Ko su građani drugog reda u BiH

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome zašto u Bosni i Hercegovini ni godinu dana nakon donošenja nije spovedena presuda Evropskog suda za ljudska prava kojom se traži ukidanje diskriminatorske odredbe ustava koja pripadnicima nacionalnih manjina onemogućava da se kandiduju za najviše državne funkcije.

Sagovornici su bili Jakob Finci, predstavnik jevrejske, i Dervo Sejdić, predstavnik romske zajednice, koji su cijeli slučaj pokrenuli pred Evropskim sudom za ljudska prava. Bilo je riječi o tome ko je odgovoran što obavezujuća presuda još nije spovedena, ko pruža najveći otpor, da li pripadnike manjinskih naroda u Bosni i Hercegovini vrijeđa termin “ostali”, kako su oni definisani u ustavu, da li se u Bosni i Hercegovini, onakvoj kakva je ona definisana u Dejtonskom sporazumu, može ostvariti puna ravnopravnost građana, zašto su pripadnici konstitutivnih naroda, ukoliko žive u drugom entitetu, građani drugog reda, kao i o tome kakve će posljedice imati Bosna i Hercegovina ukoliko ne spovede odluku suda u Strasburu.

Omer Karabeg: Evropski sud za ljudska prava je prije godinu zatražio da se iz Ustava Bosne i Hercegovine ukloni diskriminatorska odredba koja pripadnicima nacionalnih manjina ne dozvoljava da se kandiduju na najviše funkcije. Iako je ta presuda obavezujuća, državni organi Bosne i Hercegovine nisu je sproveli. Ko je za to odgovoran?

Jakob Finci: Sigurno je da su odgovorni oni koji upravljaju Bosnom i Hercegovinom, to jeste njeni politički lideri i njen parlament. Međutim, moram reći da ova sudska odluka nije ništa novo zato što je Bosna i Hercegovina još 2002. godine, povodom prijema u Vijeće Evrope, potpisala obavezu da će u roku od godinu dana svoje normativne akte i zakone, uključujući i ustav, usaglasiti s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima. Bosna i Hercegovina se je na to obavezala još jednom 2008. godine kada je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Svi politički faktori u Bosni i Hercegovini - i lideri političkih stranaka, i članovi parlamenta, i članovi Ustavnopravne komisije - znaju da su naš ustav i izborni zakon u suprotnosti s Evropskom konvencijom, ali do sada nisu ni pokušali da nešto učine da se to promijeni.

Dervo Sejdić: Svakako da su najodgovorniji lideri pet-šest političkih patija koje su stalno na vlasti. Da je bilo političke volje unutar tog bloka, presuda bi bila provedena. Međutim, tu presudu svako tumači na svoj način. Jedni je tumače kao obavezu da se rekonstruira kompletan ustav, pa čak zagovaraju i Dejton 2, a drugi bi samo onako “ušminkali“ ustav tek da se kaže da su izvršili svoju obavezu. S obzirom da su stavovi političara iz Republike Srpske i onih iz Federacije o reformi ustava kilometrima udaljeni jedni od drugih, jasno je da onda nema ni saglasnosti oko provođenja presude Evropskog suda za ljudska prava.

Gdje prestaje logika počinje BiH

Omer Karabeg: Možemo li izdvojiti nekoga ko najviše koči?

Jakob Finci: Vrlo je teško reći da bilo ko pojedinačno koči implementaciju ove odluke jer nijedan političar, nijedan partijski lider nikada nije rekao da ovu presudu ne treba implementirati. Cijeli apsurd oko ove presude potvrda je one teze da tamo, gdje prestaje logika, počinje Bosna i Hercegovina. Svi se slažu da presudu treba provesti, samo se niko ne slaže s onim drugim na koji način i u kom obimu to uraditi. Svako pokušava da iz odluke Evropskog suda za ljudska prava izvuče ono što njemu odgovara i da, pozivajući se na presudu, spovede ono za šta se zalaže - od kompletne promjene ustava i teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine do izmjene dvije rečenice u ustavu. Ono što se ustvari dešava to je tihi otpor. To potvrđuje i činjenica da komisija za implementaciju presude, koju je formirao parlament, od ukupno dvanaest sjednica pet puta nije imala kvorum. I još nešto. Niko se nije sjetio da u tu komisiju pozove i predstavnike onih o čijoj se koži radi, a to su, kako se to kod nas kaže, “ostali“. To nisu samo pripadnici nacionalnih manjina nego i svi oni koji ne osjećaju da pripadaju konstitutivnim narodima, a to su , recimo, i oni kojii su se ranije izjašnjavali kao Jugosloveni, a danas kao Bosanci.

Dervo Sejdić: Tačna je konstacija kolege Fincija da je riječ o tihom otporu. Nigdje i nikada nisam čuo nekog političara da se izjasnio protiv provedbe ove presude. U isto vrijeme simptomatično je da se ignorišu prijedlozi koji dolaze od predstavnika manjina. Recimo, Vijeće nacionalnih manjina pri parlamentu Bosne i Hercegovine uradilo je prijedlog amandmana na ustav oslanjajući se na presudu Evropskog suda za ljudska prava, međutim, taj prijedlog je završio u ladici nekog clana Ustavnopravne komisije koja nikada nije ni pomislila da o njemu raspravlja. Zar to nije tiha opstrukcija? Na žalost, opet se ponavlja ono što se dešavalo prilikom rasprave o aprilskom, a kasnije i o butmirskom paketu ustavnih promjena - da o tome raspravljaju samo predstavnici konstitutivnih naroda bez predstavnika “ostalih“.

Omer Karabeg: U Bosni i Hercegovini se svi oni koji nisu pripadnici konsitutivnih naroda zovu “ostali“. Znači, imamo one glavne - to su Srbi, Bošnjaci i Hrvati, a svi oni koji im ne pripadaju su “ostali“, što mi nekako pežorativno zvuči. Gospodine Finci, i gospodine Sejdiću, da li vas, kao pripadnike manjina, pomalo vrijeđa taj izraz?

Jakob Finci: Ne znam šta da vam kažem, ali činjenica je da Ustav Bosne i Hercegovine 54 puta pominje narode, a samo jednom ostale i građane. Znači, uvijek je akcenat na nacionalnom kolektivu, a nikad na pravima čovjeka. A ljudska prava su, ne zaboravimo, prvenstveno individualna prava. Međutim, Ustav Bosne i Hercegovine tjera ljude da se svrstavaju u torove, u stada koja će na sebi imati firmu jednoga od tri konstitutivna naroda. Niko ne može biti čovjek, ne može biti građanin, a još je Francuska revolucija davne 1789. godine proklamovala da su najvažnija prava građanina pojedinca, a ne prava grupa. Ustav Bosne i Hercegovine priznaje prije svega kolektivna prava, pa je većina funkcija dostupna samo pripadnicima konstitutivnih naroda. Dešavaju se apsurdne situacije. Bilo je slučajeva da se ljudi koji su se na jednim izborima pojavljivali, recimo, kao Hrvati, na sljedećima deklarisali kao nešto drugo pošto je veća šansa da dobiju stolicu kao pripadnici drugog naroda. To je naša praksa koja već poprilično dugo traje, tako da je taj koncept postao već pomalo smiješan.

Ostali u Ustavu nemaju prava

Omer Karabeg: Gospodine Sejdiću, vrijeđa li vas izraz “ostali“?

Dervo Sejdić: Kako da ne. Čim niste isti, onda ste u podređenom položaju, onda ste građanin drugog reda, onda ste čovjek koji ne pripada ovoj sredini, a rodili ste se tu i tu su živjeli vaši preci. Posebno mi smeta što se u ustavu nijednom jedinom rečenicom ne kaže koja su prava tih “ostalih“. Svugje imate samo predstavnike konstitutivnih naroda, ne samo kad je riječ o Predsjedništvu i parlamentu, nego i kada se biraju ombusmeni jer to mogu biti samo Srbin, Hrvat i Bošnjak, a tako je i sa drugim funkcijama. Sve se dijeli po etničkom principu i to sve više uzima maha. Čim pripadate takozvanim “ostalim“, vi ste u podređenom položaju i naravno da to vrijeđa. Ta nepravda me je i ponukala da podnesem tužbu Evropskom sudu za ljudska prava. Ako ne mogu normalnim putem da ostvarim svoja ljudska prava, onda sam, evo, sudskim putem postigao da budem ravnopravan sa svakim drugim koji živi u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Da li se uopšte u Bosni i Hercegovini, onakvoj kakva je koncipirana Dejtonskim sporazum, može ostvariti puna ravnopravnost građana? I predstavnici konstitutivnih naroda su, ukoliko žive u drugom entitetu, građani drugog reda - Bošnjaci i Hrvati u Republici Srpskoj, a Srbi u Federaciji BiH.

Jakob Finci: Prava pripadnika konstitutivnih naroda zavise od toga u kome dijelu Bosne i Hercegovine žive. Dok smo mi, koji pripadamo toj nesretnoj grupi “ostalih“, neravnopravni bez obzira u kom smo entitetu, pripadnici konstitutivnih naroda su neravnopravni ako ne žive u, da tako kažem, svom entitetu. Istina, oni imaju mogućnost da se presele. Takav slučaj smo imali prije osam godina kada je gospodin Tihić promijenio entitet da bi mogao da se kandiduje za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Međutim, ako ste pripadnik “ostalih“, onda se ne možete kandidovati bez obzira gdje živite. Da se razumijemo, ni gospodin Sejdić, niti ja nismo naivni. Cijeli život živimo u Bosni i Hercegovini i znamo da se ne može očekivati da, recimo, na nekom od sljedećih izbora neko ko se deklariše kao Rom, Jevrej, Talijan, Mađar ili Poljak, bude izabran u Predsjedništvo. Međutim, smatramo da nam niko ne može uskratiti pravo da se kandidujemo. Ako plaćamo porez kao i pripadnici konstitutivnih naroda, ako smo donedavno mogli zajedno služiti vojsku, ispunjavati sve ono što država od nas traži, onda valjda imamo pravo na sve ono što pripada svim državljanima. Nigdje u svijetu ne postoje državljani prvog i drugog reda, odnosno da su jedni konstitutivni, a drugi postoje samo kao puka brojka.

Omer Karabeg: Gospodine Sejdiću, vi ste, koliko znam, prije dva mjeseca ponovo tužili Bosnu i Hercegovinu?

Dervo Sejdić: Jesam. I prije nekoliko dana dobio sam odgovor suda u Strazburu o zaprimanju predmeta. Naravno, sud radi hronološkim redom, pa će sigurno proći godinu i po, dvije, dok ovaj predmet ne dođe na red. Tužio sam Bosnu i Hercegovinu po drugi put jer na taj način želim izvršiti pritisak na bosanskohercegovačke političare da provedu odluku suda. Predložio sam sankcionisanje, ne Bosne i Hercegovine, nego lidera političkih partija jer su oni direktno odgovorni. U prvom redu mislim na Sulejmana Tihića, Milorada Dodika, Mladena Ivanića, Harisa Silajdžića, pa i Zlatka Lagumdžiju, koji je, istina, bio u opoziciji, ali je i kao opozicija mogao vršiti pritisak.

Preovladava politika mrkve

Omer Karabeg: Gospodine Finci, da li ćete se vi pridružiti ovoj drugoj, ponovnoj, protestnoj, upozoravajućoj tužbi gospodina Sejdića?

Jakob Finci: Mi ni prvi puta nismo zajedno ustali svojim zahtjevom, nego je to bilo paralelno, takoreći ne znajući jedan za drugoga. Tek je sud ta dva predmeta ujedinio i tako je postao predmet “Sejdić-Finci“. Mislim da neću. Sud u Strazburu nema mogućnosti da natjera Bosnu i Hercegovini da izvrši njegovu presudu. Postoji mogućnost da Vijeće Evrope svojim mjerama na određeni način sankcioniše Bosnu i Hercegovinu zbog toga što nije izvršila ono što joj je taj sud naložio, pa da se, recimo, agremani naše nove delegacije u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Evrope ne prihvate. Ono čega se ja bojim je da će naše natezanje oko toga da li treba temeljito mijenjati kompletan ustavnopravni sistem Bosne i Hercegovine ili samo implementirati ovu odluku potrajati još jako dugo jer duh sporazumijevanja, na žalost, ne vlada Bosnom i Hercegovinom. Čini se da našim političarima nije jasno da neimplementacijom ove odluke dovode Bosnu i Hercegovinu u vrlo težak i, rekao bih, vrlo opasan položaj jer se može desiti da, čak i ako članice Evropske unije ratifikuju Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Bosnom i Hercegovinom, on bude odmah suspendovan zbog toga što se ne pridržavamo evropskih standarda i što nismo implementirali presudu suda u Strazburu. A najgore bi bilo da Vijeće Evrope, organizacija u koju smo uspjeli da uđemo 2002. godine, suspenduje naše članstvo ili nas natjera da se sami povučemo. Do sada Vijeće Evrope nije nikada nikoga isključilo iz svog članstva, a kad je postojala takva opasnost, onda se zemlja sama povlačila da ne bi bila isključena, kao što je uradila Bjelorusija prije nekoliko godina.

Omer Karabeg: Ne čini li vam se da Brisel, na izvjestan način, gleda malo kroz prste političkim liderima u Bosni i Hercegovini, jer, evo, za godinu dana ništa nije preduzeo da ih natjera da realizuju tu presudu?

Dervo Sejdić: Da ima konkretnih poteza od strane međunarodne zajednice, vjerujem da bi i ovdje bilo pomaka. Ni Brisel, a ni Vijeće Evrope nisu izvršili dodatni pritisak na bosanskohercegovačke političare osim organizovanja nekakvih konferencija i okruglih stolova po Bosni i Hercegovini, što se sve više pretvara u biznis. Organizuju se javne tribine, pozovu tri-četiri eksperta, plate im se dnevnice i honorari i na tome se sve završava. Nije bilo nikakve koristi od tih okruglih stolova, poslije njih nije bilo nikavog pomaka u provedbi presude Evropskog suda za ljudska prava.

Jakob Finci: Međunarodna zajednica već 15 godina primjenjuje u Bosni i Hercegovini politiku mrkve i štapa. Rekao bih da smo u posljednje vrijeme pod politikom mrkve. Znači, mnogo toga nam se gleda kroz prste u očekivanju da će nakon nedavnih izbora nova vlast biti u stanju da nešto uradi. No, ako tako i ne bude, ako se obistini ona šala da će prije u Hercegovini roditi trešnje, nego što će se u Sarajevu formirati nova vlast, ne bih volio da taj štap osjetimo na svojim leđima, pogotovo ne bih volio da razlog tome bude neprovođenje presude Evropskog suda. Ne bih volio da tome budu krivi Romi i Jevreji, mada se često desi da smo mi i bez krivice krivi.

Omer Karabeg: I na kraju, vjerujete li da će se presuda Evropskog suda za ljudska prava ipak sprovesti ili će proći još jedna godina u natezanju oko toga kako primijeniti tu odluku?

Dervo Sejdić: Vidite, 22. decembra 2009. godine, nakon čitanja presude u Strazburu, izašao sam iz sudnice kao čovjek koji se ponovo rodio, zadovoljan, sretan, optimističan. Danas više nisam takav. Vrlo,vrlo teško je nadati se da će to uskoro biti provedeno.

Jakob Finci: Siguran sam da će ova presuda biti implementirana jednog dana, ali nisam spreman da procjenjujem kada će taj dan doći. Što se prije implementira, to bolje za Bosnu i Hercegovinu. Ne samo za nas, takozvane ostale, nego i za sve građane ove zemlje. Ovo je država koja ima 14 vlada, 14 parlamenata i preko 80 političkih stranaka. Imamo, dakle, jako mnogo političara, ali malo državnika, gotovo nijednog koji vodi računa o državi kao cjelini, a ne samo o svom narodu, svom entitetu i svojoj stranci. Upravo taj nedostatak državničke mudrosti doveo nas je u situaciju da niti godinu dana nakon sasvim jasne presude suda u Strazburu u kom smislu treba izmijeniti Ustav Bosne i Hercegovine da bude u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima - ništa nismo uradili.