Azil u Švedskoj, Francuskoj i Njemačkoj je od 1. srpnja 2012. godine do danas zatražilo više od 5.000 povratnika iz Podrinja, a samo iz Zvornika više od 2.000. Svi koji su otišli vraćeni su, ili će biti, jer azil nisu mogli dobiti. Bez obzira na njihov povratak, građani i dalje masovno odlaze, i to samo sa jednim ciljem - u potrazi za bilo kakvom egzistencijom.
Admir Ahmetović s obitelji je dva puta odlazio u Francusku tražiti azil. Godinama su i on i supruga na birou, nemaju nikakva primanja, pa su odlučili sigurnost potražiti u toj zemlji. Nakon što su pet mjeseci proveli u azilu, završili su na ulici:
„Tamo kad smo došli, bila je nedjelja, neradni dan. Našao sam dosta Bosanaca koji u parku spavaju, dosta familija je bilo - pošto je nedjelja bila, nisu dobili smještaj, tako da sam i ja morao u praku da prenoćim. Ujutro smo se prijavili u policiju i nakon 10 dana smo dobili smještaj. Znači, deset dana smo bili napolju. Procedura je trajala oko četiri mjeseca, i stigao je odgovor iz Pariza - negativ, što znači da je Bosna slobodna zemlja. Izgubili smo hotel, izgubili smo pravo na hranu, sve, i mi smo se potpisali i vratili.“
"Kao '92."
Prvi put dok su čekali da budu primljeni u azilantski centar, djeca su ozlijeđena u gradskom parku. Ali ni to im nije pomoglo da dobiju bilo kakvu pomoć:
„U centru Liona drogeraš je ušao u park i povrijeđeno mi je oboje djece. On je udarao djecu i svašta nešto je tu bilo, ali policija ništa na to, jer nemaš papira - ti si ništa tamo kad nemaš papira.“
Boravak u azilu izgleda ovako: jedan obrok dnevno, bez ikakvih socijalnih primanja, svakodnevna neizvjesnost i strah. Mjesecima tako iščekuju hoće li dobiti priliku da ostanu. Razim Omerović, iz Novog Sela kod Zvornika:
„Kad sam došao tamo, u taj kolektivni centar, i kad sam vidio kako je to - kao 1992. godine Mejdan. Ideš sa tanjirem da uzmeš hranu. Ja sam odmah rekao: ’Za mene ovdje mjesto nije.’ Kao 1992. godina - ona vojna kreveta, one konjske deke. Kad sam došao tamo, otišao sam kod nekih prijatelja, koji su baš iz Podrinja - iz Zvornika, Jošanice, Liplja, Samara, jer su oni tamo, i kad sam vidio da lože vatru i pune vodom plastične flaše, zatvaraju ih i stavljaju pored vatre da se voda ugrije da bi se mogli okupati, to je teško, vjeruj mi.“
Brojne obitelji su, u uvjerenju da će tamo dobiti posao, rasprodale svu imovinu. Nakon što im je rečeno da se moraju vratiti, tražili su bilo kakvu pomoć. Hasan Grebić, predsjednik Udruženja za održivi povratak "Podrinje":
„Ljudi prodaju svu stečenu imovinu i dižu kredite jer im obećavaju da će tamo dobiti neka sredstva, a kad se vraćaju, onda padaju u još teže finansijske probleme, tako da je situacija poprilično teška.“
Ničiji ljudi
Udruženja povratnika molili su veleposlanike zemalja Švedske, Francuske i Njemačke da dođu u Podrinje i pomognu im zaustaviti ljude, kaže nam Grebić:
„Nije se pojavio niko od predstavnika tih zemalja, da bismo poslije, na našu intervenciju, imali sastanak s ambasadorima Švedske i Hrvatske i zamjenikom gospodina Sorensena, Rencom Davidijem. Nisu nam ulili neki optimizam.“
Povratnici zato kažu da su ničiji ljudi i da o njima nitko ne brine, čak ni oni koji su se na njihovim mukama obogatili. Zamjerke upućuju i međunarodnim institucijama. Ilijaz Miralemović, odbornik u Skupštini općine Zvornik:
„A da im daju ovdje da ne idu, odnosno da te iste ambasade, koje se hvale da ulažu u BiH i da nam pomažu, samo da dođu u Zvornik i da podignu plantaže i zasade jagodičastog i drvenastog voća, da se podignu mali pogoni - jer to su značajna sredstva, ako vi uzmete u obzir da je 2.000 ljudi otišlo vani, po 20.000 za svakog, izračunajte i vidite koliko je to. A ambasade u BiH potroše na priče o zlatnim kašikama, o ljudskim pravima, o pravima pasa po pola miliona ili po milion granta, a ne sjete se doći ovdje, sjesti sa ljudima na terenu, porazgovarati i početi rješavati probleme kako nama u BiH, tako i sebi tamo da im ne dolaze naši ljudi.“
Bez obzira na povratak svih onih koji su već tražili azil, i dalje je mnogo onih koji odlaze. Ne vjeruju svojim susjedima da će biti vraćeni - vjeruju da će imati malo više sreće.
Admir Ahmetović s obitelji je dva puta odlazio u Francusku tražiti azil. Godinama su i on i supruga na birou, nemaju nikakva primanja, pa su odlučili sigurnost potražiti u toj zemlji. Nakon što su pet mjeseci proveli u azilu, završili su na ulici:
„Tamo kad smo došli, bila je nedjelja, neradni dan. Našao sam dosta Bosanaca koji u parku spavaju, dosta familija je bilo - pošto je nedjelja bila, nisu dobili smještaj, tako da sam i ja morao u praku da prenoćim. Ujutro smo se prijavili u policiju i nakon 10 dana smo dobili smještaj. Znači, deset dana smo bili napolju. Procedura je trajala oko četiri mjeseca, i stigao je odgovor iz Pariza - negativ, što znači da je Bosna slobodna zemlja. Izgubili smo hotel, izgubili smo pravo na hranu, sve, i mi smo se potpisali i vratili.“
"Kao '92."
Prvi put dok su čekali da budu primljeni u azilantski centar, djeca su ozlijeđena u gradskom parku. Ali ni to im nije pomoglo da dobiju bilo kakvu pomoć:
„U centru Liona drogeraš je ušao u park i povrijeđeno mi je oboje djece. On je udarao djecu i svašta nešto je tu bilo, ali policija ništa na to, jer nemaš papira - ti si ništa tamo kad nemaš papira.“
Boravak u azilu izgleda ovako: jedan obrok dnevno, bez ikakvih socijalnih primanja, svakodnevna neizvjesnost i strah. Mjesecima tako iščekuju hoće li dobiti priliku da ostanu. Razim Omerović, iz Novog Sela kod Zvornika:
„Kad sam došao tamo, u taj kolektivni centar, i kad sam vidio kako je to - kao 1992. godine Mejdan. Ideš sa tanjirem da uzmeš hranu. Ja sam odmah rekao: ’Za mene ovdje mjesto nije.’ Kao 1992. godina - ona vojna kreveta, one konjske deke. Kad sam došao tamo, otišao sam kod nekih prijatelja, koji su baš iz Podrinja - iz Zvornika, Jošanice, Liplja, Samara, jer su oni tamo, i kad sam vidio da lože vatru i pune vodom plastične flaše, zatvaraju ih i stavljaju pored vatre da se voda ugrije da bi se mogli okupati, to je teško, vjeruj mi.“
Brojne obitelji su, u uvjerenju da će tamo dobiti posao, rasprodale svu imovinu. Nakon što im je rečeno da se moraju vratiti, tražili su bilo kakvu pomoć. Hasan Grebić, predsjednik Udruženja za održivi povratak "Podrinje":
„Ljudi prodaju svu stečenu imovinu i dižu kredite jer im obećavaju da će tamo dobiti neka sredstva, a kad se vraćaju, onda padaju u još teže finansijske probleme, tako da je situacija poprilično teška.“
Ničiji ljudi
Udruženja povratnika molili su veleposlanike zemalja Švedske, Francuske i Njemačke da dođu u Podrinje i pomognu im zaustaviti ljude, kaže nam Grebić:
„Nije se pojavio niko od predstavnika tih zemalja, da bismo poslije, na našu intervenciju, imali sastanak s ambasadorima Švedske i Hrvatske i zamjenikom gospodina Sorensena, Rencom Davidijem. Nisu nam ulili neki optimizam.“
Povratnici zato kažu da su ničiji ljudi i da o njima nitko ne brine, čak ni oni koji su se na njihovim mukama obogatili. Zamjerke upućuju i međunarodnim institucijama. Ilijaz Miralemović, odbornik u Skupštini općine Zvornik:
„A da im daju ovdje da ne idu, odnosno da te iste ambasade, koje se hvale da ulažu u BiH i da nam pomažu, samo da dođu u Zvornik i da podignu plantaže i zasade jagodičastog i drvenastog voća, da se podignu mali pogoni - jer to su značajna sredstva, ako vi uzmete u obzir da je 2.000 ljudi otišlo vani, po 20.000 za svakog, izračunajte i vidite koliko je to. A ambasade u BiH potroše na priče o zlatnim kašikama, o ljudskim pravima, o pravima pasa po pola miliona ili po milion granta, a ne sjete se doći ovdje, sjesti sa ljudima na terenu, porazgovarati i početi rješavati probleme kako nama u BiH, tako i sebi tamo da im ne dolaze naši ljudi.“
Bez obzira na povratak svih onih koji su već tražili azil, i dalje je mnogo onih koji odlaze. Ne vjeruju svojim susjedima da će biti vraćeni - vjeruju da će imati malo više sreće.
