“Slusao sam kako nas zovu da se predamo. Obecavali su da nam nece nista. Sve oni koji su se predali – strijeljali su!” Tako prica ovih dana jedan od svjedoka masakra u Srebrenici.
Prije koji dan ulicama Sarajeva su prosli kamioni sa ostacima gotovo 775 zrtava, sahranjenih u nedjelju u Srebrenici. Prosle godine, istog dana sedmog mjeseca, takodje je prosla kolona kamiona sa ostacima oko 600 zrtava. Godinu prije – isto tako. Pa godinu prije isto tako. Pa godinu ranije – opet isto. Kamioni putuju ka Srebrenici vec godinama, forenzicari skupljaju kosti po raznima grobnicama, spajaju ih na osnovu DNK analize. Neke zrtve imaju tek pola kostiju, neke dvije trecine, neko je bio “srecne ruke” pa mu tijelo nisu komadali i nisu rasturali po raznim grobnicama.
Vojska koja je pocinila ovaj zlocin se dobro potrudila da zlocin sakrije, pa je slala ljude od povjerenja da otkopavaju i zakopavaju, rasturaju i preturaju, da voze i razvoze…..pa su zlocin pocinili dva puta. Najgori moguci zlocin u svijetu najgori nakon II svjetskog rata – ponovili su tako jos jednom.
U Beogradu, prije nekoliko dana, nevladina organizacija “Zene u crnom” vodila je akciju “Par cipela – jedan zivot”. Skupljali su gradjani Srbije cipele obiljezavajuci masakr u Srebrenici. Pocinjen od njihove vojske i u njihovo ime po naredjenju njihovih politicara i njihovih generala. Siguran sam da je mnoge od njih bila sramota. Ali, ti isti gradjani su bili okruzeni – policijom. Sluzbe sigurnosti cuvale su ih od vrijedjanja i napada njihovih sugradjana koji Srebrenicu ne zele da spominju, za koje se nikakav zlocin nije ni dogodio. Medju njima sam video mlade ljude sa majicama na kojima su bili likovi optuzenika za ratne zlocine, Karadzica i Mladica. Za njih su zlocinci – heroji.
U onoj smo se drzavi, svi zajedno, zgrazavali, nad zlocinom u Kragujevcu, pocinjenim u II svjetskom ratu kada je 48 djaka ubijeno bez razloga. “Umrla je mucenickom smrcu ceta djaka u jednome danu!” – citali smo. Ona je drzava zabranila ulazak gradjana Nijemaca u Kragujevac. Kako bi oni mladici u Beogradu sa onim majicama, i oni koji su im istomisljenici reagirali da neko predlozi da se pripadnicima narodu Srba zabrani ulazak u Srebrenicu? Ako se za 48 zrtava zabrani ulazak u jedan grad pripadnicima naroda u cije ime je pocinjen taj zlocin, moze li se radi 8.000 zrtava zabraniti ulazak u jednu varos pripadnicima onog naroda u cije ime je taj zlocin pocinjen?
Kada sam studirao u Beogradu znao sam gdje se mogu naci zabranjene knjige, na univerzitetu sam slusao rasprave o sistemu samoupravljanja koje ne moze uspjeti, sretao sam i ljude koji su se mogli vidjeti samo “krisom”, ucestvovao sam na demonstracijama 1968-e, bio svjedokom poleta pod vodjstvom Latinke Petrovic i Marka Nikezica…I nikad, ama bas nikad tada nisu nadjacavali ni povici ni uzdasi nacionalistickog tipa, svi su protesti bili upereni ka zahtjevima za vise demokracije, nikad protiv neke nacije. I onda je dosao Milosevic. Onaj moj Beograd se sakrio u misju rupu, nestao, uplasio se. “Skinut” sa TV ekrana, uklonjen sa novinskih stranica, protjeran sa sveucilisnih katedri, izbrisan iz udzbenika, ustupio je mjesto ljudima sa bradama i kokardama, nasilju, sili, mrznji.
Kad ce se probuditi onaj moj Beograd?
Predsjednik Srbije, Boris Tadic, bio je u nedjelju u Srebrenici i jos jednom se poklonio zrtvama. Mudar cin. Predsjednici Srbije ce u Potocare morati dolaziti jos godinama i decenijama. Masakr u Srebrenici ce uz srpsku naciju ostati uvezan jos stoljecima. Blago onom ko utjehu trazi i nadje u tome sto se isto tako holokaustom veze za Nijemce, ustase za Hrvate.
Da je srece u svim skolskim knjigama u Srbiji i RS taj bi zlocin bio opisivan i proklinjan. Da je srece, njihovi pocinioci bili bi na stubu srama, a imena Ratka i Radovana se nebi od sramote djeci davala.
Kada sam pobjegao iz rata i od rata i postao "pobjegulja" vodali su me po predavanjima i "pokazivali". Evo nekog "normalnog" iz svijeta gdje se ubijaju i kolju. Pa jos malo govori engleski. A mene je bilo stid. Bilo me stid pred tim svijetom radi mrznje koja je dominirala Balkanom, radi Vukovara, Sarajeva, mostarskog mosta, protjeranih Srba iz Hrvatske i nadasve - radi Srebrenice. Mene je stid i danas pred toim svijetom kad im u ocima vidim pitanja o tome kako je to sve moguce u XX stoljecu, zar civilizaciji nije bio dovoljno mrznje.
Mene je stid. A vas?