Dvije sestre u stanu u Varšavi režu letke na kojima traže posao - čistit će stanove, prati prozore, obavljati kupovinu. Prije manje od dva mjeseca Lilia Chebotarova (39), koja je inače farmaceutkinja, radila je u agenciji za nekretnine. Njena sestra Tatiana (46) radila je u privatnoj firmi koja proizvodi materijale za stomatološke ordinacije u Harkivu. Njen zadatak je bio da u laboratoriji kontroliše kvalitet završenih proizvoda.
Sada, kaže Lilia, počinju život ispočetka.
Na to ih je natjerao majčinski instinkt kada je shvatila da je u Harkivu, pod ruskim bombardovanjem, život njenih petnaestogodišnjih sinova na kocki, a u podrumu - opasnost od gladi.
Iz podruma u neizvjesnost
Sedam dana su Lilia i Tatiana iz podruma u Harkivu izlazile do svoje kuće samo da se umiju i pronađu nešto od hrane. I to, kažu, obično ujutro kada bi se bombardovanje smirilo. Prve granate su pale rano ujutro.
"Bili smo izgubljeni, nismo znali šta da radimo, uzeli smo najosnovnije stvari i dogovorili sa komšijama da nas prime u podrum. Tu smo samo sjedili, jednom dnevno smo izlazili po hranu i to je to."
Kada im je nestalo hrane, odlučuju se na rizično čekanje u redu kako bi je probali kupiti. To je trajalo pet sati. Kako se bombardovanje približavalo i susjedna kuća pogođena, odlučuju da napuste Ukrajinu.
"Morate prehraniti djecu, a ne znate šta će se desiti. Majčinski instinkt vam govori da morate pokupiti djecu i odvesti ih odatle. Ne znam šta drugo, ili sjediti bez vode, bez hrane, bez ičega," kaže Lilia, majka petnaestogodišnjih blizanaca.
Jedan od njih, Tymofii, kaže da je od početka razumio šta se dešava.
"Meni nije bilo teško, bilo je teško našoj mami. Pomagao sam joj."
Prijatelj je dvije sestre sa blizancima prevezao autom preko granice. Željeznička stanica u Harkivu bila je bombardovana, a u vagonu za Lavov bilo je stotine ljudi, metro stanice prepune, jer su ih ljudi koristili kao sklonište.
"Moj muž je umro (ranije), kao i roditelji, tako da sam sama sa sestrom. Tanjin muž je ostao u Ukrajini."
Dvije sedmice su u Varšavi mogli besplatno boraviti u hotelu. Tymofii se sjeća da je zaspao prvu noć kada su stigli u Poljsku.
"Imali smo dobar kauč u hotelu. Nakon dva dana putovanja iz Ukrajine, nisam mogao spavati dva dana, kada sam stigao u Varšavu, spavao sam dobro."
Zatim su im volonteri i porodica u Varšavi pomogli pronaći stan u kojem nije bilo ništa. Solidarnost je ponovo prevladala, pa sada u stanu imaju suđe, krevete. A u Varšavi imaju i brata Lilinog pokojnog muža i Tatianinog sina koji ima dvadeset i pet godina.
Imali smo jako lijep grad
Prate vijesti, grupe na Facebooku, kako bi znali šta se dešava i da li im je kuća i dalje netaknuta.
"Srce mi krvari", kaže Tatiana. "To je tvoj dom, tvoja porodica, domovina, sve tvoje. Imamo jako lijep grad, imali smo jako lijep grad", navodi Lilia.
Ne nedostaje im, ističu, ništa materijalno. "Uvijek se može raditi i zaraditi, ali duša nam je tamo, život nam je tamo, rodbina."
"Život vjerovatno više nikada neće biti isti, sve je srušeno...Probudili smo se i odjednom kao da smo u nekom filmu. To više nije naš život, u kojem smo išli na posao, bili sa porodicom, potpuno se prevrnulo sve. Moramo početi život ispočetka," svjesna je Lilia.
Kažu da svaki dan mogu očekivati sve.
"Nije moguće planirati ništa, čekamo, a moramo nastaviti živjeti."
Blizanci su počeli ići u školu. Određeno znanje poljskog imaju, jer su ga učili godinu dana. Ali, prijatelja nemaju.
"Nemam prijatelja (ovdje). Mamina sestra ima sina i on je naš prijatelj", kaže Timofii koji je deveti razred.
Kod kuće se bavio raznim sportovima, kaže, plivanjem, boksom, a volio je igrati fudbal. I u Poljskoj bi želio igrati fudbal.
"Kada bih imao čizme (tene) igrao bih s Nikom i ujakom," kaže Timofii.
Iz Harkiva su kaže Tatiana ponijeli veoma malo.
"A šta možeš spakovati za 20 minuta?"
Ponijeli su kaže dokumente, donji veš, malo hrane, jedan par cipela, stvari za psa.
"Kada će ovo završiti", pita se Tatiana dok joj u krilu sjedi Aja, pas koji je u izbjeglištvu okotio šest kučića. Timofii iznosi jednog, kaže zove se Kolja i taj mu je najdraži. Kada se rodio bio je najveći, a sada najmanji, ali se bori sa ostalima.
Porodica će kučiće prodati, kažu, iako ih uveseljavaju i nude bijeg od misli u kojima su u Ukrajini. Više ne očekuju da će rat završiti brzo, kao što su mislili u početku. Pregovori između Ukrajine i Rusije budili su nadu, ali su shvatili da bombe padaju i dok pregovori traju.
Dok njihov zvuk ne utiša, zvuk makaza koje režu ponude za posao rezat će zrak u sobi izbjegličkog stana u Varšavi.
Nije poznato koliko je stanova ustupljeno porodicama poput Liline i Tatianine. Procjenjuje se da je od početka rata u Ukrajini 24. februara više od pola miliona izbjeglica prošlo kroz Varšavu. Oko 300.000 odlučilo je ostati u gradu čija se populacija u mjesec dana povećala za 17 posto.
Od početka rata, prema podacima UNHCR-a, više od 4,5 miliona osoba pobjeglo je iz Ukrajine.
