Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Sovjetske seanse: kada su agenti čekisti došli po spiritualiste


Preminuli komunistički revolucionari, Lev Trocki i Vladimir Lenjin, navodno su se javili u spiritualističkim seansama u Biloj Cerkvi tokom 1940-ih, što je skupinu okultista dovelo do nevolja sa sovjetskim vlastima.

Duhovi preminulih komunističkih revolucionara Lava Trockog i Vladimira Lenjina navodno su se pojavili na seansama u gradu Bila Cerkva 1940., uvukavši tako grupu okultista u nevolje sa sovjetskim vlastima.

"Je li Staljin genijalan čovjek ili ne?"

Odgovor koji je došao za vrijeme seanse, prema svjedočenju optuženog na kijevskom sudu 10. marta 1948., bio je da sovjetski diktator nije bio takav.

U vrijeme kada je kult ličnosti Josefa Staljina bio na vrhuncu, takav razgovor sigurno bi privukao pažnju. Pogotovo zato što je otac utemeljitelja Sovjetskog Saveza, Vladimir Lenjin, navodno odgovarao iz groba tokom dopisivanja, više od dvije decenije nakon njegove smrti, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Drugi sudski dokazi otkrili su da je tokom jedne od seansi "Lenjin" iz zagrobnog života predvidio da dolazi rat - šest zemalja uskoro će osloboditi sovjetski narod od Staljinovog jarma.

Na pitanje o budućnosti sovjetske moći, neidentifikovani ruski revolucionar odgovorio je da ona "neće postojati, uz pomoć Amerike".

Takvi "razgovori" otkriveni su u arhiviranim dokumentima svjedočenja i ispitivanja, koje je obavilo sovjetsko Ministarstvo državne sigurnosti (MGB), a u koje je bila uključena i tajna policija.

Osim Lenjina, sud je saslušao i nekoliko ranih sovjetskih glavnih ličnosti, od kojih bi neki mogli ocrniti Staljina.

Tu je bio njegov glavni rival Lav Trocki, koji je ubijen u Meksiko Sitiju 1940. godine po nalogu sovjetskog vođe. I Nadežda Alilujeva, Staljinova druga supruga, koja je umrla pod misterioznim okolnostima nakon javne rasprave sa suprugom 1932. godine.

Među ostalima koji su govorili iz groba bili su pisci Maksim Gorki i Aleksandar Kuprin, kao i poznati raketni naučnik Konstantina Ciolkovski.

Njihovi ispitivači nisu bili članovi boljševičkog unutrašnjeg kruga, već obični stanovnici ukrajinskog grada, Bila Cerkva na sjeveru centralne države, koji nikada nije ni pripadao Komunističkoj partiji.

Zbog njihove uloge u prikupljanju glasova iz prošlosti, Ilija Gorban, njegova sestra Vera Sorokina i njegova ljubavnica Olga Rozova uhapšeni su i optuženi za antisovjetska djela i "stvaranje ilegalne religiozno-mistične grupe spiritistualista".

Lutajuća duša

Gorban je bio neprilagođeni umjetnik kada se početkom 1947. godine, godinu dana prije suđenja, iz Kijeva preselio u Bilu Cerkvu.

44-godišnjak iz Poltavske regije dizajnirao je muzejske eksponate i pripremio Lenjinove postere i portrete za demonstracije. Ranjen je za vrijeme Drugog svjetskog rata, dok je upravljao protivtenkovskim naoružanjem u blizini oblasti Orel.

Oženio se i dobio dijete. No, brak je završio razvodom i njegova je kći živjela s majkom.

Ilija Gorban
Ilija Gorban

​Gorban je započeo novi život preselivši se sa sestrom Verom u Bilu Cerkvu i zaposlio se u lokalnom industrijskom pogonu kao vajar.

Bio je ljubitelj knjige i redovno je posjećivao gradsku biblioteku te ubrzo ušao u romansu s 39-godišnjom Olgom Rozovom, uposlenicom biblioteke.

Rozova je bila udata. Ali njen suprug - Andrej Rozov, novinar jednog lista u Voronježu, optužen je da je pripadao "antisovjetskoj terorističkoj organizaciji trockista" 1938. godine nakon čega je kažnjen na deset godina zatvora.

Dok je bio na poslu, Gorban je razgovarao s kolegom Mihajlom Rjabininom, koji je kipara pitao da li vjeruje u zagrobni život i postojanje duhova.

Gorban je rekao da ne vjeruje, ali prihvatio je Rjabininovu preporuke da pročita Knjigu o duhovima - koju je 1856. napisao Francuz Ipolit Leon Denizar Rivaj, pod pseudonimom Alan Kardek (Allan Kardec), kojeg smatraju jednim od osnivača spiritizma.

Ukazane 'diskusije'

Doktrina spiritizma ili kardekizma usredotočuje se na vjerovanju da duhovi mrtvih opstaju izvan smrtnog života i mogu komunicirati sa živima.

Komunikacija se obično odvija tokom seansi koje provodi osoba koja služi kao medijum između dva svijeta.

Gorban, fasciniran pročitanim, predložio je Rjabininu da organizuje seansu. Njegov prijatelj je, međutim, to odbio rekavši da su prema dosjeima slučajeva "sve ove sesije sa tanjirima - gluposti i priče za malu djecu. Ja kontaktiram duhove na višem nivou".

Međutim, Gorbanova sestra složila se da proba, pa su zajedno izveli seansu na osnovu onoga što su naučili.

Upalili su svijeće i sjeli za sto s listom papira u sredini. Na papiru su slova abecede, brojevi od nula do devet, a riječi "da" i "ne" bile su ispisane unutar kruga.

Papir za seanse prizivanja duhova, sličan onome u Biloj Cerkvi
Papir za seanse prizivanja duhova, sličan onome u Biloj Cerkvi

Tanjir sa strelicom od centra do ivice bio je postavljen preko papira.
Ideja je bila da se pozove duh određene osobe i, ako se on ili ona pojave, da im postave pitanja. Ako bi sve dobro prošlo, tanjir, ispod ruku učesnika seanse, počeo bi da se rotira slobodno i bez sile, ispisujući odgovore pokazivanjem na odgovarajuće simbole na papiru.

Porodična veza

Sve u svemu, Gorban i njegova sestra vodili su 15 do 20 seansi u ljeto i jesen 1947. Ponekad su posezali za ljudima izvan sovjetskog kruga. Duhovi umrlih rođaka često su se smirivali, uključujući i braću i sestre, koji su navodno svakodnevno davali savjete paru. Čak su se i uhvatili za Aleksandra Puškina, ali ih je ruski pjesnik "opsovao".

Gorbanova djevojka Olga Rozova počela se pridruživati sjedeljkama, a grupa je prizivali pokojnog pisca koji joj je počeo davati komplimente.

"Sumnjala sam da je u pitanju Gorbanov trik s kojim sam bila u intimnoj vezi", prisjetila se tokom ispitivanja u sudnici. "Čitav je sastanak imao je čisto lični, duhoviti karakter."

Neke sesije održane su u stanu Rozove, koji se nalazio unutar biblioteke. Njena prijateljica koja je vodila lokalnu školsku biblioteku, Varvara Šelest, zainteresovala se i počela dolaziti na sjedeljke.

Posljednja seansa, prema svjedočenju članova grupe, održana je u decembru 1947.

Pitali su Lenjinov duh o monetarnim reformama koje su usvojene te godine, a koje su uključivale vrijednost rublja i oduzimanje lične štednje.

Kucanje na vratima

Par mjeseci kasnije, po njih su došli čekisti - agenti zastrašujuće tajne službe.

Rozova je zatočena 19. februara 1948; Sorokina i Gorban odvedeni su sutradan.

Slučaj je prebačen vlastima u Kijevu, a suđenje je počelo 6. marta, samo dvije sedmice nakon što su osumnjičeni privedeni.

S gledišta MGB-a, seanse su bile dokaz formiranja "ilegalne vjersko-mističarske grupe" - što je samo po sebi moglo dovesti do zatvora. No vlasti su napravile korak dalje dodajući ozbiljnije "antisovjetske" optužbe.

"Ova seansa je imala jak antisovjetski karakter", piše u jednom dokumentu.

"Ova namjerna kleveta odnosila se na jednog od vođa [Komunističke] partije i vlade."

Kad su u početku bili saslušani, nije se činilo da je trojac krio svoje učešće u seansi. Gorban i Sorokina opisali su ih kao pokušaj zabave; Rozova je rekla da nije bilo nekog cilja.

Olga Rozova
Olga Rozova

Ali na kraju su njihova priznanja zabilježili njihovi ispitivači - seanse su bile vođene antisovjetskim osjećajima i bile su samo "prikladano pokriće" za "klevetničku agitaciju".

U svom izvještaju o ispitivanju, Gorban je citiran da je rekao da je "pokušao ocrniti i oklevetati sovjetsku vlast i lidere partije i vlade" kako bi svojim navodnim saučesnicima razotkrio "nedostatak talenta" sovjetskih lidera.

Nezadovoljan poslijeratnim siromaštvom, upravo je Gorban pomjerao tanjir, navodi se u dokumentima.

Oštro kažnjavanje

Tokom suđenja ta navodna priznanja su povučena. Svo troje optuženih izjavili su da ne vjeruju u drugi svijet ili duhove. Upitani za svoja vjerska uvjerenja, svi su odgovorili da su ateisti. I njihove su sesije, kako su kazali, bile za zabavu.

"Nisam mislila da su naše sesije antisvjetske", svjedočila je Sorokina. "Ono što smo radili, naravno, nije bilo dobro, ali ja sam bila, jesam i ostat ću sovjetkinja."

Što se tiče tanjira, rekao je Gorban, on nije imao pojma kako se pomjerao.

Svi su priznali djelomičnu krivicu, prema sudskim dosijeima.

Presuda u njihovom slučaju donesena je 10. marta nakon samo dva sudska ročišta.

Njih troje proglašeni su krivim za širenje antisovjetske propagande i agitaciju, i za sudjelovanje u kontrarevolucionarnoj organizaciji.

Gorban je osuđen na 25 godina radnog logora; Rozova i Sorokina dobile su svaka po 10 godina. Gorban bi bio pogubljen da je presuda stigla godinu dana ranije - ali smrtna je kazna bila je suspendovana malo prije toga.

Misterija 'Sjevera'

Uloga Gorbanovog kolege u svemu tome nije zaboravljena. Protiv Rjabinina je pokrenut krivični slučaj - čovjeka koji je predložio Gorbanu da pročita knjigu o duhovima - istog dana kada su ostali osuđeni.

Nejasno je, međutim, šta se s njim moglo dogoditi.

Prijateljica Rozove, Šelest, također ostaje misterija. Uprkos njenom prisustvovanju seansama, ona očito nikada nije bila zatvorena.

Prema predmetnim spisima, ona je nestala ubrzo nakon što su drugi privedeni. Materijal vezan za nju prebačen je u drugi predmet, što je uobičajena odluka kojom se pokušava izbjeći usporavanje istrage protiv pritvorenih.

Kada se kasnije ispostavilo da su ostali uhapšeni u sklopu tajne akcije, Šelestino ime nije navedeno među onima koji su ciljani. A kad je MGB obavijestio druge sovjetske vlasti o iskorjenjivanju grupe spiritualista u Biloj Cerkvi, spomenuto je samo jedan doušnik - kodnog imena "Sjever" - koji je prisustvovao nekim od sesija.

No, Šelestino ime ipak se pojavilo. Tokom suđenja troje optuženih tvrdili su da je Šelest bila inicijator većine "političkih" pitanja postavljanih duhovima - uključujući Trockog, Alilujevu i Gorkog. Rozova je rekla da je sumnjala da je upravo Šelest manipulirala pokretima tanjira.

Tražeći pomilovanje 1954. godine, godinu dana nakon Staljinove smrti, Rozova je napisala da joj je "na suđenju postalo jasno da je Šelest dobila zadatak da od naših seansi stvori antisovjetski grijeh". Dalje je tvrdila da je Šelest nastavila živjeti u Biloj Cerkvi, ali da je niko nije pokušao ispitivati.

Otprilike u isto vrijeme tužilac je napisao da su, iako su Sorokina i Rozova "bili zavisne o spiritualizmu zbog svoje radoznalosti i neodgovornosti, "njihovi postupci nisu rezultirali ozbiljnim posljedicama". Njih dvije, tvrdio je tužilac, trebali bi biti puštene na slobodu.

Vrhovni sud je na kraju odlučio da su presude izrečene Gorbanu, Sorokini i Rozovi bile ispravne, ali da su kazne bile prestroge.

Sorokina i Rozova puštene su 22. februara 1955., sedam godina nakon hapšenja. Odluka je prekasno došla za Gorbana, koji je umro 1950. godine, dok je bio zatvoren u radnom logoru u blizini Arktičkog kruga.

Godine 1992. - manje od godinu dana nakon raspada Sovjetskog Saveza - sve troje su rehabilitovani.

XS
SM
MD
LG