Vijest o hapšenju Ratka Mladića predstavlja značajan korak prema zatvaranju i posljednjeg poglavlja istorije balkanskih ratova devedesetih. Taj događaj mogao bi, takođe, otvoriti i simbolično novo poglavlje unutarbalkanskog pomirenja i približavanja regiona euroatlantskim integracijama. Ratko Mladić, pored svih zlodjela za koja je optužen - uključujući troipogodišnji teror nad Sarajevom i genocid u Srebrenici - bio je ključna ličnost u mom razumijevanju kako je taj rat uopšte bio moguć.
Bio sam jedan od onih koji u takvo šta nije vjerovao. Samo koju nedjelju prije početka opsade Sarajeva učestvovao sam na konferenciji u organizaciji Aspen Instituta u Berlinu u martu 1992, na kojoj je - pored brojnih međunarodnih diplomata i eksperata za Balkan - učestvovala i Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) kao tadašnja predsjednica američkog Nacionalnog demokratskog komiteta. U toku i u pauzama konferencije objašnjavao sam uvaženim sagovornicima zašto sam mislio kako rat kod nas nije moguć. Navodio sam sve pozitivne razloge, uključujući i tradiciju i kulturu poštovanja za etničke i vjerske razlike u kojoj sam rastao, ali i "negativne razloge": to, recimo, da u gradu kakav je Sarajevo ne možete gađati bilo koji dio grada a da ne ubijate i svoje. Objašnjavao sam kako smo živjeli u istim stambenim zgradama, išli u iste škole, radili u istim firmama.
Trebalo je da prođu gotovo dva mjeseca opsade da bi mi u noći bjesomučnog granatiranja grada upravo Ratko Mladić pokazao gdje sam griješio kad sam govorio kako mi i ne možemo ratovati jedni protiv drugih.
Te majske noći, dok su grad potresale eksplozije, snimljene su Mladićeve komande artiljeriji oko grada, u kojima je u transu u kojem je naređivao nove runde bombardovanja državnog Predsjedništva, u jednom trenutku naredio: "Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo!"
Ta komanda, u kojoj srpski general pokazuje da mu je svejedno ako njegova artiljerija ubija i Srbe - ako ih nije baš mnogo - pokazala je kako se u razmišljanjima o balkanskom ratu i miru nije moglo računati na ljudske obzire ni prema "svojima" a pogotovu ne prema "tuđima". Ta naredba odjednom je objasnila i kako je bilo moguće da srpska artiljerija i snajperi u opsadi Sarajeva u ubijanju civila u redovima za hljeb i vodu, na pijaci i u stambenim zgradama, pored ostalih građana Sarajeva ubijaju i brojne sarajevske Srbe među kojima i desetinu mojih komšija i prijatelja. Ona je imala istu ideološku inspiraciju kao i predratni poziv srpskog poslanika u bosanskoj skupštini sarajevskim "soliterskim Srbima" da se pridruže nacionalnoj stvari jer stambene zgrade u kojima žive "nisu njihova ognjišta" koja će braniti.
Ratko Mladić je ostavio neizbrisive tragove o tome koliko je uživao u ulozi gospodara tuđih života i smrti.
Utire se put prema regionalnom pomirenju
O tome postoji obilje tonskih i filmskih zapisa. Osim snimaka njegovih naredbi za granatiranje Sarajeva, sačuvane su i komande o "razvlačenju pameti", o teroru tokom prve opsade Srebrenice, a posebno televizijski snimci ulaska njegovih trupa u tu "zaštićenu zonu" 11. jula 1995. kad je pred kamerama "poklonio taj grad srpskom narodu za osvetu Turcima za bunu na dahije".
Ratko Mladić stiže na aerodrom u Sarajevu koji je pod kontrolom UN-a, avgust 1993.
Za samo nedjelju dana njegove snage likvidirale su oko 8.000 ljudi, muškaraca od dječačke do odmakle dobi.
Slušam jutros pokušaje balkanskih posmatrača da povodom vijesti o hapšenju Mladića ponude neki "istorijski kontekst". Nepodijeljeno je mišljenje kako to predstavlja korak prema ostvarivanju evropskih perspektiva Srbije uz uobičajenu dozu sumnjičenja kako je hapšenje posljedica pojačanog međunarodnog pritiska: najave nepovoljnog izvještaja predsjednika haškog tribunala o saradnji Srbije; holandskog insistiranje da Srbija prije bilo kakvog približavanja Evropskoj Uniji mora uhapsiti Mladića; diplomatskih nagovaranja.
Tim nagađanjima o motivima zašto je Mladić uhapšen "baš sada", više od petnaest godina nakon rata, svakako doprinosi i rašireno osjećanje kako se optuženi general nije mogao skrivati sve te godine bez raširene mreže jataka i pomagača i kako ni to ne bi bilo moguće bez učešća i dijelova državnih vojnih i obavještajnih službi. O tome će svakako biti još govora ali - bez obzira na sva ta nagađanja o motivima - današnje vlasti u Srbiji zaslužuju poštovanje za odluku o ispunjavanju međunarodne obaveze.
Taj događaj ima i moguće pozitivne regionalne dimenzije. Nakon ranijeg hapšenja Radovana Karadžića, sa hapšenjem Ratka Mladića utire se put prema regionalnom pomirenju i saradnji. Sa suđenjima dvojici najodgovornijih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini - civilnom i vojnom vođi - međunarodno pravosuđe će zaokružiti dokumentovanu istoriju "udruženog zločinačkog poduhvata" i, ispunjavanjem pravde prema najodgovornijima, ukloniće prepreku obnovi razumijevanja među nevinima na svim stranama.
Bio sam jedan od onih koji u takvo šta nije vjerovao. Samo koju nedjelju prije početka opsade Sarajeva učestvovao sam na konferenciji u organizaciji Aspen Instituta u Berlinu u martu 1992, na kojoj je - pored brojnih međunarodnih diplomata i eksperata za Balkan - učestvovala i Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright) kao tadašnja predsjednica američkog Nacionalnog demokratskog komiteta. U toku i u pauzama konferencije objašnjavao sam uvaženim sagovornicima zašto sam mislio kako rat kod nas nije moguć. Navodio sam sve pozitivne razloge, uključujući i tradiciju i kulturu poštovanja za etničke i vjerske razlike u kojoj sam rastao, ali i "negativne razloge": to, recimo, da u gradu kakav je Sarajevo ne možete gađati bilo koji dio grada a da ne ubijate i svoje. Objašnjavao sam kako smo živjeli u istim stambenim zgradama, išli u iste škole, radili u istim firmama.
Trebalo je da prođu gotovo dva mjeseca opsade da bi mi u noći bjesomučnog granatiranja grada upravo Ratko Mladić pokazao gdje sam griješio kad sam govorio kako mi i ne možemo ratovati jedni protiv drugih.
Te majske noći, dok su grad potresale eksplozije, snimljene su Mladićeve komande artiljeriji oko grada, u kojima je u transu u kojem je naređivao nove runde bombardovanja državnog Predsjedništva, u jednom trenutku naredio: "Tuci Velušiće, tamo nema srpskog življa mnogo!"
Ta komanda, u kojoj srpski general pokazuje da mu je svejedno ako njegova artiljerija ubija i Srbe - ako ih nije baš mnogo - pokazala je kako se u razmišljanjima o balkanskom ratu i miru nije moglo računati na ljudske obzire ni prema "svojima" a pogotovu ne prema "tuđima". Ta naredba odjednom je objasnila i kako je bilo moguće da srpska artiljerija i snajperi u opsadi Sarajeva u ubijanju civila u redovima za hljeb i vodu, na pijaci i u stambenim zgradama, pored ostalih građana Sarajeva ubijaju i brojne sarajevske Srbe među kojima i desetinu mojih komšija i prijatelja. Ona je imala istu ideološku inspiraciju kao i predratni poziv srpskog poslanika u bosanskoj skupštini sarajevskim "soliterskim Srbima" da se pridruže nacionalnoj stvari jer stambene zgrade u kojima žive "nisu njihova ognjišta" koja će braniti.
Ratko Mladić je ostavio neizbrisive tragove o tome koliko je uživao u ulozi gospodara tuđih života i smrti.
Utire se put prema regionalnom pomirenju
O tome postoji obilje tonskih i filmskih zapisa. Osim snimaka njegovih naredbi za granatiranje Sarajeva, sačuvane su i komande o "razvlačenju pameti", o teroru tokom prve opsade Srebrenice, a posebno televizijski snimci ulaska njegovih trupa u tu "zaštićenu zonu" 11. jula 1995. kad je pred kamerama "poklonio taj grad srpskom narodu za osvetu Turcima za bunu na dahije".
Za samo nedjelju dana njegove snage likvidirale su oko 8.000 ljudi, muškaraca od dječačke do odmakle dobi.
Slušam jutros pokušaje balkanskih posmatrača da povodom vijesti o hapšenju Mladića ponude neki "istorijski kontekst". Nepodijeljeno je mišljenje kako to predstavlja korak prema ostvarivanju evropskih perspektiva Srbije uz uobičajenu dozu sumnjičenja kako je hapšenje posljedica pojačanog međunarodnog pritiska: najave nepovoljnog izvještaja predsjednika haškog tribunala o saradnji Srbije; holandskog insistiranje da Srbija prije bilo kakvog približavanja Evropskoj Uniji mora uhapsiti Mladića; diplomatskih nagovaranja.
Tim nagađanjima o motivima zašto je Mladić uhapšen "baš sada", više od petnaest godina nakon rata, svakako doprinosi i rašireno osjećanje kako se optuženi general nije mogao skrivati sve te godine bez raširene mreže jataka i pomagača i kako ni to ne bi bilo moguće bez učešća i dijelova državnih vojnih i obavještajnih službi. O tome će svakako biti još govora ali - bez obzira na sva ta nagađanja o motivima - današnje vlasti u Srbiji zaslužuju poštovanje za odluku o ispunjavanju međunarodne obaveze.
Taj događaj ima i moguće pozitivne regionalne dimenzije. Nakon ranijeg hapšenja Radovana Karadžića, sa hapšenjem Ratka Mladića utire se put prema regionalnom pomirenju i saradnji. Sa suđenjima dvojici najodgovornijih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini - civilnom i vojnom vođi - međunarodno pravosuđe će zaokružiti dokumentovanu istoriju "udruženog zločinačkog poduhvata" i, ispunjavanjem pravde prema najodgovornijima, ukloniće prepreku obnovi razumijevanja među nevinima na svim stranama.