Tvrdnja premijera Mila Đukanovića da ljudi iz Crne Gore izbjegavaju pravdu uzimajući srpsko državljanstvo, između ostalih i optuženi za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore '92. godine, pokrenula je nekoliko pitanja, prije svega, kada su ta lica dobila državljanstvo susjedne države Srbije.
Komentarišući optužbe iz Beograda da Crna Gora nedovoljno sarađuje sa Srbijom u borbi protiv organizovanog kriminala premijer Milo Đukanović je prije par dana u Sarajevu izjavio da ni Crna Gora nije zadovoljna saradnjom sa Srbijom.
"Više ćemo vjerovati tim pozivima ukoliko Srbija prestane da daje državljanstva licima koja su se sklonila ispred crnogorskog pravosuđa u Srbiju, a optuženi su za vršenje ratnih zločina", rekao je Đukanović.
Nije nepoznanica na koga je premijer mislio. Naime, u procesima za ratne zločine počinjene na teritoriji Crne Gore, najmanje pet lica ima srpsko državljanstvo koje ih štiti od izručenja Crnoj Gori.
Samo u procesu za deportaciju izbjeglica iz Bosne i Hercegovine terete se: Boško Bojović, Duško Bakrač, Milorad Ivanović, Milisav Mića Marković i Radoje Radunović koji nijesu dostupni crnogorskim organima gonjenja.
Izbjegavanje odgovora
Premijer u pomenutoj izjavi nije iznio više detalja, a ono što se nameće kao ključno pitanje je kada su te osobe, optužene za ratne zločine, primljene u srpsko državljanstvo, ranije ili nakon što je protiv njih pokrenut krivični postupak u Crnoj Gori. Nedoumica je i da li je Crna Gora formalno zatražila izručenje tih lica, da li je iz Srbije dobila odgovor na taj zahtjev, kao i zašto je ovo pitanje tek sada politički aktuelizovano.
U Ministarstvu pravde su nam nezvanično kazali da nemaju informacija, iako nam je objašnjeno da upravo to ministarstvo daje saglasnost prilikom pokretanja procedure za izručenje. Ni u Ministarstvu unutrašnjih poslova nijesmo mogli naći sagovornika koji bi imenom i prezimenom govorio na ovu temu, ali nam je izvor, koji je insistirao na anonimnosti, kazao da to nije u ingerenciji ministarstva.
Milo Đukanović
U MUP-u nam nijesu mogli odgovoriti na pitanje kada su optuženi za ratni zločin u Crnoj Gori primljeni u srpsko državljanstvo, jer podsjeća naš izvor, Beograd te informacije ne dijeli sa Crnom Gorom.
Po Zakonu o državljanstvu Republike Srbije pripadnik srpskog naroda koji nema prebivalište na teritoriji Srbije ima pravo da bude primljen u državljanstvo Republike Srbije bez otpusta iz stranog državljanstva, ako je navršio 18 godina života i nije mu oduzeta poslovna sposobnost i ako podnese pismenu izjavu da Republiku Srbiju smatra svojom državom.
Kada su optuženi u Crnoj Gori to uradili, ne može se sa sigurnošću tvrditi. Odgovor na ova pitanja i pojašnjenje premijerove izjave nijesmo uspjeli dobiti ni u Upravi policije.
Na proslijeđeni e-mail, nije odgovoreno do danas popodne. Za razgovor nijesu bili raspoloženi ni advokati optuženih koji imaju srpske pasoše.
Oni strahuju da bi svaki komentar na ovu temu mogao naškoditi njihovim branjenicima.
* * *
Pročitajte i ovo:
Slučaj deportacija: što nakon optužnica?
Komentarišući optužbe iz Beograda da Crna Gora nedovoljno sarađuje sa Srbijom u borbi protiv organizovanog kriminala premijer Milo Đukanović je prije par dana u Sarajevu izjavio da ni Crna Gora nije zadovoljna saradnjom sa Srbijom.
"Više ćemo vjerovati tim pozivima ukoliko Srbija prestane da daje državljanstva licima koja su se sklonila ispred crnogorskog pravosuđa u Srbiju, a optuženi su za vršenje ratnih zločina", rekao je Đukanović.
Nije nepoznanica na koga je premijer mislio. Naime, u procesima za ratne zločine počinjene na teritoriji Crne Gore, najmanje pet lica ima srpsko državljanstvo koje ih štiti od izručenja Crnoj Gori.
Samo u procesu za deportaciju izbjeglica iz Bosne i Hercegovine terete se: Boško Bojović, Duško Bakrač, Milorad Ivanović, Milisav Mića Marković i Radoje Radunović koji nijesu dostupni crnogorskim organima gonjenja.
Izbjegavanje odgovora
Premijer u pomenutoj izjavi nije iznio više detalja, a ono što se nameće kao ključno pitanje je kada su te osobe, optužene za ratne zločine, primljene u srpsko državljanstvo, ranije ili nakon što je protiv njih pokrenut krivični postupak u Crnoj Gori. Nedoumica je i da li je Crna Gora formalno zatražila izručenje tih lica, da li je iz Srbije dobila odgovor na taj zahtjev, kao i zašto je ovo pitanje tek sada politički aktuelizovano.
U Ministarstvu pravde su nam nezvanično kazali da nemaju informacija, iako nam je objašnjeno da upravo to ministarstvo daje saglasnost prilikom pokretanja procedure za izručenje. Ni u Ministarstvu unutrašnjih poslova nijesmo mogli naći sagovornika koji bi imenom i prezimenom govorio na ovu temu, ali nam je izvor, koji je insistirao na anonimnosti, kazao da to nije u ingerenciji ministarstva.
U MUP-u nam nijesu mogli odgovoriti na pitanje kada su optuženi za ratni zločin u Crnoj Gori primljeni u srpsko državljanstvo, jer podsjeća naš izvor, Beograd te informacije ne dijeli sa Crnom Gorom.
Po Zakonu o državljanstvu Republike Srbije pripadnik srpskog naroda koji nema prebivalište na teritoriji Srbije ima pravo da bude primljen u državljanstvo Republike Srbije bez otpusta iz stranog državljanstva, ako je navršio 18 godina života i nije mu oduzeta poslovna sposobnost i ako podnese pismenu izjavu da Republiku Srbiju smatra svojom državom.
Kada su optuženi u Crnoj Gori to uradili, ne može se sa sigurnošću tvrditi. Odgovor na ova pitanja i pojašnjenje premijerove izjave nijesmo uspjeli dobiti ni u Upravi policije.
Na proslijeđeni e-mail, nije odgovoreno do danas popodne. Za razgovor nijesu bili raspoloženi ni advokati optuženih koji imaju srpske pasoše.
Oni strahuju da bi svaki komentar na ovu temu mogao naškoditi njihovim branjenicima.
* * *
Pročitajte i ovo:
Slučaj deportacija: što nakon optužnica?
