Povodom obilježavanja 20. godišnjice od stravičnog zločina koji se dogodio 27. juna 1992. u naselju Bikavac u Višegradu, kada su u kući Mehe Alića srpske snage zapalile 70-oro djece, žena i staraca Društvo za ugrožene narode za BiH sa žaljenjem konstatira da presudom Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu ovaj zločin nije kvalificiran kao genocid.
Društvo za ugrožene narode podsjeća da su presudom u Haagu za zločine u Višegradu osuđeni Milan Lukić na kaznu doživotnog zatvora i Sredoje Lukić na kaznu od 30 godina zatvora.
"Međutim, visina kazne nije donijela olakšanje za porodice spaljenih žrtava jer presuda ove zločine nije nazvala pravim imenom - a to je genocid", kaže predsjednica Društva za ugrožene narode za BiH Fadila Memišević.
Jedina preživjela žrtva ovog stravičnog zločina Zehra Turjačanin kazala je da su ih četnici u kuću Mehe Alića te kobne noći uveli kroz balkonska vrata.
"U kuću sam ušla posljednja te sam po ulasku vidjela da su vrata i prozori dobro začepljeni, na vrata su stavili ormare i namještaj tako da se nije moglo izaći. Nakon što su kuću kamenovali, ubacili su tri bombe koje su eksplodirale, a zatim su ubacili zapaljivi prah koji je gušio, nakon čega se pojavio veliki plamen. Za vrijeme tog požara čula sam pisku i jauke i cviljenje što nikakvim riječima ne mogu opisati. Zadobila sam opekotine III stepena. Izgorjela mi je kosa, obje ruke do lakata, lice, ostale su mi samo oči", opisala je Turjačanin.
U živoj lomači nastradalo je 70 osoba, među njima i majka te dvije sestre Zehre Turjačanin, dvoje djece njene sestre, Zehrina snaha i njeno dvoje djece.
Društvo za ugrožene narode podsjeća da su presudom u Haagu za zločine u Višegradu osuđeni Milan Lukić na kaznu doživotnog zatvora i Sredoje Lukić na kaznu od 30 godina zatvora.
"Međutim, visina kazne nije donijela olakšanje za porodice spaljenih žrtava jer presuda ove zločine nije nazvala pravim imenom - a to je genocid", kaže predsjednica Društva za ugrožene narode za BiH Fadila Memišević.
Jedina preživjela žrtva ovog stravičnog zločina Zehra Turjačanin kazala je da su ih četnici u kuću Mehe Alića te kobne noći uveli kroz balkonska vrata.
"U kuću sam ušla posljednja te sam po ulasku vidjela da su vrata i prozori dobro začepljeni, na vrata su stavili ormare i namještaj tako da se nije moglo izaći. Nakon što su kuću kamenovali, ubacili su tri bombe koje su eksplodirale, a zatim su ubacili zapaljivi prah koji je gušio, nakon čega se pojavio veliki plamen. Za vrijeme tog požara čula sam pisku i jauke i cviljenje što nikakvim riječima ne mogu opisati. Zadobila sam opekotine III stepena. Izgorjela mi je kosa, obje ruke do lakata, lice, ostale su mi samo oči", opisala je Turjačanin.
U živoj lomači nastradalo je 70 osoba, među njima i majka te dvije sestre Zehre Turjačanin, dvoje djece njene sestre, Zehrina snaha i njeno dvoje djece.
