Prema najnovijem istraživanju o integracijskim procesima i ulozi međuetničkog kontakta među mladima u Hrvatskoj, djeca u višeetničkim sredinama snažni su zagovaratelji multikulturalnosti. Iznimka je Vukovar, gdje su očito odrasli uspjeli na djecu prenijeti opterećenost ratom, i gdje se djeca i većinskog i manjinskog naroda u najvećem broju druže unutar svoje etničke zajednice.
Istraživanje kojeg je vodila socijalna psihologinja sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Dinka Čorkalo Biruški obavljeno je u multietničkim sredinama - u osnovnim i srednjim školama u kojima se nastava odvija na manjinskom jeziku – u Istri na talijanskom, u Baranji na mađarskom, u daruvarskom kraju na češkom i u Vukovaru na srpskom jeziku.
Sudjelovalo je 1.568 djece u dobi od 11 do 18 godina i 2.000 njihovih roditelja - pola pripadnici manjina, pola većinskog naroda. Ustanovljeno je da su djeca u višeetničnim sredinama snažni zagovaratelji multikulturalnosti.
Generalno, djeca pripadnici manjina malo više zagovaraju multikulturalnost od djece pripadnika većine. Međutim, najmanje pozitivni stavovi, koji pokazuju konfliktnu dinamiku, su na vukovarskom području. Konkretno, kada se ispitanike tražilo da kažu koje su etničke pripadnosti tri njihova najbolja prijatelja, kod vukovarskih Hrvata u 73 posto slučajeva to su bili Hrvati, a kod vukovarskih Srba u 70 posto to su bili Srbi. Za razliku, u Istri svega 8 posto ispitanika Talijana za najbolje prijatelje ima samo Talijane.
Autorica istraživanja, socijalna psihologinja Dinka Čorkalo Biruški upozorava da su mladima u Vukovaru opterećenost ratom nametnuli odrasli, a da je moguće rješenje u radu sa nastavnicima i direktorima škola, i u uvođenju građanskog odgoja u škole. Umirovljena sveučilišna profesorica psihologije Mirjana Krizmanić pratila je projekt građanskog odgoja od početka, i prepuna je pohvala za njega:
„Bilo je izglasano da se to uvede u škole, ali nikada nije bilo uvedeno i nikakvim nastojanjima se nije moglo uvesti. Tu je važno boriti se! Oni koji su aktivni moraju se boriti da se to uvede, a nitko ne čini ništa. Građanski odgoj bi pomogao jer bi djeca nešto naučila, ali mi ništa ne radimo, i to namjerno.“
Profesorica Krizmanić u izjavi za Radio Slobodna Europa zamjera i politici i znanosti da ne rade dovoljno na normaliziranju života u Vukovaru, već su njihovi napori bilo prigodničarski, bilo vezani uz ovaj ili onaj projekt, a pomoć i znanosti i politike je u Vukovaru itekako potrebna.
„Vukovar je grad-patnik, i Vukovarci su iskorišteni, zlorabljeni, mnogo su propatili, i na kraju od sviju su zaboravljeni,“ kaže naša sugovornica.
„Oni trebaju stvarnu pomoć – ljudsku, socijalnu, psihološku, ekonomsku… Sa svih stajališta oni trebaju poštene ljude koji bi tamo došli raditi i pomogli im. To nije nerješivo. Ljudi su - ne biste vjerovali – skloni tome. Oni bi rado opet živjeli zajedno. Oni bi rado poništili što je bilo, zaboravili, primirili se, zajednički nešto gradili. Ali nemaju šanse“, dodaje.
Ona kaže kako su to njeni dojmovi iz njenih boravaka u Vukovaru, i da to – uz realno postavljanje ciljeva – nije neostvarivo:
„Bilo bi lako i jednostavno da dođu pošteni i motivirani ljudi koji bi se za male novce htjeli potruditi da im pomognu da ponovno uspostave zajednicu, koja će tu živjeti. Jedno društvo koje će tu živjeti - to ne mora biti da budemo svi jednaki, niti da se svi ljubimo, ali – to je naše. i tu ćemo zajednički raditi! Sa malim zahtjevima to bi sve išlo.“
Facebook Forum