Dostupni linkovi

Prištinska publika "Hipermneziju" nagradila ovacijama


Predstava "Hipermnezija"
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:07:13 0:00

Predstava sarajevske rediteljke Selme Spahić izazvala je ovacije u prepunoj dvorani Narodnog pozorišta u Prištini.

Predstava „Hipermnezija“ sarajevske rediteljke Selme Spahić izazvala je ovacije u prepunoj dvorani Narodnog pozorišta Kosova. Publici nije bilo teško da se pronađe u istinitim pričama glumaca iz Prištine, Beograda i Sarajeva koji govore o svojim ličnim doživljajima.

Te 1989. godine, Ermin Bravo iz Sarajeva, tada učenik 4. razreda, trči kući roditeljima da prenese vest o uspehu sa takmičenja i da im dokaže da je u nečemu najbolji, i to u celom gradu.

Alban Ukaj u Prištini, učenik 3. razreda, zatiče se na velikim demonstracijama i okružen je tenkovima.

Jelena Ćuruvija, tada 7. razred je u hotelskoj sobi na Zlatiboru sa svojom porodicom, gde njen tata, Slavko Ćuruvija, prati bučan miting sa Gazimestana i ne obraća pažnju na ono što ga ona pita.

Nešto kasnije, Maja Izetbegović ima problema da je se primi u prvi razred u Sarajevu zbog njenog prezimena, a Tamaru Krcunović zovu na mobilizaciju pošto je, kad je rođena, zavedena kao muško. Ovo su samo neke od istinitih priča koje su glumci iz Sarajeva, Beograda i Prištine prikazali prištinskoj publici.

Izvođenje predstave Hipermnezija u Narodnom pozorištu u Prištini
Izvođenje predstave Hipermnezija u Narodnom pozorištu u Prištini
U predstavi, pored već pomenutih igraju i Damir Kustura, Sanin Milavić i Milica Stefanović.

Hipermnezija znači pojačana sposobnost pamćenja određenih događaja, a naziv je dokumentarnog teatra u kojem glumci pričaju o svojim sopstevnim događajima i dešavanjima oko njih tokom 90’tih godina. Uspeli su da, čak i tužnim zbivanjima, kod publike izazvati i smeh.

Glumci ističu da nije bilo lako otvoriti se pred drugima, ali kad se to desilo, zbližili su se na poseban način i sigurni su da će njihovo prijateljstvo trajati zauvek.

Kosovski glumac, Alban Ukaj, zatekao se u Peći kada 1992. godine saznao da mu je srpska policija pretukla oca, inače dopisnika zagrebačkog Večernjeg lista. Ispričao je i priču o tome kako su srpski policajci pritvorili njega i njegove drugove, Ilira i Valona, i naterali ih da skaču na nacrtanog konja na zidu.

U izjavi za RSE, Ukaj kaže da nije bilo lako pričati o ličnim stvarima.

„Nije bilo lako. Ja sam se u jednom trenutku bojao da to ne pređe u neku psiho terapiju gde ćemo sad mi rešiti naše traume i frustracije. Ali ne, smešno mi je to reći, ali nekako smo uspeli depresiju podići na nivou umetnosti“, kaže Ukaj.

Publika slična sarajevskoj

Glumica iz Beograda, Jelena Ćuruvija Đurica, kaže da je prilikom stvaranja predstave cela ekipa prolazila kroz razne faze. Na početku su morali svesno da pristanu da izlože svoj život javnost, ali su kasnije shvatili da to nije toliko teško.

„Međutim, kad su krenule scene da se nižu, onda nam je to teško palo i imali smo dve nedelje i plakanje na probama, i izlaženje i vraćanje, i prosto svako se na svoj način se suočavao sa svojim nekim bitnim momentima u životu ali je to pomoglo celoj ekipi da se konektujemo na fantastičan način,“ kaže ona i ne krije oduševljenje nakon izvođenja predstave u Prištini.
Izvođenje predstave Hipermnezija u Narodnom pozorištu u Prištini
Izvođenje predstave Hipermnezija u Narodnom pozorištu u Prištini

“Ovo je ipak priča sa tri različite strane, i u tom smislu sam jako prijatno iznenađena uopšte kako su pratili celu predstavu i aplauz koji je na kraju bio stvarno divan i dirljiv. Meni puno znači što sam ovde zato što naša interna misija, iako ona nije mišljena, je da stvarno nekako konektujemo ljude opet i da nađe neko u sebi tu zdravu i normalnu crtu i poriv da se sa dobrom i kvalitetnom komunikacijom može postići mnogo što šta“, kaže Ćuruvija-Đurica.

Slično ističi i bosanski glumac Ermin Bravo, kome ovo nije prvi nastup pred prištinskom publikom.

“Kad god sam dolazio ovde i kad god sam igrao predstavu publika je divno to prihvatala. Ovde je stvarno fantastična publika. Topla, otvorena, lepo reguje. Vrlo je slična sarajevskoj publici i očigledno ima nešto u mentalitetu što je slično“, kaže Bravo.

Spahić: Promenjeni smo političkim događajima

Rediteljka predstave, Selma Spahić, kaže da je imala veliku odgovornost s obzirom da joj je bilo važno da ona bude dostojna materijala koji su joj glumci dali.
Rediteljka Selma Spahić: Osam ljudi mi je ispričalo svoje najdublje tajne, zapravo sve događaje iz svog života i bilo mi je važno da predstava bude u rangu tolikog poverenja koje mi je pruženo.

„Osam ljudi mi je ispričalo svoje najdublje tajne, zapravo sve događaje iz svog života i bilo mi je važno da predstava bude u rangu tolikog poverenja koje mi je pruženo... Mi smo svi potpuno promenjeni političkim događajima koje nismo birali jer smo bili ili djeca ili u ranim tinejdžerskim godinama u tom periodu. Bilo mi je bitno da prosto ohrabrimo ljude da progovore o tim stvarima. Ne znači da će to sutra da donese potpuno pomirenje među svim ljudima koji ne žele da pregovaraju o nekim stvarima, ali znači da se stvari pomiču napred“, kaže Spahić za RSE.

Ona ističe da je posebno lepo doživela gostovanje u Prištini kao i gostoprimstvo Narodnog pozorišta u Prištini.

Poznati kosovski reditelj Fatos Berisha predstavu "Hipermnezija" je ocenio kao veliki događaj u Prištini.

„Nisam iznenađen dobrom predstavom jer sam je ovakvu i očekivao. Znam da je bilo teško doći do finalizacije ove predstave. Sve ove priče koje su istinite koje su se sklopile je zahvaljujući rediteljki koja je uradila veoma dobar posao, a predstava ne samo što nas je vratila malo u prošlost već nam je donela jedan veoma lep pozorišni ugođaj”, kazao je Beriša.

Slično mišljenje je vladalo i u publici.

„Jako mi se svidela predstava jer je bila savršena kombinacija različitih priča. Navikli smo da ratne događaje gledamo samo sa naše strane i često odbijamo drugu stranu ili pak mislimo da je drugima bilo lakše nego nama. A u ovoj predstavi smo videli da postoji druga strana. U skoro svakoj njihovoj priči možemo da se pronađemo“, komentarisao je jedan gledalac.

„Mislim da su regionalne saradnje uvek korisne. U ovoj predstavi svi su se okupili i podelili svoja iskustva, bez obzira možda i na jezične prepreke, a verujem da to nije smetalo ni publici u Prištini. Mogli smo da se nađemo i u njihovom detinjstvu, ali i u njihovim iskustvima za vreme rata i kasnije“, kaže gledalac.

Kosovski glumac Alban Ukaj, koji već dugi niz godina živi i radi u Sarajevu, kaže da važno je da se barem preko kulture uspostavi komunikacija među ljudima i sazna više o tome šta se mladima desilo, pošto je putovanje otežano zbog nepriznanja dokumenata. Ukaj je 2001. godine sa prištinske akademije prešao na sarajevsku jer je verovao da je Sarajevo i dalje bilo „odskočna daska za nešto dalje.“

„Sarajevo mi je i centar u kojem se osećam ugodno. Sarajevo je jedan od retkih gradova u bivšoj Jugoslaviji koji je ostao onako gde su ljudi otvoreni za bilo koji jezik, za bilo veru i za bilo koju naciju“, kazao je Ukaj.

Nakon Beograda i Sarajeva, izvedbom u Prištini je zaokružena mini turneja ove predstave, inače koprodukcija Hartefakt fonda i Bitef teatra.
XS
SM
MD
LG