Nakon što je upozorena da će tajfun Haijan udariti na obalni dio filipinskog grada Dulag u novembru 2013., porodica Leah C. Caminong je iznajmila sobu 300 metera dalje od obale gdje su se planirali skloniti od oluje, piše Megan Rowling za Thomson Reuters Foundation.
No, Caminong nije mogla znati da će snažni vjetrovi potrgati krov te zgrade, i da će morati ponovo izmjestiti svoju bolesnu majku u poluzavršenu robnu kuću u blizini, zajedno sa drugima čija su skloništa također bila uništena.
Narednog dana vratili su se u njihov dom, prekriven ceradama, zajedno sa više od 20 rođaka. Nekoliko mjeseci poslije, njena majka je umrla, djelimično i zbog toga jer nakon nepogode nisu imali pristup potrebnoj medicinskoj njezi za nju.
Skloništa za evakuacije bi trebalo da budu dovoljno čvrsta da izdrže jake vjetrove, rekla je Caminong -- koja je 2015 počela raditi kao opštinski službenik za sprječavanje i upravljanje nepogodama -- na konferenciji u Ženevi ove sedmice.
"To bi trebala biti izdržljiva mjesta gdje bi ljudi bili sigurni," rekla je ova dvadesetdevetogodišnjakinja, koja je pozvala vlade da prikupljaju podatke o domaćinstvima kako bi mogle osigurati pomoć za one za specijalnim potrebama, kao što je invalidetet, u slučaju nužde.
Podaci koje je objavio Centar za monitoring interno raseljenih (IDMC) u četvrtak u Ženevi pokazuju da su nepogode u prosjeku prouzročile 24 miliona novih izmještanja stanovništva svake godine od 2008., tri puta više nego što je brojka za konflikte i nasilje.
IDMC je u izvještaju rekao da ekstremno vrijeme obuhvata više od 87 posto svog izmještanja zbog nepogoda, upozoravajući da će se ovaj problem vjerovatno pogoršati.
"Uticaj klimatskih promjena i povećanja koncentracije stanovništva u područjima izloženim olujama i poplavama znači da je sve više ljudi pod rizikom da budu raseljeni," kaže se u izvještaju.
Prevencija
Istog dana, UN-ov Ured za smanjenje rizika od nepogoda (UNDDR) je objavio vodič za vlade za usvajanje politika i mjera kako bi se izbjeglo da ljudi napuštaju domove u nesrećama, kao i kako da upravljaju procesima kada do toga dođe.
Walter Kaelin, švicarski advokat za ljudska prava koji je stručnjak za ovo pitanje, kaže da je pomoć onima koji ostanu bez doma "veliki teret za države".
"Bilo bi mnogo, mnogo bolje da se spriječe takva izmještanja," rekao je za Thomson Reuters fondaciju.
Prvi korak bi bio odrediti koja su područja najviše pod rizikom, kaže priručnik UNDDR-a, a nakon toga treba umanjiti prijetnju poboljšanjem kvaliteta zgrada, usluga i infrastrukture.
Mmaphaka Tau, zamjenik direktora južnoafričkog Centra za nacionalno upravljanja nepogodama, je rekao da njegova zemlja planira primjenu preporuka iz vodiča uz pomoć agencija za pomoć, što bi bila osnova da se zajednice učine izdržljivijama.
"Sve više se suočavano za raseljevanjem," izjavio je on.
U Južnoj Africi, opštine su na udaru, jer se ljudi koji su natjerani da napuste domove često premjeste u prenatrapana, rizična naselja sa nepovoljnim stambenim fondom koja su smještena pored deponija smeća ili na poljoprivrednim ravnicama, rekao je Tau.
Siromaštvo i nasilje otežavaju zaustavljanje tog začaranog kruga, ali nacionalne vlade žele prepoznati i podijeliti dobru praksu na lokalnom nivou, dodao je on.
'Nije sudbina'
U svom uzvještaju, IDMC kaže da su mnoga raseljavanja izazvana divljim vremenom preventivne evakuacije koje su organizovale vlasti, naročito u Aziji -- čime se često spašavaju životi.
Ovog mjeseca, Indija i Bangladeš su izmjestili oko 3.8 miliona ljudi pred naletom ciklona Fani prije nego što je udario na ove dvije azijske države, ograničavajući broj žrtava na nekoliko desetina.
Ali dok ta izmještanja mogu trajati nekoliko dana i dati pozitivne rezultate, ko-autor izvještaja IDMC-ja Justin Ginneti je rekla da nema podataka šta se desilo sa onima koji se nisu mogloi vratiti kući nakon katastrofa kao što su oluje i poplave.
Prošao je mjesec dana prije nego što se studentica Nur Safitri, koja je pobjegla u planine nakon što je snažan zemljotres pogodio ostrvo Sulavezi prošlog septembra kako bi pobjegla od cunamija koji je uslijedio, vratila u svoje selo kako bi roditeljima javila da je živa.
Uz prekid prekid komunikacija, Nur -- koja je izgubila četvoro rođaka u nepogodi -- je nekoliko sedmica živjela u šatoru sa prijateljima u Paluu. Pokrenuli su kuhinju za porodice u potrebi, dok je ona studirala u improvizovanoj učionici.
Ova dvatdesettrogodišnjakinja je rekla konferenciji u Ženevi da skloništa za raseljene ljude moraju imati pristojne uslove, uključujući struju, odlaganje smeća i odvojene toalete za muškarce i žene.
Ovi prostori također moraju biti napravljeni tako da se spriječi seksualno zlostavljanje, dok bi vladini uredi trebalo da brzo izdaju identifikacijske dokumente koje su ljudi izgubili ali su im potrebni da bi dobili pomoć, dodala je ona.
"Toliko mnogo društvenih katastrofa prati one prirodne," kazala je ona. "Toliko nasilja protiv žena i djece u kampovima kao i seksualnog zlostavljana, toliko ljudi je izgubilo poslove i izvor prihoda."
Kaelin kaže da su vlade napredovale u razumijevanju potrebe da učine više kada se suoče sa nepogodama -- ali mnogo toga je i dalje samo na papiru.
On ih je pozvao da uključe adekvatne politike u planovima za sprječavanje rizika od nepogoda koje su se obavezali da će podnijeti do 2020. kao dio Okvira Sendai, globalnog pakta o nepogodama dogovorenog 2015.
Sredstva za smanjenje rizika za raseljevanje ljudi postoje, kao što postoje i pravila za zaštitu onih koji su natjerani da napuste svoje domove -- i sada moraju biti pokrenuti, kazao je on.
"I dok opasnost može biti prirodna, raseljavanje zbog nepogode ne mora uvijek biti sudbina koju moramo prihvatiti," kazao je on.
