Milanski edikt
To je uredba koju su 313. u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj verskih progona u Rimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije.
Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je 311. u Nikomediji proglasio car Galerije. U njemu se daje oprost hrišćanima koji su, "sledeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima."
U tom se dokumentu nadalje čita: "U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živeti u svojim domovima."
Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiskovano i oduzeto vlasništvo "ima vratiti hrišćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prevare i obmane."
Glavni značaj ovog edikta bio je u tome što je hrišćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju paganstva, a ono više nije bilo službena religija Carstva i njegove vojske.
Početkom 4. veka, u Rimskom Carstvu hrišćani su već izuzetno proširili, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su hrišćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona.
Edikt je stoga želeo uneti mir u Carstvo, a potreba mu je bila sinkretistička: obuhvatiti u rimskom društvu verska i filozofska učenja različitog porekla, kako bi se ojačala država.
Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim delima navode ga savremenici njegovog proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski.
Laktancije donosi na latinskom jeziku u svome djelu De mortibus persecutorum (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt, tako i Milanski edikt.
Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).
Kao što je iz svega vidljivo, nije bila reč o davanju slobode samo hrišćanstvu, kako se to često tumači, niti je bila reč o proglašenju hrišćanstva državnom religijom.
To je uredba koju su 313. u Milanu zajednički proglasili Konstantin I. Veliki, tada tetrarh Zapada i Licinije, tetrarh istoka, a njome je i službeno označen kraj verskih progona u Rimskom Carstvu, dok je samo Carstvo zauzelo neutralan položaj u odnosu na religije.
Ovaj je Edikt imao svoju značajnu prethodnicu u ediktu o toleranciji što ga je 311. u Nikomediji proglasio car Galerije. U njemu se daje oprost hrišćanima koji su, "sledeći svoje hirove, bili obuzeti ludošću, te se nisu pokoravali drevnim običajima."
U tom se dokumentu nadalje čita: "U ime toga oprosta, neka mole svoga Boga za naše spasenje, za spas Republike i za svoj grad, kako bi Republika mogla i dalje posvuda postojati jedinstvena, a oni da bi mogli mirno živeti u svojim domovima."
Milanski edikt zahvatio je, međutim, još dublje, određujući izričito i da se sva mesta na kojima se zajednica okupljala i svako drugo konfiskovano i oduzeto vlasništvo "ima vratiti hrišćanima bez traženja naknade ili ikakvoga plaćanja, i bez pokušaja prevare i obmane."
Glavni značaj ovog edikta bio je u tome što je hrišćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jednak položaju paganstva, a ono više nije bilo službena religija Carstva i njegove vojske.
Početkom 4. veka, u Rimskom Carstvu hrišćani su već izuzetno proširili, kako teritorijalno, tako i u raznim slojevima društva. Mnogi su hrišćani zauzimali ključne položaje u državnoj upravi i ostalim viđenijim mestima u društvu, premda su se izlagali opasnosti progona.
Edikt je stoga želeo uneti mir u Carstvo, a potreba mu je bila sinkretistička: obuhvatiti u rimskom društvu verska i filozofska učenja različitog porekla, kako bi se ojačala država.
Izvorni tekst samog edikta nije nađen, no u svojim delima navode ga savremenici njegovog proglašavanja: Laktancije i Euzebije Cezarejski.
Laktancije donosi na latinskom jeziku u svome djelu De mortibus persecutorum (poglavlja 34 i 48), kako Galerijev edikt, tako i Milanski edikt.
Euzebije donosi oba teksta u grčkom prijevodu u svojoj Povijesti Crkve (VIII,17; X,5).
Kao što je iz svega vidljivo, nije bila reč o davanju slobode samo hrišćanstvu, kako se to često tumači, niti je bila reč o proglašenju hrišćanstva državnom religijom.