IVAN ZVONIMIR ČIČAK SAM POPRAVIO KRIŽ
Mislim da se priča koju danas želim ispričati dogodila negdje u svibnju 1971-e godine. Tada sam kao predsjednik Saveza studenata Beograda i bio u posjeti – sveučilištu u Zagrebu. Oni su mene tada smatrali ¨unitaristom¨ u tadašnjim terminima, ja njih ¨nacionalistima¨, takodjer u tadašnjim terminima. Mladost, kao što i treba da bude, htjela je ¨mijenjati¨ svijet.
Šetao sam negdje iza ponoći kroz neki park (valjda u Maksimiru) sa Draženom Budišom (tada predsjednik Saveza studenata Zagreba) i Ivanom Zvonimirom Čičkom (tada predsjednik Saveza studenata Hrvatske). Raspravljali smo ko zna o čemu, ali Dražen i ja smo u jednom trenutku primjetili da nema Čička! Osvrtali smo se ali Ivana Zvonimira nije bilo, sve dok nisam čuo povik: ¨Pejiću!¨ Okrenuo sam se, zajedno sa Draženom, i vidio Čička na jednom stablu kako viče prema meni: ¨Hrvatska! Hrvatska!¨
Sva su mi druženja i politička nadmetanja sa ovom dvojicom intelektualaca ostala u lijepoj uspomeni i osobno mi je drago što niti su oni bili u pravu (ja, naravno, nisam bio nikakav ¨unitarista¨) niti sam ja bio u pravu ja (oni, nisu bili ¨nacionalisti¨). Ja sam ¨reterirao¨sa svojih tadašnjih pozicija i sve više uočavajući težinu argumenata koji su mi oni iznosili u to vrijeme, mislim da su i oni ¨reterirali¨ uočavajući težinu argumenata koje sam ja tada iznosio. Dražen Budiša se povukao iz politike na pozicijama Liberalne stranke, Ivan Zvonimir Čičak je postao dosljedan borac za ljudska prava. Ja sam se, srećom, kanio politike, usprkos primamljivih ponuda u to vrijeme, i okrenuo novinarstvu. Sa stajališta nekih političkih pozicija danas smo vjerojatno bliži nego nekada, u onim studentskim danima.
Zašto odjednom ova priča na blogu?
Pročitah vijest neki dan negdje na portalima u Hrvatskoj, citiraju riječki ¨Novi list¨ da je Predsjednik Hrvatskog Helšinskog odbora Ivan Zvonimir Čičak, ¨krišom, po povratku s godišnjeg odmora skrenuo u Varivode i čavlima i ljepilom popravio polomljeni drveni križ postavljen u spomen na devetero ubijenih srpskih staraca nakon Oluje.¨
Ivan Zvonimir Čičak je tako osobnim primjerom pokazao ne samo svoj odnos prema žrtvama srpske nacionalnosti u Hrvatskoj nego i odnos prema vlastima koje sporo obilježavaju stratišta ubijenih gradjana Hrvatske srpske nacionalnosti. Čičak je vjerojatno bio nezadovoljan efikasnošću države za koju se borio i ovim je osobnim potezom skrenuo pažnju javnosti na problem. To se, naravno, da ironija bude veća nije dopalo ni vlastima Hrvatske niti obiteljima ubijenih civila koje su pripadnici HV-a pred kućnim pragom izrešetali 28. rujna 1995-e.
Čičak je trebao tražiti pomoć od državnih institucija da financiraju i pomognu hitnu izradu i postavljanje novog spomenika, kao i otkrivanje i kažnjavanje ubojica – smatraju obitelji nastradalih. Nije u redu, kažu oni, da predsjednik HHO-a krpa i lijepi polomljeni križ već treba izgraditi novi spomenik. Čičak tako nije dobio podršku od obitelji.
Načelnik Općine Kistanje, Slobodan Rončević, takodjer nije podržao I pri tom je kazao kako mu nije jasan Čičkov potez jer da mu je prije nekoliko dana objasnio da općina radi na postavljanju novog trajnog kamenog spomenika i da je u tijeku izrada projektne dokumentacije. Gradonačelnik je zaboravio da je od zločina prošlo 15 godina.
Potez Ivana Zvonimira Čička se meni, osobno, dopada. Umjesto izjava, sastanaka, praznih obećanja kojih je već previše Ivan se odlučio za ovaj osobni čin. Svaka čast. Još ga ¨čujem¨ kako sa onog stabla iz 1971-e godine viče ¨Hrvatska! Hrvatska!¨.
Samo što ovaj put to nije upućeno meni, tada studentu iz Beograda, nego zvaničnicima Republike Hrvatske, makar oni bili i na općinskom nivou.