tu pripadnici nacionalnih manjina nešto što donosi značajnu prevagu.

RSE: Nacionalne stranke, osim srpskih, već nekoliko godina ne uspijevaju da pređu cenzus za ulazak u parlament, ali pored participacije izvršne vlasti, one pružaju značajnu političku podršku strankama vladajuće koalicije – Demokratskoj partiji socijalista i Socijaldemokratskoj partiji koje, pored benevolentnosti pripadnika manjinskih naroda, još uvijek nijesu usvojile Zakon o nacionalnim manjinama koji bi trebalo da predstavlja temelj za ostvarivanje njihovih prava:



VUKADINOVIĆ: Pripadnici nacionalnih manjina sada glasaju za vladajuću koaliciju DPS-a i SDP-a iz razloga što osjećaju određenu sigurnost za neka svoja osnovna prava. A kad kažem osnovna prava, ne mislim na manjinska prava koja su izvedena, nego mislim na osnovna prava kao što je pravo na život, pravo na slobodu, pravo na ostvarivanje nekih drugih, vitalnih interesa. I drug razlog je u tome što su njihove nacionalne stranke dosta slabe, neke od njih ne prelaze jedan posto, i u toj situaciji kada njihove nacionalne stranke nisu toliko snažne, onda ostaje koalicija DPS-a i SDP-a.
Manjine sigurno da imaju neke svoje interese i neke svoje ciljeve koji nisu regulisani crnogorskim konstitucionalizmom, oni bi trebali da budu regulisani crnogorskim zakonom o nacionalnim pravima i slobodama, ali je pitanje kada će taj zakon da bude donijet i hoće li uopšte. I onda naravno da vlasti, upravo zbog te situacije što su manjine značajna prevaga kada je u pitanju politička pobjeda jedne ili druge grupacije, pred izbore nekako posebno obrate pažnju na manjine. Do tada ih primećuju, ali ih primećuju mnogo manje. Zbog toga da pitanja manjina i njihovi interesi ne bi bili samo aktuelni pred određene izbore, upravo je potrebna zakonska regulativa, i ako dođe do zakonske regulative, onda u tom slučaju ciljevi i interesi manjina neće biti stvar političke trgovine, nego će to biti stvari normalne zakonske procedure koje imaju svoju logiku sistema i koje se zahvaljujući toj logici sistema rešavaju, jer nema dobre manjinske politike bez većinske i zato pripadnici većine uvijek treba da znaju šta to manjine imaju, šta im pripada po određenim normativnim rešenjima, a ne po političkoj volji i političkim nahođenjima i političkih grupacija i političkih lidera ili nekih drugih političkih subjekata.
Kada su izbori, glasajući za vladajuću koaliciju, pripadnici nacionalnih manjinskih zajednica u Crnoj Gori ostvare samo one svoje djelimične , samo one svoje kratkoročne interese, a nikako neke dugoročne, neke strateške, neke sistemske. A kad kažem sistemske, onda mislim na to da pripadnici manjina, u opštinama prije svega, gdje čine većinu, da u tolikom broju budu prisutni u vlasti i na taj način, kada su prisutni u prije svega lokalnim organima vlasti, mogu ostvariti neke njihove interese koji se tiču školstva, obrazovanja, komunalne infrastrukture, stambene infrastruktre i niz drugih pitanja koja nisu riješena konstitucionalizmom nego upravo treba da se riješe na jednom nižem, lokalnom nivou, a to su itekako važna, itekako bitna, životna pitanja.
Možemo vidjeti da je više Albanaca koji su ušli u parlament preko takozvanih građanskih partija, preko DPS-a, preko SDP-a, nego što je to slučaj sa njihovim nacionalnim partijama. Tako da u tom kontekstu možemo posmatrati tu spregu između pripadnika albanske nacionalnosti, koji su u parlamentu i koji dolaze ispred DPS-a, SDP-a ili do juče Liberalnog saveza, i naravno ovih koji dolaze iz Demokratskog saveza i Demokratske unije Albanaca. Tako da je to ta jedna sprega i razlog zašto ovi iz Demokratskog saveza i Demokratske unije Albanaca pružaju podršku vlasti, iz razloga što oni uviđaju da ne mogu da okupe sve albanske glasove. Imaju četiri svoja predstavnika u parlamentu. Vjerovatno, kada i ako se usvoji ovaj zakon, onda će i ostale manjinske grupacije, koje su na rubu cenzusa, imati svoje predstavnike u parlamentu. Tu prije svega mislim na bošnjačku populaciju i na muslimansku, s obzirom da su te dvije populacije podijeljene. Ali pitanje je kada će sve to da bude, upravo zbog Zakona o pravima i slobodama nacionalnih i etničkih zajednica u Crnoj Gori, koji je završen negdje krajem 2003. godine, upravo kada se i radio taj popis. Ovaj zakon nije ušao u proceduru i on ne može ući u proceduru zato što mi ne znamo ko je većina danas u Crnoj Gori. Mi imamo Crnogoraca 40 posto, Srba 30 posto, Bošnjaka oko 9,5 posto, Muslimana 4,6 posto, Albanaca sedam posto, Hrvata 1,05 posto, Roma oko 0,40 posto, znači mi ne znamo ko je većina jer nemamo grupaciju koja ima preko 50 posto i u toj situaciji se mora usvojiti novi ustav koji će reći da je Crna Gora ili država svih njenih građana ili da je to država konstitutivnih naroda, pa se mora nabrojati koji su ti konstitutivni narodi, ili da je to država jednog naroda i manjina. Tako da mislim da kada je u pitanju Zakon o manjinama ne treba očekivati da to ide u proceduru, jer taj zakon se ne može donijeti samo prostim glasanjem u skupštini, koji će izglasati većinska grupacija, nego za taj zakon svoju suglasnost moraju da daju i pripadnici vladajućih grupacija i pripadnici opozicije, a i pripadnici nacionalnih i etničkih zajednica u Crnoj Gori, jer ne bi dobro bilo da se donese zakon protiv kojeg nešto imaju upravo pripadnici nacionalnih zajednica i manjinskih zajednica koji se nalaze u nekim drugim strankama.

*****

SANDŽAK

Bošnjaci, prema zavničnim podacima, čine u sadašnjoj državnoj zajednici Srbije i Crne Gore treću po brojnosti nacionalnu grupaciju – nakon Srba i Crnogoraca. Zašto autohtona populacija koja je tako brojna - više od 300.000 ljudi – i koja uglavnom živi na relativno kompaktnoj teritoriji ne uspeva da artikuliše svoje političke zahteve, već troši vreme u međusobnom prepucavanju pristalica Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića? Uostalom, zašto uopšte šira javnost više zna o zahtevima Mađara u Vojvodini, kojih je daleko manje, nego o zahtevima Bošnjaka iz Sandžaka?

Deo krivice je posledica ranije diskriminacije, a deo krivice ide na dušu samih Bošnjaka, kaže Radiju Slobodna Evropa Šefko Alomerović, predsednik Helsinškog odbora za ljudska prava Sandžaka:

ALOMEROVIĆ: Bošnjaci su godinama potencirali svoj nerešeni ustavnopravni status. Naravno, u tom kontekstu i pravo na nacionalno ime. Oni su dobili to pravo, dobili su pravo da se izjasne kao Bošnjaci. Nažalost, opet kao posledica ranije diskriminacije, jedan dio Bošnjaka se izjasnio kao Muslimani. Tako da je muslimansko-bošnjačka ili bošnjačka zajednica praktično umanjena za onaj dio koji se izjasnio kao Muslimani. Ono što je termin ustavno-pravni status podrazumijevamo, nije samo pravo da se izjasne svojim imenom, ali se praktično on sveo samo na to. Dalje, Bošnjaci su godinama insistirali na pravu na jezik, i oni su dobili to pravo koje je, nažalost, na vrlo ružan način ostvareno, delimično i nepotpuno. Dozvoljen je i uveden bošnjački jezik u 1. i 3. razred osnovne škole. Dato je pravo Bošnjacima da oni naprave te udžbenike. Ali, pošto se radi – to je moj stav – o jednom jeziku, kao što hrvatski i srpski smatram jednim jezikom, autori udžbenika su se napregli da pošto-poto naprave drugi jezik, pa je od svega toga ispala jedna karikatura sa negativnim posljedicama.
Ona fundamentalna prava, kao što je zastupljenost Bošnjaka u organima lokalne i republičke uprave, delimično su ostvarena preko tih političkih nagodbi Koštuničine vlade sa gospodinom Ugljaninom. Naravno, to nije niti suština, niti se na taj način zadovoljavaju građani. Bačena je koska između političkih stranaka Bošnjaka, tako da je došlo do jednog potpunog razdora, ne samo kod bošnjačkih političara, nego i u celoj bošnjačkoj zajednici. Evo već dve godine opštinske vlasti u Novom Pazaru ne funkcionišu, jer je predsednik opštine Ugljanin, a većinu u opštinskom parlamentu čini koalicija Ljajićeve stranke i radikala, nažalost. Eto dotle je došlo da se sa radikalima prave koalicije.

RSE: Koliko su predstavnici manjina uspeli da učine nešto na fundamentalnim ili proklamovanim ciljevima svojih naroda, a ušli su u vlast? Šta su oni, recimo od ovoga što ste Vi pomenuli, uspeli da ostvare od ovih velikih, fundamentalnih ciljeva? Gospodin Rasim Ljajić je ministar. To je najviše mesto koje je neki politički predstavnik bošnjačkog naroda iz Sandžaka uspeo da ostvari u državi Srbiji. Šta su Bošnjaci dobili za uzvrat?

ALOMEROVIĆ: Pa rekao bih ništa. Kada su ostvarili cilj da budu zastupnici u organima vlasti, Ljajić u saveznim organima vlasti, Ugljanin u republičkim, oni su se zapravo tu i zaustavili. Oni su se zadovoljili time da sebi priušte to što vlast pruža i niko više ne pominje one vrlo bolne stvari koje su ranije predstavljale očigledan mehanizam diskriminacije Bošnjaka. Prije svega kad to kažem mislim na organizaciju izbornih jedinica. Recimo imate u Srbiji da za jednog poslanika glasa od 20 do 40 hiljada birača, a u Sandžaku je to od 50 do 75 hiljada birača. S druge strane, ovde u Sandžaku je tokom prethodnog perioda počinjeno niz ratnih zločina, etničkih čišćenja na desetine sela. Niko od njih, pa čak ni gospodin Ljajić koji je ministar za prava nacionalnih manjina, nikad nije pomenuo taj problem. Ja ponovo potenciram povratak izbeglih i proteranih. Međunarodna zajednica i domaće institucije rade na povratku Srba na Kosovo, na povratku Srba u Hrvatsku, na povratku Bošnjaka u Bosnu, ali niko ne pominje povratak Bošnjaka u Sandžak. A ja vam kažem da je procentualno u Sandžaku drastičnije izvršeno etničko čišćenje nego na području gde su bila ratna dejstva. A u Sandžaku takvih dejstava nije bilo.

RSE: Ne mogu u ovom trenutku a da se ne prisetim onoga što mi je svojevremeno zaparalo uši, a to je bila situacija negde februara 2001. u kojoj je Vojislav Koštunica na jednoj međunarodnoj konferenciji u Beogradu upotrebio prvi put termin "Bošnjak". A pre toga, godinama su se predstavnici njegove stranke upirali da objasne da "Bošnjaci ne postoje", kako je to izmišljeno itd. Onda se to najednom promenilo bez objašnjenja. Da li sada narod Sandžaka, bošnjački nadrod, treba da čeka ponovo neku sličnu situaciju da nekome u centralnoj Srbiji zatrebaju glasovi, pa da onda oni uspeju nekakvom trgovinom da ostvare neka od ovih prava o kojima mi danas govorimo?



ALOMEROVIĆ: Pa ne treba. Oni su našli vrlo dobre saradnike u predstavnicima Bošnjaka iz Sandžaka. U Ugljaninu koji je prodao dušu đavolu i napravio dil sa Koštunicom, a znamo kakva je politička opcija gospodina Koštunice. S druge strane, gospodin Ljajić je napravio dil sa radikalima, a do juče smo se, pa i danas, zgražavali od same pomisli da neko sarađuje sa radikalima na bilo kom nivou, opštinskom ili republičkom. U Srbiji se zgražavaju od te pomisli, ali je u Sandžaku Ljajić napravio taj dil. Rasim Ljajić je nekoliko puta proglašen za najtolerantnijeg političara. Pa naravno da je najtolerantniji. On nema političku ideju za koju se bori. On, rekao sam vam, nikad nije pomenuo zločine u Sandžaku, nikad nije pomenuo povratak izbeglih i raseljenih lica u Sandžaku, tako da jedan takav političar odgovora i radikalima i Koštunici i svima nacionalistički opredeljenima u Srbiji.

RSE: Šta mislite da će se događati u smislu problema korpusa prava Bošnjaka u Sandžaku u situaciji u kojoj predstoji, u najmanju ruku, redefinisanje statusa, a možda i potpuni nestanak sadašnje zajednice Srbije i Crne Gore, u kojoj počinju pregovori o statusu Kosova? Gde je tu Sandžak, gde su tu Bošnjaci?

ALOMEROVIĆ: Potencijalnu i najveću opasnost za Bošnjake predstavlja odvajanje Crne Gore i Srbije. Na taj način se definitivno i zauvijek onemogućuje ostvarivanje ideje o autonomiji Sandžaka koja je postojala i prije autonomije Kosova i prije autonomije Vojvodine. Govorim o savremenim događajima, počev od Drugog svetskog rata naovamo.

RSE: Da li mogu Bošnjaci Sandžaka da pronađu neko čvršće uporište u Sarajevu? Ovo pitam stoga što je, recimo, potpuno normalno da Boris Tadić razgovara sa Miloradom Dodikom, što se dogodilo pre nekoliko dana, da stranka Vojislava Koštunice potpisuje čak nekakve zajedničke deklaracije sa Srpskom demokratskom strankom iz Bosne i Hercegovine, da Milorad Pupovac, najviši politički predstavnik Srba u Hrvatskoj, naravno bez ikakvih problema odlazi u Beograd na razgovore, da Hrvatska pomaže hrvatski narod u Bosni i Hercegovini... Međutim, nisam primetio da u svim ovim pregovorima, razgovorima i sastancima predstavnika Bosne i Hercegovine i Srbije ili Srbije i Crne Gore, neko iz Bosne malo čvršće ili otvorenije postavlja pitanje Bošnjaka u Sandžaku.

ALOMEROVIĆ: Upravo hendikep Bošnjaka jeste u tome što oni nemaju svoju matičnu državu, jer Bosna i Hercegovina nije država Bošnjaka, već je ona država i Bošnjaka, i Srba i Hrvata - znamo kakav je njen status. S druge strane, Bošnjaci u Bosni su zabavljeni svojim mukama i svojim problemima. Ali se mora priznati otvoreno da Bošnjaci u Sandžaku nemaju ni političkog, ni intelektualnog potencijala da ostvare svoja prava na suštinski način, a ne samo da bi se, praktično, zadovoljila forma i političari koji su na vlasti.

*****

(NAPOMENA AUTORA: U ovoj temi sedmice nema sadržaja iz Bosne i Hercegovine budući da su prema Ustavu BiH Bošnjaci, Srbi i Hrvati konstitutivni narodi na čitavoj državnoj teritoriji. Sa druge strane predstavnici ostalih naroda u BiH ne predstavljaju autohtone manjine čija bi brojnost bila politički relevantna za razmatranje u ovakvoj temi.)
XS
SM
MD
LG