(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Najnoviji intervju člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, za Radio Slobodna Evropa (RSE), na površini nudi umirujuću sliku: lider bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, koji u domaćoj javnosti i međunarodnim diplomatskim krugovima uživa – i to nije slučajan izbor riječi – reputaciju najupornijeg poricatelja bosanskohercegovačke državnosti u ovoj prilici govori o potrebi domaće saglasnosti o ispunjavanju 14 prioriteta Evropske komisije za sticanje statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji i kako disolucija bosanske države nije na dnevnom redu u Republici Srpskoj.
Ali, taj intervju ukazuje i na dva ključna nesporazuma između Dodika i međunarodnih partnera na projektu "mirne Bosne".
Jedan je: Dodikova netrpeljivost prema ulozi stranaca u poratnoj Bosni i Hercegovini koje optužuje za "nekritičku podršku maksimalističkim ciljevima bošnjačke politike" i diplomatsku "okupaciju države". Drugi: njegovo insistiranje da se može razgovarati i dogovarati o ispunjavanju obaveza na evropskom putu ali sve to pod prećutnom – a ponekad i otvorenom - ucjenom da se u tom dogovaranju "poštuju naši stavovi".
Odbojnost prema "ino-faktoru" Dodik je nastavio da demonstrira i ovih dana svjetske zaokupljenosti pandemijom korona virusa. U najnovijem incidentu: protestovao je protiv sastanka svjetskih diplomata i predstavnika bosanskohercegovačkih institucija o domaćim nastojanjima i međunarodnoj podršci u nošenju s pandemijom pod okriljem Ureda Visokog predstavnika u Sarajevu. Iako su, po izjavi Visokog predstavnika, pozvani da prisustvuju, predstavnici Republike Srpske nisu se pojavili na sastanku a sam Dodik je – dosljedno svom upornom insistiranju kako je riječ o međunarodnoj okupaciji i negiranju suvereniteta bosanske države – rekao kako tih međunarodnih predstavnika nije nigdje bilo za prošlih mjesec dana krize, "i nije ni trebalo da ih bude", a sada "organizuju sastanke po Sarajevu" o međunarodnoj pomoći. Toga – kaže Dodik – nigdje nema u Dejtonskom sporazumu.
To je dobra ilustracija njegovog suženog insistiranja na "slovu a ne duhu" tog sporazuma: Dejtonskim sporazumom međunarodna zajednica obavezala se na podršku suverenitetu bosanske države i ona podrazumijeva i podršku u suočavanju sa svjetskom zdravstvenom krizom, u ovom slučaju pandemijom korona virusa, koja, naravno, nije mogla da bude navedena u "slovu sporazuma".
Dodik je proteklih nedjelja međunarodnu solidarnost u vezi s korona virusom ispolitizirao u razmjerama koje mogu imati dugoročno štetne posljedice na odnose prije svega Republike Srpske sa zapadnim partnerima. Pored ostalog – javno je zamjerio Evropi pomanjkanje solidarnosti, posebno u odluci o ograničavanju izvoza zaštitne medicinske opreme, a najavio je i kako će se kad prođe pandemija "svijet mjeriti po tome kakve je bila solidarnost tokom epidemije". Po tom kriteriju Dodik izdvaja solidarnost koju su pokazale Kina i Rusija, Srbija i Mađarska.
Zapadnim diplomatima nije naravno promaklo s kakvim se javnim demonstracijama solidarnosti, sa svečanim dočekom aviona s pomoći iz tih zemalja, promoviše taj "novi svjetski poredak".
To je tačka na kojoj se Dodikovo uslovljavanje unutrašnjih dogovora "uvažavanjem naših stavova" pokazuje kao prepreka domaćem sporazumijevanju: iako je spoljna politika u nadležnosti države, a ne entiteta, Skupština Republike Srpske izglasala je deklaraciju o vojnoj neutralnosti koja potpuno ignoriše ranije ozakonjeno strateško opredjeljenje Bosne i Hercegovine za pristupanje NATO-u. U tom projektu "novi svjetski poredak" savršeno funkcioniše u onemogućavanju volje većine bosanskohercegovačkog stanovništva: u raspravama o Bosni i Hercegovini bilo u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija ili u Savjetu za provedbu mira u Sarajevu ruski predstavnici rutinski blokiraju rezolucije o podršci euroatlantskoj budućnosti Bosne i Hercegovine jer "to nije njena jedina alternativa".
Pod naizgled razumnim zahtjevom za dogovaranje uz "poštovanje naših stavova" politika ucjene već je proizvela blokade državnih institucija – od nepoštovanja presude Ustavnog suda o neustavnom karakteru obilježavanja 9. januara kao praznika Republike Srpske, preko blokade knjiženja perspektivne vojne imovine na državu do najnovije presude o knjiženju poljoprivrednog zemljišta. Entitetski pritisak – sve do bojkota učešća u odlučivanju u državnim institucijama dok se ne promijene ranije odluke Ustavnog suda – u suprotnosti je s Dodikovim izjavama o "spremnosti na saradnju" i njegovom uvjeravanju prije svega međunarodne javnosti kako "disolucija Bosne i Hercegovine" nije na dnevnom redu u Republici Srpskoj.
Nasuprot tim uvjeravanjima, i za vrijeme krize s pandemijom, zabilježeni su pokušaji i u Republici Srpskoj i u jednom od kantona s hrvatskom većinom da se uspostave kontrolne tačke na "granici" Federacije i Republike Srpske i da se zabrani ulazak građana Bosne i Hercegovine na područje livanjskog kantona. Sa iskustvom iz teritorijalnog prekrajanja i "etničkog čišćenja" širokih područja Bosne i Hercegovine i većina bosanskohercegovačkog stanovništva i međunarodni posmatrači u tim su manifestacijama obnove "država u državi" lako prepoznali duhove udruženih zločinačkih poduhvata devedesetih.
Na toj liniji, i Dodikovo zalaganje (u intervjuu s RSE) "da se prihvate opravdani zahtjevi Hrvata da budu autentično predstavljeni" u osnovi su suprotni "slovu Dejtona": po dejtonskom ustavu u Predsjedništvo BiH se biraju jedan Bošnjak i jedan Hrvat iz Federacije i jedan Srbin iz Republike Srpske. Nigdje ne piše da bilo ko od njih mora bude sljedbenik međunarodno osuđenih politika devedesetih.
Facebook Forum