Djeca Roma u Doboju često prekidaju školovanje nakon završene osnovne škole, govore podaci školskih ustanova i romskih udruženja. Neki od razloga su siromaštvo i način života praćen čestim migracijama. To je karakteristično i za druge dijelove Bosne i Hercegovine u kojima žive pripadnici ove najbrojnije nacionalne manjine.
U romskom naselju u Doboju živi oko 40 porodica sa oko 280 članova koji se pretežno bave skupljanjem i prodajom starog željeza i drugog otpada. Senada Hajdarević je jedna od njih. Ona naglašava da joj sa završenom osnovnom školom nije lako pronaći posao.
"Već sam 14 godina na birou. Više puta sam predavala molbe i dokumente, tražila sam posao, ali oni su meni govorili da idem na oglasnu tablu, da tamo gledam i da tražim ima li posla. Što god sam vidjela, uvijek se pokaže da traže mlađe osobe ili one koji su završili srednju školu ili, recimo, za obućara i slično", priča Senada Hajdarević.
Ona navodi da sa svojih 40 godina i nijednog dana radnog staža "pokušava na sve načine" da se zaposli.
"Jer ja sam samohrana majka, imam četvero djece. Muž mi je nedavno umro. Nezaposlenost roditelja utiče i na školovanje djece. Nemamo nikakvih uslova, ni da pošaljemo našu djecu na izlete. Malo, malo pa nešto treba. Treba ići u kino, u pozorište, na izlet u Banjaluku... Ja ništa svom djetetu to ne mogu da priuštim", ističe Senada Hajdarević.
Za Rome ostaje samo da sakupljaju staro željezo, jer ne dobijaju priliku da rade druge poslove, kaže Mirela Imširović, koja je takođe završila samo osnovnu školu.
"Imam curicu, drugi je razred, mali (dječak) je u predškolskom, sad u septembru kreće u prvi razred. Ne radimo ni ja, ni suprug, ali se snalazimo da ih školujemo. Trebaju mnogo više da se Romi zapošljavaju, da imaju svoj status, da ih ne gledaju samo kao da su Romi", navodi Mirela Imširović.
U srednju školu želi da se upiše četrnaestogodišnji Robert Imširović, koji pohađa osmi razred Osnovne škole "Vuk Stefanović Karadžić" u Doboju.
"Ja idem svaki dan u školu, i ja bih želio da završim i ovu ovdje školu, do devetog razreda i da nastavim ići, da završim za frizera", kaže Robert Imširović.
Iako je godinu dana starija od svog komšije Roberta, Aldijana Ferhatović je tek u petom razredu iste osnovne škole.
"S polaskom u školu sam malo zakasnila. Vrlo dobar sam đak. Imam dvije sestre, jedna je treći razred, a druga je peti", priča Aldijana Ferhatović.
Na prekid odnosno neredovno pohađanje nastave utiču i migracije romskih porodica, navodi direktorica dobojskog Centra za socijalni rad, Olivera Nedić.
"Pronalaze različite izgovore, da su prosto bili spriječeni, da nisu bili u toku, da nisu dovoljno informisani, da su preangažovani zbrinjavanjem porodice. Imamo sada i ovaj trend migracija, gdje neke od romskih porodica odlaze u inostranstvo, sezonski", kaže Olivera Nedić.
Veliki broj izostanaka dovodi do ponavljanje razreda, kaže defektologinja u Školi "Vuk Karadžić", Ivana Todorović.
"Imamo mi jednog učenika, šesti razred, koji se baš ističe, koji je naučio pisana, štampana slova, računa sa trocifrenim i četverocifrenim brojevima, to je baš jedan učenik koji igrom slučaja prošle godine nije završio šesti razred. On ponavlja zato što nije redovno dolazio, a inače se ističe po učenju, baš je dobar učenik", navodi primjer Ivana Todorović.
"Napune oni 15 godina, što zakonski znači da više nisu obavezni da pohađaju školu. Tu se sva priča završava. Veoma je teško stupiti i u kontakt sa roditeljima. I kada dođu da se informišu o svojoj djeci, pokaže se često kako su mislili da su oni u školi, a oni su li negdje u gradu, znate već kojim se poslom bave. Mi dolazimo u problem sa zakonske strane – kada imaju trideset neopravdanih izostanaka moramo im promijeniti školu. Napravimo to i za tri mjeseca prođu kroz ostale gradske škole, zatim se krug zatvori i ponovo ih nama vrate", pojašnjava direktor Škole, Ljubiša Blagojević.
Predsjednik dobojskog udruženja Roma "Zlatni točak" Nermin Osmanović ističe kako je velika stvar što 15 dječaka i djevojčica pohađa predškolsku nastavu, 20 ih ide u osnovnu i nekoliko u srednju školu.
"Sada ćemo se angažovati na većem prisustvu romske djece u osnovnim školama s obzirom da imaju veliki broj izostanaka s nastave. Probaćemo sad da ne odsustvuju toliko iz škole, da idu redovno na nastavu, to ćemo pokušati. Tek sam počeo s ovim, ja sam predstavnik Roma, pa ću ja sa starijima malo popričati da više ne izostaju iz škole. Ja mislim da će sada biti bolje, pošto sam sada ja tu, pokušaću sve od sebe dati", ističe Osmanović.
U Doboju, kao i u ostatku BiH, nema nastave na romskom jeziku. Ne postoje ni odgovarajući udžbenici. O poboljšanju položaja pripadnika najbrojnije nacionalne manjine u BiH često se govori, ali romska svakodnevica uglavnom ostaje nepromijenjena i obilježena je višestrukom diskriminacijom.
"Ja sam uzimala brojeve i zvala sam neke firme koje su bile istaknute na oglasnoj tabli Biroa za zapošljavanje. Pitaju me: 'Jesi li kad radila taj posao?', recimo, za obućara u Derventi. Ja kažem: 'Nisam radila'. Pitaju: 'Koliko imaš godina?'. Kažem: 'Četrdeset'. Oni kažu: 'Mi tražimo do 35, sa iskustvom'. I šta da radim? Mi, Romi, nemamo nikakvu budućnost. I ovdje, u Doboju, gdje god traže radnicu, ja se prijavim, oni vide da sam Romkinja, niko me neće. Ni u pekaru, nigdje. Živim od 35 maraka dječjeg dodatka", priča Senada Hajdarević.
Potpredsjednik Skupštine Doboja Miloš Bukejlović ističe da gradska vlast u skladu s mogućnostima podržava rad udruženja nacionalnih manjina pa tako i Roma, uz finansiranje projekata iz lokalnog budžeta.
Facebook Forum