Dostupni linkovi

Kakvu poruku šalje incident na Korejskom poluostrvu


Uništene kuće na južnokorejskom ostrvu nakon granatiranja od strane Severne Koreje, 24. novembar 2010.
Uništene kuće na južnokorejskom ostrvu nakon granatiranja od strane Severne Koreje, 24. novembar 2010.
Incident u utorak u kome je severnokorejska armija granatirala pogranično južnokorejsko ostrvo, zapravo je signal koji Pjongjang šalje pre svega SAD da želi da bude ozbiljno tretiran.

S druge strane, to može biti i znak rasula u tamošnjem totalitarnom režimu.

Istovremeno, stabilizovanje Korejskog poluostrva biće možda prvi veliki test odnosa SAD i Kine koja je u usponu, ocenjuju Džimi Karter (Jimmy Carter), Zbignjev Bržežinski (Zbigniew Brzezinski) i Robert Kaplan u tekstovima u svetskoj štampi.

Uporna poruka Vašingtonu

Niko ne razume u potpunosti motive Severne Koreje, ali sasvim je moguće da nedavno obelodanjivanje u javnosti da poseduje centrifuge za obogaćivanje uranijuma kao i granatiranje južnokorejskog ostrva u utorak – ima za cilj da pokaže da ona zavređuje poštovanje u pregovorima koji će odrediti njenu budućnost, piše bivši predsednik SAD Džimi Karter (Jimmy Carter) u “Vošington postu” (The Washington Post).

To znači da SAD imaju izbor između diplomatske delikatnosti i izbegavanja katastrofalnog sukobljavanja.

Efikasno suočavanje sa Severnom Korejom je dugo izazov za SAD.

Znamo da je državna ideologija ovog tajnovitog društva "juche," što znači oslanjanje na sopstvene snage i izbegavanje dominacije drugih. Iznenađujuće su tehnološke sposobnosti Severne Koreje imajući u vidu oštre međunarodne sankcije kojima je izložena, kao i siromaštvo. (Celi tekst Džimija Kartera možete pročitati OVDE)

Napad kao nagoveštaj urušavanja režima


Najnoviji incident na Korejskom poluostrvu je direktan izazov politici predsednika SAD Baraka Obame u Aziji.

Najnoviji nalet militarizma i agresije iz Pjongjanga ukazuje takođe na slabost postojećeg sistema odnosa moći u celom ovom kritičnom regionu, piše Robert Kaplan u “Fajnenšel tajmsu” (Financial Times).

Obama i njegov državna sekretarka Hilari Klinton u nekoliko navrata su nastojali da predoče da se SAD sada fokusiraju na istočnu Aziju, nakon fokusiranja na Avganistan i Irak. No, Kina dovodi u pitanje primat SAD, saopštavajući da je za nju Južno kinesko more od ključnog interesa.

Severna Koreja je svesna da je Sadam Husein imao nuklearni potencijal 2003, on i njegovi sinovi bi i danas bili na vlasti. Stoga lideri u Pjongjangu ulažu mnogo u nuklearni potencijal. Oni rizikuju pogoršanje odnosa sa susednom Južnom Korejom i Kinom zbog važnosti nuklearnog programa za opstanak režima u Pjongjangu.

Iako bi u principu bila dobrodošla promena režima u Pjongjangu, treba da se prisetimo da je jedino gore od totalitarne vlade – nepostojanje bilo kakve vlade. To je lekcija koju treba da naučimo iz Iraka. (Tekst Roberta Kaplana u celini možete pronaći OVDE)

Prvi veliki američko-kineski test


Postavlja se suštinsko pitanje da ako su ove akcije sračunate, onda je to pokazatelj da je severnokorejski režim dostigao tačku ludila. Njegovu kalkulaciju i poteze je teško shvatiti sa racionalnog stanovišta, piše Zbignjev Bržežinski (Zbigniew Brzezinski), nekadašnji savetnik američkog predsednika za nacionalnu bezbednost, u "Fajnenšal tajmsu".

Alternativno, to može biti znak da je režim van kontrole. Njegovi različiti elementi, uključujući delove vojske, u stanju su da preduzmu akcije po svom nahođenju, bez koordinacije vrha. Takva mogućnost je čak zlosutnija.

Severna Koreja prkosno izaziva međunarodnu zajednicu na koji to nije činio ni Sadam Husein, barem otvoreno, a što ne radi ni Iran. (Komentar Zbignjeva Bržežinskog možete pročitati OVDE)
XS
SM
MD
LG