Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Boris Dežulović


Boris Dežulović, Foto: Vesna Anđić
Borisa Dežulovića mnogi smatraju briljantnim, drskim i bezkompromisnim kritičarem hrvatske i svake druge zbilje.

Rođen je u Splitu, završio je povijest umjetnosti 1989., bavio se poslom ilustratora, svirao bas gitaru u grupi “Beethoven Band”. Jedan je od pokretača alternativnog kazališta “Epicentar” 1985., pisac i novinar prepoznatljivog stila, satiričar, jedan od suosnivača “Feral Tribune”-a.

“Sve što smo mi radili u Feralu, kao ratni reporteri, može se gledati kroz pitanje da li je to bilo suludo hrabro kako to izgleda danas, sa neke povijesne distance, ali tu se uopće ne radi o hrabrosti. Naravno nitko od nas nema nadnaravne moći i neku hrabrost Ive Lole Ribara ili Stjepana Filipovića, radi se o tome da smo mi htjeli raditi ono što jedino znamo – pisati. O tim stvarima koje ljudi definiraju kao strah, mi u to vrijeme nismo ni razmišljali. Strah dođe kasnije, strah da prolaziš džipom put Sarajeva u vrijeme rata…”

Znanstvenofantastični roman “Christkind” objavljuje 2003. a dvije godine kasnije “Jebo sad hiljadu dinara”, satirični roman o ratu u BiH, te knjigu poezije “Pjesme iz Lore”. U koautorstvu sa Predragom Lucićem objavljuje “Antologiju suvremene hrvatske gluposti”, Split 1999., priče “Poglavnikova bakterija”, te zbirku kolumni “Ugovor s đavlom”.

Uporan je u “nerviranju Hrvata”, smijehom pobjeđuje i nesavladivo, a našu regiju smatra “zlatnim rudnikom idiotizma i kretenluka”. Svojom najvećom glupošću smatra ¨selidbu s Bačvica u Beograd, no kao i zbog svake gluposti koju sam napravio u životu, ni zbog ove se nisam pokajao.¨ Beogradski život? Prvi utisci?

“Gledam HTV na kablovskoj, družim se s hrvatskim veleposlanikom, navijam za hrvatsku reprezentaciju, u Todorićevim dućanima kupujem Kraševe bajadere i griotte, sa svima se ljubim samo dva puta i plačem kad mi cigani u kafani sviraju 'Vetre s Dinare'. Mislim da ću već negdje do ljeta biti sasvim pristojan Hrvat…“

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG